LABOVIĆ
Napisali ste veličanstvenu knjigu „Zidovi“ koja je zbirka varijacija i metafora o pozicijama zidova i ljudi kroz prostor istoriju i vrijeme. Ovom knjigom ste postigli jednu vrhunsku filozofsku i poetičku kontroverzu da je, u Vašoj poeziji, čovjek istovremeno zarobljen zidovima, ali i slobodan?
HALILOVIĆ
Zidovi su svuda oko nas, ali zidovi su u nama. Veoma opasni zidovi postoje u nama i utiču na naše poimanje vremena i prostora, na poziciju drugog i drugačijeg. Literatura jeste vid oslobađanja pojedinca. Što je više slobodnih pojedinaca to je brojniji kolektivitet slobodnih ljudi. Ne bih se složio da je moja knjiga veličanstvena jer ljudska djela su nesavršena. Ali zaista sada ne znam šta bih joj dodao. Iskapalo je to iz mene, sudbina je bila da to napišem. Zidovi su moja sudbina.
LABOVIĆ
Zidovi u Vašoj poeziji imaju višestruko značenje! Od prve pjesme Vrata, što je asocijacija na Izlazak/Spasenje do potonje pjesme Pogovor pepelu labirint je Vaših pjesama i simbola utkanih u poeziju. Da li je čovjek u suštini ikada zaista slobodan s obzirom na smrt i druge njegove ograničenosti?
HALILOVIĆ
Čovjek se kreće u granicama datog. Razmišljajmo samo o dimenzijama koje nam nisu poznate. Razmišljajmo o svemirskim putanjama, razmišljajmo o našoj slabosti, o našoj trošnosti kada se naše ruke opruže u naše tijelo i kada se vratimo zemlji od koje smo sazdani, kada istrulimo… Zaista je čovjek nešto slabo, a zavarava se prolaznom životnom snagom ili radostima. Prolaznost je naša kategorija. Smrt je zid koji nas čeka. Dobro je što ne znamo kad će ko otići sa ovog svijeta. Zamislite kada bi svaki od nas znao kada će umrijeti. Tada bi život bio nepodnošljiv. Tada bi majka izgubila volju dijete da nahrani.
LABOVIĆ
Šta je onda za Vas pitanje slobode s obzirom da je ovo pitanje kroz povijest čovječanstva, ratove, logore i zatvore duboko utkano u ljudsku, umjetničku i istorijsku egzistenciju?
HALILOVIĆ
Čovjek može biti slobodan pred svojom savješću. Inače, danas je od svih sloboda najgora sloboda govora. Svijet je otišao u tom pravcu da svako svakog može da blati preko medija. To je užasno! Sloboda govora je otišla u krajnost, zarobila je narode! Izgubila je smisao. Banke su orobile narode, kamata davi ljude. Oružje govori, a mudraci ćute i prehranjuju se. Ne postoji na ovom svijetu nikakav pravni poredak ni međunarodno pravo. Postoji samo zakon jačeg. O tome se danas govori samo u literaturi. Države nisu okvir koji građanima garantuje slobodu. Treba ukinuti sve države!
LABOVIĆ
Hoćete da kažete da je poezija apologija slobode, ona je feniks svake robije i ograničenosti. Tako je i u Vašoj knjizi „Zidovi“, a ovo se odnosi i na čovjeka kao društveno biće, ali i na sami bitak i bivstvo u onom hajdegerovskom smislu tog pojma.
HALILOVIĆ
Umjetnost je mjesto susreta sa slobodom, kaže Habermas. Da. Ja se sjećam mojih prvih eksperimenata u tekstu. Kao da sam dodirivao slobodu. To je ispitivanje vlastitog mozga. Sjećam se kada sam kao srednjoškolac otkrio nadrealiste i automatski tekst. Taj pokret je preporodio umjetnost, jer nas je naučio da dodirujemo podsvijest. Estetika je između ostalog i igra. Umjetnost neće biti sloboda ako je odredi tržište ili ako je natrune ideologije i dnevni politički interesi.
LABOVIĆ
Pojedinačne pjesme u knjizi označili ste numerički od ( minus 22 do plus 22), takođe ima povezanosti, kao što su 13 kornjačinih kletvi pred zidom kao sveopštim simbolom „nemoći i zaustavljenosti“. To je velika bliskost s drevnim poetskim i numeričkim simbolima i učenjima. U čemu je Vaša pjesnička tajna ovog poretka poezije, matematike i brojeva?
HALILOVIĆ
Ne želim tumačiti svoju umjetnost, ali mogu reći da i unutar brojčanog sistema i unutar matematičkih operacija postoje zidovi, a to su granice našeg saznanja i ogromnost našeg neznanja. Ne znam da li je simbolika brojeva učinila jedne brojeve važnijim od drugih. Čini mi se da je od svih brojeva najvažniji broj jedan. Svijet je zasnovan na neparu. Pitam se, kada bi brojevi zamijenili mjesta da li bi zadržali simboliku? Sve što se dešava može se izraziti brojčano. U brojevima je izraženo postojanje i nepostojanje, a sam računarski jezik sazdan je od nula i jedinica. Tako je i u životu. Sva naša razmišljanja svode se na odnos postojanja i nepostojanja.
LABOVIĆ
Zid i Voda su ključni praelementi iz Vaše poezije, odnosno iz romana Ep o Vodi. Spajate arhetipove, drevna učenja i prenosite ih kroz više žanrova (drame, poeziju i roman) u tokove savremenog života i izražavanja kroz moderne i postmoderne stilove?
HALILOVIĆ
Sve se izmiješalo u umjetnosti. Sva znanja su ravnopravna pred umjetnošću. Drevnost i savremenost idu ruku pod ruku. Naša prošlost nekima je bila daleka budućnost. Sva iskustva postala su materijal od koga sačinjavamo umjetnost. Okusiti mitologiju, istoriju, psihologiju, ili slutnju – sve su to začini koje umjetnost stavlja na svoju sofru. Umjetnost, ako je umjetnost, ne može da se ubajati.
LABOVIĆ
U vašem stvaralaštvu se nad čovjekom nadnose sjenke zla, drevnih zidova, samouništenja, ali i stari i najnoviji zidovi našeg Balkana?
HALILOVIĆ
Mnogo je krvi među ljudima, mnogo zla. Oduvijek je bilo tako, a kako vidimo idu gora vremena… čovjek će čovjeku oteti ovcu, komad hljeba, zrnce soli, barel nafte, flašu vode, oteće mu dijete, oteće majci mlijeko iz grudi… ipak, postoje i dobri ljudi. Sve više nas iznenadi kad sretnemo nekog normalnog čovjeka. Meni je jedan čovjek prije par godina učinio neko dobro pa sam se šokirao. Nikada mu nisam učinio ništa ni dobro ni zlo, a on meni dobro. Iznenadila me njegova pažnja, jer je došlo vrijeme kad moraš da se čuvaš onoga kome si učinio dobro. Svuda je to tako.
LABOVIĆ
Bili ste na velikim svjetskim književnim susretima i festivalima. „Zid“ ste istovremeno varirali kao centralnu, svevremensku, kosmogonijsku metaforu? Što je danas zapravo poezija, kakav je njen položaj na margini između Euklida, Homera, Cezara. Ezre Paunda, i novovremenih gospodara svijeta?
HALILOVIĆ
Pezija postoji. Vidite, izađe jedan tip telefona pa za par godina on postane muzejska starost. Tako je sa automobilima, sa televizorima. Tehnika istiska tehniku. Kad bi sada igrao Pele protiv Ibrahimovića i Ronalda možda bi bio nezapažen. A umjetnost postoji. Stalno kažem da je kao puzavica koja se penje uz kuću. Zemljotres uzdrma kuću, ali puzavica se samo protrese i zbaci sa sebe biljne vaši. Umjetnost postoji. Ima mnogo lažne umjetnosti, ali ona opada vremenom kao što kosa neosjetno opada sa naših glava.
LABOVIĆ
Živite i stvarate u višenacionalnom Novom Pazaru, osnivač ste i urednik časopisa Sent i Ecerman, bavite se novinarstvom i medijima. Kako ocjenjujete uticaj i kvalitet poezije koja se stvara u ovom našem dijelu svijeta?
HALILOVIĆ
Balkan je mjesto literature i kulture, i mjesto mnogih političkih nesuglasica i zakrvljenosti. Balkancii se traže u umjetnosti, u literaturi. Sa Balkana je i Sofokle. I Aristotel. I Emil Sioran i Krleža, i crnogorski slikar Dado Đurić je sa Balkana i legendarna operska pjevačica Bahrija Nuri Hadžić koja je očarala Evropu. Današnja literatura na Balkanu je vrlo živa. Ima mnogo različitih glasova, ima se od koga šta čuti. Postoji i neka regionalna bliskost.
LABOVIĆ
Potaknuti činjenicom da ste dobili nagradu „Meša Selimović“ u Novom Pazaru su nedavno ustanovili i negradu „Ahmed Vali“ po drevnom pjesniku, a Vi ste prvi dobitnik te nagrade. Koliko Vam znači ova novouspostavljena nagrada koju ste dobili u rodnom gradu?
HALILOVIĆ
Drago mi je to. Pisci nisu ravnodušni na nagrade, ali ne treba se njima opterećivati. Priznanje rodnog grada je značajno, jer su svuda postojali mnogi umjetnici koji su bili u raskoraku sa svojom sredinom. Nije to čudno, jer umjetnici se zavaravaju umjetnošću, a narod se zavarava životom.
LABOVIĆ
Bili ste gost na „Barskom ljetopisu“, Ratkovićevim večerima poezije“. Vezani ste i često boravite u Crnoj Gori?
HALILOVIĆ
Da. Privatno. Obilazim Bar, Ljutu kod Kotora, Bijelo Polje, Plav, Rožaje… volim tu čarobnu prirodu i Prokletije. Bio sam nedavno u Petnjici. Imam rodbinu i prijatelje u Crnoj Gori. Majka mi je otuda. Plivao sam u Limu kao mali. Ljetos sam uživao u Herceg Novom, na festivalu… Svi mi brinemo šta ćemo jesti i šta će jesti naša djeca, a niko ničije ne može pojesti i svako će pojest ono što mu je sudbinom dato. Ja sam sretan čovjek. Zadovoljan sa onim što imam i spokojan zbog onoga što nemam. Ja pišem kao što pauk plete mrežu, kao što krokodil polaže jaja. To je moj život.
(Intervju je objavljen u listu Pobjeda)