OGNJENI KRUG
Marku Vešoviću
Pratim sijavice Aurore borealis
Lučezarne, utvarne, gromorne, zanebesne
Iz Noći što ju je izasnio Novalis
Magnovene, bezdomne, osveštane, nevjesne;
Po Zalmoksisovoj zvijezdi kurs azimuta,
Izloge dućana, trafika, kafeterija,
Dok gradom se smucam ko uhoda Alamuta,
Bodljikavu ogradu privatnih imperija.
Pod lobanjom čačkam u namotane kaleme,
Lemim i prespajam strujnih kola ligamente
Da uždim rasvjetu za nebeske Jerusaleme –
Živčane intergalaktičke filamente.
Tražim jarana da me izmiri s planetom,
Družbenicu s kojom povoljnija je kirija;
Da sam se oholio samurajskim zavjetom
Počinio bih već hiljadu harakirija!
Dok donesoh orhideju sa Kilimandžara
Uvenu mi, naposljetku osta samo džara;
No za Feba u luli sačuvao sam žara
Da obnovi svete vatre delfijskog oltara.
Podižem ruke, zagledam kroz rupe od čavla
Pepeo alhemičarke-majke supernove
Što crnorupim vrtlogom usisava snove
Iz Šambale s košnicama anđela i đavla.
Pustinjski sam sin sviko na čuda s Horeba –
Pomnim ratni topot gromova iz vedra neba.
Za pojasom mi pištolj što ispaljuje džemre,
Posudio mi ga u dva stiha Junus Emre!
Paralelni drvoredi u tačku se sliju –
Pravci se sužuju u grlić pješčane ure:
Perspektiva utvara treću dimenziju,
Četvrta usitnjava dinare u eure.
U tami ormara mimoza sklapa latice
Kad nevidljivi suton za-sniva snohvatice;
Od mog salona sve do Sokrata i Platona
Ne posustaje igra gluhih telefona!
Dok bardi Mecenata u Agarti krišnuju,
Pjesme im po kafićima sa mnom mišnuju;
Od šarnih drangulija iz muzejskih sehara
Graviramo zadnji stih Nestorovog pehara.
Ko nam je to ispremetao lunostaje
Te zvijezde iz noći u noć sve bljeđe sjaje?
Svjetiljko sa zdrakom poput Zavjetnog šatora
Dok svita u tamu obasjavaš sebe samu,
Kamen Tvojih oltara, zvjezdanih ahnatora
Skraja nagim džinima melekansku dolamu!
