LIVADA
Negdje tu bila je naša kuća
Djedov zid i očeva Topola
Tarabe oko crvenog prostora
Negdje smo tuda silazili kod Izvora Dukađina
Žeđ smo gasili
Hljeb i so jeli smo sa bogovima Paštrika
Pod kosom sada trava raste
I skupljamo prosute zube vukova
u mlado klasje
Dok djedov Zid i očeva Topola i Tarabe
Kreću se u sjećanjima
Na kraju dana zavlačim ruke u džepove
Prelazeći preko razgrađenog prostora
I čujem divlje rzanje konja
zapjenjenih
Do duboko u noć
Tu nasred livade gdje je bila naša kuća
JEDAN OBIČNI MRTVAC
Jedan obični mrtvac
Na nogama nosi jednu državu
Trči stepenicama lomi prozore
Sakuplja i zadnju kap vode
Na stolu se zgrči
pod svjetlost lampe
Jedan obični mrtvac
Dosadni siledžija i ubica
Proganjan i konačno ubijen
Proglasi se javno narušiteljem reda
Na balkonu otvorenom ka nebu
Jedna naga djevojka
Ruga se građanskom moralu
Livadom Ovca prošeta Čovjeka
Srećan što živi reče
Svemogući
Jedan obični mrtvac
POLUFOTOGRAFIJA
E. Sabatu
Nad starim sandukom jabuka na tanjiru
Pored nje antički nož
Epirski svijećnjak na kraju sobe
Gospodin iz Buenos Airesa
Polomio je svjetlosna ogledala
Sebe u cjelosti nije vidio
Da ima Albanije i preko Drima
Ne htjedoše ga ožalostiti
Tirančani
Ni knjige nesanice nije prelistao
Nije se još uvijek probudio iz sna
Negdje u riječima je šaputao
Mogao je okretati ključ
Crvenu liniju preskočiti
U Dardaniji pogledati i drugi dio fotografije
Dražesni brate
Nema mu ravnog
U vrijeme grmljavina
U BEJRUT DA POĐEŠ
Hiljadu devetsto četrdeset prve
Negdje na sprženim poljima Srema
Negdje u tamnim šumama Šare
Pade naš borac za slobodu
Ti ispuštaš dušu s glavom na jastuku
sramota maleni
moj
Mogao si napokon opasati oružje
Asimovo
I poći u Bejrut
Umrijeti za Palestinu
ŽALOST
Ja ne plačem
kiša pada maleni moj
trese se kućna topola
Ja ne vrištim
pod prozorom maleni moj
mrtav pade gavran Edgara Alana Poa
Ja se sa mjesta ne mičem
zidovi se pomjeraju stvari maleni moj
loša jesen biva
Crni oblak našu kuću zavi.
PRAZNINA
Ima dana kada nas pokupi jedan stari gramofon
Iako naša kuća uši ima i oči i jedan
Gromobran
Pretvorismo se u uši pretvorismo se u oči čitava Porodica
I dok ne naučimo da šutimo dok ne naučimo da
igramo
Palimo po jednu svijeću oko promuklog glasa
Ponekad žena ponekad ja potom sin kćerka sin
Ne prođe mnogo vremena i glas nas omađija
Onda kuća nam postade vrlo tijesna za rađanje
za umiranje
Izađosmo da tražimo prostor za naše zidove
Bilo je nemoguće slušati samo samog sebe
Pod sjenkom šišmiša jedva smo vidjeli kuću
Poslije neočekivanih dešavanja u Porodici
Počeše prijatelji češće da nas posjećuju iz Evrope
Da nam dovode Betovena Mocarta Šopena
Ali zašto nam trebaju kada se ne čuje ni gramofon
I mi izgubismo osjećaj za igru i muziku
NEGDJE U SVIJETU
Ako ti ne budem pisao
dragi moj prijatelju i
ako mi ne budeš čuo glas
uzmi jedan karanfil
grob mi potraži
negdje u svijetu
Preveo: Qazim Muja
Preuzeto sa: sarajevskesveske.ba
