Kao da sam tresnula na dno svijeta. Još ne znam kako. Preplavljena hlapljivim mrljama, kao da plutam pod vodama. Nada mnom je mulj, poda mnom mekano, jedva me dodiruje, sklisko i lahorasto nešto, kao baršunasta krljušt. Kao da me brižno ližu slanopekuće alge. I više ništa se ne događa. A toliki notni listovi ostali su natopljeni mojom mokrinom, toliko violinskih i bas ključeva sam pod detonacijama progutala, od straha, ne od granata, nego da neću biti dovoljno dobra, neću biti dovoljna za tog, dostojna tog jednog, nezamislivog, Šostakovičevog bunila. A život je hitrina, sve izmiče ili protječe, u staccatu, niko nema vremena čitati duge knjige a kamoli pisati ih, nego što kraće i potresnije, pa možda ostaviš u nekome trag, ili tačnije, možda vam se tragovi, ili tačnije upitnici sudare, slijepe (ili, još ljepše rečeno, možda se sljube), pa onda napisano više i neće biti važno, jer, zar nije važnije da ti je vlažnjikavo i toplo? Pa o čemu to zapravo ja govorim, o čemu govoriš, pa o čemu svi govore, pitaju se, ako se pitaju, tražeći početak konca, ako ga traže, tragajući za onim neizgovorivim, sve ovo je pokušaj dohvata nadomak nedohvatljivog, zar nije?
A među zapitanostima, uvijek se može zapjevušiti s Whitmanom:
neprestano bludiš, kušaš, splićeš, tražeći sfere što
ćeš ih povezati,
sve dok most se tvoje težnje ne satvori, sve dok
svitko sidro se ne usidri,
sve dok niti se paučine što ju hitaš ne uhvate za
nešto, o, dušo moja.
Ali moj ljubljeni nije baš volio tankoćutna mrmorenja i mudrijašenja o duši. Bio je skloniji neutješnim oratorijima, masnim zvukovima nesnosnog saturna i oštricama. Da, oštricama. Pa su tako posvuda po meni bili ljupko nazubljeni rubovi, kao putokazi, raspukline. Za svaki susret, drugi savijutak. A potom bi iz njih izrastale zamamno prijeteće naslade. Ispirat ću te crnim pijeskom islandskim, zelenooko moje čudovište, sporo i dugo, u tančine, pa ti se naseljavati u bjelančevinu, satima, i najduži će, baš kao u pjesmi, biti onaj posljednji, čujem li, je li tako govorio? Vrludao je mojom moždinom, u mojoj amigdali vrvjelo je od njegovih ulazaka i izlazaka, posrnuća i iskupljenja. Jer takav je bio, promjenjiv i neobećan, kao smisao. Bio je nadnužnost, kakav god da je bio. Jer ja sam, kao i sva stvorenja prije mene, naučena da u ljubljene zaranjaš, da im se predaješ onakvima kakvi jesu, i jedino tako je moguće, tako jedino vrijedi.
A ispočetka smo savijali prst po prst, stisni tu, ovdje nakvasi, ne umijem se ponašati, neko je rekao, toliko te želim, kao hermesovskim Egiptom nesnalažljivo smo tumarali, tako smo se razmimoilazili, ponovi još jednom, utisni, tako kako si rekao, ko je rekao, ne tako, ipak još jednom pokušaj, je li ovako, je li ovo ono pravo, ne odustaj, brže razmišljaj, nešto nagovijesti, bedro urasti u bedro, kud se to okrećeš, ja nisam tamo, tu sam, u tebi, teži si od svijeta, kuda ću sada, gdje nam je dohodište, zašto dišeš u cis molu, gdje si, daj mi neki znak, budi najbezobzirnija brazda, gdje si, na pravom smo putu, pa ipak, sutra ćemo se, kao i sva bića poput nas, prezirati, je li tako, da.
A onda su noću posvuda ostajale modrice, kao izmoždene borovnice. Želio je, mislim, ugasiti onu jogunasto uskovitlanu mojost, ono što nas je tek tako snašlo iako mu nismo poželjeli dobrodošlicu, jer ipak bi moralo biti da smo sami za sve odgovorni, tako je bar pisalo u knjigama koje smo čitali, pa kako smo se sad ovako zaglavili, toga nas je htio osloboditi, ili, ipak, ko zna.
A za njim ne bi ostajala ni praznina, kako se to obično kaže. Naprotiv, nešto bi se iz mene, iz svijeta, istisnulo, i ostala bi tjesnoća, ili se zato bolje kaže tjeskoba? (ili je to isto?), kao nabrzinu i nespretno zašivena rana, kao što se u ratu zašivalo, uvrnuće, da, strunuće, tako je, ne umijem bolje iskazati, zaboravila si, evo, zašto si uopće i pokušala, dok teturaš uz ljestvice, toneš u molove, više ništa ne osjećaš ni prema snizilicama, a one su barem bile uvijek tvoja bolna mjesta, tvoji poniženi tonovi, tvoja mjesta odustajanja, ali više ih nemaš, više nikakvo kolanje ne predosjećaš.
Ja ću ti, najdraža moja, iscijediti te vragometne interludije, i sve apokrifne nedoumice, i sve što nije moje, kroz ta blagoglagoljiva ustašca na jastučnicu, pa da već jednom prestaneš bluditi. Tako je govorio. I tražio je da mu kažem Ti tako da zna da je ono samo njegovo. Ali njegovo Ti je i moje, zar nismo isto (bar kao zemlja, bar kao zvijezda), zar se nismo zato i slijepili, i postali ovo vrenje u mraku, da prežvakujemo ovu nerazmrsivu, prenagomilanu gustinu, kao najsočniju pastu? I šta ja, šta Ti ima sa onima što znaju živjeti? I kako smo to od uzvišenih pretpotopnih mikroba postali ova zašuškana osobenjaštva s našim licemjerjima kao svjetonazorima? I zašto smo se baš ovakvi izmislili? I ko je koga započeo? Jesi li Ti moje neizlječivo, nabujalo izlučeno iz mene gdje mu je postalo pretijesno, pa sad prijanja, na meni se napaja, a ja se više ne opirem, ja se predajem?
U ovom bestežinskom raslinju, gdje sam gravitacijski kolabirala, dok se rastače sva nečist ikad progutana, kao da nazirem prizor: primakao mi se, moj ljubljeni, težak kao Kailas, spustio mi kapke, ne žmiri, ne diši, zabrujao mi je u uho, a onda je polipljiva mokrina krenula od dna mog grla, penjala se posvećeno, kao tisućljećima, preko moje donje, pa gornje usne, osjećala sam, pa preko nosa, njegov jezik, do navrh čela, nikad nisam bila tako umivena. Zjenice su mu bile neozarene, povirila sam, lice mu je bilo neizvjesno, kao da nije njegovo, ni moje, čije je, za koga, rupice i spore vlažno su svjetlucale, sve se kovitlalo u tjeskobljenju, tako umiljato nametljivo i umirujuće namreškano, kao praakord, podrhtavalo je od natruha podrugljivog besmisla.
A onda je uperio pištolj u moje lijepo lijevo zeleno oko.