***
Omča utisnuta u granice grada se opušta ostavljajući dubok ožiljak iza sebe. Život se vraća kroz gradska pluća, srce se vraća na svoje mjesto.
Proteklo je više dana prije nego je osvanulo jutro u kome će Aurora podijeliti svoju odluku sa Jeroenom o njenom odlasku iz zemlje.
Na poluporušenom balkonu dim cigarete se vijao u nesagledive visine, stapajući se tako sa sivilom oblaka nadvijenim iznad zgrade. Jedino su nemirne bile Aurorine misli i noge, koje su njišući se naprijed-nazad, obješene ispod ploče na kojoj je sjedila, davale živost njenom profilu zaleđenom u horizontu. Noć ranije je provela privodeći kraju svoju pretposljednju priču o zemlji koju osjeća potpuno svojom i u kojoj se ona sama osjeća svojom.
Priču o ljudima koje osjeća njenim, o malim smrtima koje su ponekad bolnije od onih pravih, velikih. Na kraju, jutru se približavala prizivajući misli o njenim roditeljima i o aktualizaciji istraćivanja njenih predaka. Njeno srce se žestoko opiralo tom misaonom procesu otkucavajući uvjerljive tvrdnje da je ovo njena domovina i da ne treba da prebire po pepelu koji je, prekriven novim, već odavno zaboravio svoju priču.
Jutarnje, uzburkane misli je prekinuo Jeroenov glas koji je dopirao iz kuhinje odakle se već osjetio miris tople kafe.
Tada Aurora odluči privesti kraju pismo koje je danima pisala najboljem drugu i baš kada naslonjena na podignuto koljeno desne noge stavi tri tačke na kraju rečenice na dnu papira, kafa je servirana na stolu.
Aurora je zatvorila žućkastu kovertu, koju je potom prinijela na svoja prsa odašiljući tako poruku univerzumu da svi najbolji prijatelji što prije dođu i pojave se, živi i zdravi.
Kafa na stolu, bez bijelog stolnjaka je u Aurorine misli donijela Saru. Otkako je došla u grad nije se prestala raspitivati o njoj, međutim ni Jeroen niti bilo ko drugi koga je pitala već mjesecima nije znao ništa o njoj.
Vreli gutljaj crne kafe se stropoštavao niz hladno grlo, dok je Aurora ubjeđivala samu sebe da je sve uredu.
Uz kafu, Jeroen je nastavio pričati o planovima i radu štamparije, nudeći i Aurori da izda njene rukopise što će onda odbiti objašnjavajući tvrdnjom kako mora otići odavdje, odcijepiti se, razdvojiti se od ove zemlje kako bi sebi dopustila da sve kaže svijetu.
Kroz sivilo oblaka probijalo se stidljivo sunce. Sa ulica je, kroz otvoren balkonski prozor dopirala svijetinja koja se budila i nemirno hodala po ulicama, pokušavajući iz ruševina njihovih domova riješiti se spaljenih i uništenih stvari, na taj način simbolično se rješavajući strašnih sjećanja.
Ostataka uništenih stvari će se uskoro uspjeti riješiti, ali njihova sjećanja će ostati besmrtna. Tada to nisu znali.
Samo još jedna od situacija kada ljudi, izašli iz rata na smrt neće gledati kao na najgori mogući scenariji. Njihove uzburkane snove i bolna sjećanja koja se pred očima ukazuju kao fragmenti će nerijetko nadilaziti smrtne patnje, koje će pobjeđivati samo uz pomoć prirodno utkanog humora i kolektivnih priča ispričanim sveprisutnim Lolitama svojstvenim ovdašnjim ljudima, koji kao imunitet građen kroz burnu historiju će učiniti da se ucrtani strah na licima izmučenih ljudi smjeni smiješkom.
Omča utisnuta u granice grada se opušta, život se vraća kroz gradska pluća, srce se vraća na svoje mjesto.
(“Vječni underground” je odlomak iz romana u nastajanju)