Ustanovio sam da je najbolje roditeljima otići četvrtkom. Petkom ili subotom nije mi se išlo zbog roditeljske vikendne užurbanosti i moje neobjašnjive lijenosti u nedjelju. Što je najgore, otac bi me petkom pritiskao da idem na džumu, a ja, nakon svih razočaranja koja sam mu priredio, nisam imao snage odupirati se. Kad ostarim kao ti, tata, mislio sam, ići ću u džamiju, i slušat ću sve te tvoje hodže i hadžije, i sve njihove besjede i besjedice, nije da ja ne vjerujem u Boga, lakše je živjeti ako se vjeruje… Sad me tjera na džumu, a dok je bio u partiji, krijući sam s vršnjacima išao na vjersku pouku. On to, kao, nije smio znati. Pomišljao sam reći: Čekam, tata, da Bog sretne mene, da se Bog i ja sprijateljimo, očito je da ja Boga ne umijem sresti. (Naručeni posao pisanja romana o ratnom zapovjedniku Ibrahimu Barlovu bio je uvjerljiv izgovor da radim šta hoću i kad hoću. Znao sam da moram pisati.)
Mirna je čekala na vratima. U grudima me protresla struja. Nije se zatrkala u mene kao ranije, nego je samo prišla, na vrhovima prstiju, i uhvatila se objema rukama za moju lijevu nogu. Milujući je po zlatastoj kosici, kleknuh do njezine visine, onda je visoko podignuh, do stropa.
– Kako je tatina princeza?
– Dobro sam, tata – treptala je krupnim nježnoplavim očima. – Dedo kaže da si ti moj babo i da treba da te zovem: babo, babo, a ne tata, tata – izgovarala je kao da nizalicu iznenadnih a važnih nedoumica treba odmah povezati i riješiti.
– Zovi me kako hoćeš, mila moja! – šaptao sam u njezino uho pa govorio sve glasnije i glasnije: – Volim te, ti si i moja kćer, i tatina, i babina princeza, i volim te kako god me budeš zvala, i imenom me možeš zovnuti, hajde oprobaj: Halime, Halime… – i okretao sam se, osjećajući se presretnim, sa kćerkom u naručju.
Otac je već bio tu. U kapi francuzici i blaženog izraza lica, tek se podignuo sa pustećije. Ništa nije govorio. Samo je pružio desnu ruku. U lijevoj ruci je držao tespih i polušaputao neku od dova nakon klanjanja namaza? Iza njega je nestrpljivo čekala mama da me stisne u usplahireni, majčinski zagrljaj.
U onome što su pričali otac i majka pokušavao sam razaznati gdje je Nina. Kad je Mirnu dovela do mojih roditelja, šta misli uraditi od svoga života? Činilo mi se glupim pitati oca i majku za Ninu, pogotovo je bilo besmisleno pitati kćer Mirnu gdje joj je mama. Mirna se ubrzo, u uglu sobe, zaigrala hrpom salvetica. Strpljivo ih je slagala uza zid, pored komode, u male geometrijske nizove. To joj je bilo malo, pa je brzo donijela i lego kocke.
– Nisi mi, sine, pričao čime si se bavio u Njemačkoj – reče otac sjedajući do mene.
U izrazu lica vidjeh da moj boravak u izbjeglištvu želi okrenuti na šalu.
– Bavio sam se čim sam mogao… Onim što je bilo plaćeno…
– Nisi rekao da si čuvao cuke i mace, i njihove mezarluke… Dobro sam se ismijao s Ibrahimom kad mi je to pričao.
– Radio sam, tata, posao koji sam mogao raditi, bio sam i čuvar groblja za kućne ljubimce, pa šta? Časnije je to od šverca i krađe humanitarne pomoći za Bosnu! Časnije od današnje zloupotrebe Šehidskog fonda!
– Ama, ne ljuti se, sine! Samo kažem. Ne znam što nam to nisi rekao. Nema posla koji je sramota raditi ako je pošten i častan – i otac je, pokušavši da se ne nasmije, zamrznuo lice u grimasu koju nikad ranije nisam vidio na njemu.
– Kad si posljednji put bio na mezaru rahmetli Hazima? – upitah.
– A kad si ti bio? Ja tebe treba da pitam… – začuđeno me ali i ozareno pogledao otac. – Bio sam prije dva dana. I krajem prošlog mjeseca. Mezar je uvijek živ koliko god da je umrlī u njemu. Uvijek se ima šta isplijeviti, urediti, popraviti, i proučiti, i prooo-u-či-ti, Halime… – zamahnuo je glavom prema meni. – Kad si ti bio na bratovu mezaru?
– Nisam, odavno… Zato te pitam, sramota me što dugo nisam bio… Otići ću sutra. Pitam te šta treba, treba li šta… – zamucao sam, nemoćan da ocu ispričam šta mi je o grobljanskim radovima Ibrahima Barlova ispričao doktor Senad Tanović. – Ne bih te pitao da ne mislim ići…
– Otiđi, sine, otiđi – i, čim su u oca iz očiju frcnule suze, skočio je i požurio prema kupatilu, da se umije i dođe sebi.
Hvala Bogu pa mu, ovoga puta, ništa ne rekoh.
Ali jesu svi drugi glasovi brujili u meni… Ibrahim je prije dva dana bio kod mojih roditelja. Mogu misliti šta je Atif njemu prenio i na koji je način priču o groblju kućnih ljubimaca Ibrahim predstavio ocu i majci. Očito mu je to bilo jako smiješno. I ocu je, koliko sam vidio, bilo smiješno. Sa Ibrahimom je, međutim, meni sve postajalo previše ozbiljno. Prekjučer, u tih pola sata vremena, koliko je Ibrahim sjedio kod mojih, došla je i Nina i dovela Mirnu. Zajedno su otišli. Ibrahim se ponudio Nini da je autom prebaci do aerodroma.
– Kojim se to poslovima bavi ona? – upita i sebe i mene otac, nakon što se, umiven i smiren, vratio iz kupatila, pokazujući rukom prema Mirni da nipošto ne spominjemo Ninino ime i ne uznemirujemo dijete.
– Ne znam. Raz… – i umjesto odlučne riječi, koju je, vjerujem, otac očekivao, “razvest ćemo se”, pogledao sam u Mirnu i rekao: – Raspravit ćemo sve… do kraja.
– Požuri sa tim, sine, požuri… – i odmahnuo je rukom pokazujući da, zbog Mirne, treba okrenuti priču na nešto sasvim drugo.
– Zaboravih ti reći da je iz Švedske zvao Hajrudin, tvoj daidža Hajrudin. Dobro su. I djeca su dobro, samo, eto, koje Božije davanje, oboje gluhonijemo…
– Oboje… – ponovio sam, ne znajući zašto.
– Hajrudin me uputio da bi bilo dobro nabaviti kompjuter, uzdurisati internet, pa se, kaže, možemo vidjeti uživo i napričati, svakog dana, svake večeri.
– Preko Skypea… – ote mi se.
– Preko čega? – začudi se otac.
– Preko toga što rekoh…
– Ti to znaš? – unio mi se u lice.
– Znam, kako ne bih znao!
– Ništa ti ne znaš, moj sine Halime! Tebi se čini da ponešto znaš, ništa ti ne znaš… – odmakao se otac malo dalje od mene kako bi ščepao moljca što je istom pao na džemper prebačen preko fotelje, a meni prvo što pade na um bilo je: hvala Bogu da je bolje negoli mi se činilo kad je spominjao rahmetli Hazima i njegov mezar na Barama. – Da išta znaš, sine Halime, davno bi nam takvo nešto predložio i nabavio…
– Nisam znao da ti to treba.
– Dogovorio sam se sa Ibrahimom…
– S Ibrahimom?
– S Ibrahimom! – odbijao je nastavak razgovora otac. – On će to nama sve srediti.
Istom sam potonuo u bunar iz kojeg jedva da je bilo izlaza.
Pripalim li cigaretu, otac će, znam, ljutito reagirati. Otkako je prestao pušiti i piti, odlučio je da ostatak života posveti borbi protiv duhana i alkohola. Niko više na cijelome svijetu ne smije ni piti ni pušiti! Izračunao je da se na Zemaljskoj kugli popuši najmanje jedna milijarda kutija cigareta dnevno i, “nek je jedna kutija, najmanje, po jedna marka, to je milijardu maraka svaki dan u dim, u ništa, u bolest, u grijeh…”
Majka bi najradije šutjela. Kuhinja je bila prostor njezine apsolutne slobode i kreativnosti, ali ovih trenutaka otuda nisu dolazili nikakvi spasonosni mirisi. U jednom je trenutku prošla pored nas i iz ormara mršavim rukama izronila veliku čokoladu milka i dala je Mirni. To me podsjeti da sam u roditeljsku kuću ušao kao pijevac mahajućih krila. Bez ičega u rukama. Ispotiha me grickala glavobolja i nesvjestica.
Pošao sam reći da bih, najradije, kćerkicu poveo sa sobom, barem na nekoliko dana, ali mi, u krajičku svijesti, prođe glavom da sam u velikom poslu oko naručene knjige. I one druge koju, u svoje ime, pišem tajno. Neki unutarnji glas, opet, nagovarao me da ipak povedem Mirnu sa sobom. Zaboravit će gdje joj je dom bude li ovoliko dugo odsutna? Za njom će doći i Nina. Naći ćemo vremena za razgovor i vidjeti koliko je ostalo od našega braka i porodice. Znao sam, nema ljubavi, možda opet iskrsne… Istom mi se sve učini besmislenim. Pa Nina ne živi sa mnom gotovo devet mjeseci! Ni ovoga trenutka ne znam gdje je.
Još koji trenutak su otac i majka nešto pričali (najviše o komšiji Potogiji s vrha mahale, koji je, nakon moždanog udara, završio u bolnici i pao u komu), a ja ih, zbog sve jače glavobolje, nisam dokraja čuo. Spominjali su i Ibrahima. Ja sam odbijao izgovoriti Ibrahimovo ime u bojazni da ne vrisnem, ili povratim. Pripalit ću dvije cigarete čim se domognem ulice!
Mirna mi je prišla s gomilom salvetica u obje ruke. Držala ih je tako da sam očekivao da će ih ili zgužvati ili poderati. Posmatrala me očima koje su ubrzano prerastale u Ninine oči. Nisam se usudio ustati i podignuti je u naručje, bojao sam se da se ne srušim nasred sobe. Mirna je odbacila salvete od sebe na jednu i na drugu stranu, zapljeskala ručicama kao da otresa preostali teret s dlanova i potrčala mi u zagrljaj. Utrčala je u mene kao da smo se tek toga trenutka sreli.
– Tatu boli glava? – hvatala se prstićima oko moga vrata.
– Tatu opet boli glava… – milovao sam je po kosi.
Tu večer nisam mogao pisati. Buljio sam u ispreturane Ibrahimove bilješke i premještao ih s jednog kraja stola na drugi. Rukopis mu je bio pun orlovskih kandži, znakova koji plazaju na sve strane, ali je bio čitljiv, što je u mome slučaju najvažnije. Dijelovi koji su naknadno ubačeni, bilo na originalu ili kopiji, bijahu ispisani naguranim, posve spojenim slovima. Srećom, i to se moglo čitati. Samo ono što je bilo isprecrtavano i zamrljano nije se dalo dešifrirati… Prevrtao sam bilješke da ne bih zamišljao Ibrahimove cerekajuće grimase dok ocu priča o njegovu sinu kao čuvaru groblja kućnih ljubimaca u Njemačkoj, pa se onda drsko nudi da mojima instalira Internet, vezu putem Skypea s rodbinom rasutom po svijetu, i na kraju odlazi s mojom ženom da je otprati na aerodrom.
Bježao sam od nametljivih slika i nepredvidivih pretpostavki, pokušavao zamisliti Ibrahima dok čita pa precrtava pojedine dijelove svojih dnevničkih bilješki. Šta ga tjera na maskiranje pojedinih rečenica, čak cijelih pasusa? Kako išta pisati ako se činjenice u bilješkama međusobno zamućuju, potiru, isključuju, ili zastaju u po daha, gube u crnilu nervoznih križanja, ako Ibrahim krije važne informacije o sebi i svome ratnom putu? Na margini jednog lista, pod znacima navoda, pisalo je: “Rat je raj za ulizice svih vrsta”. Sigurno to nije njegova misao. Rečenica je, vidi se, napisana ranije a ne na fotokopiji.
Nisam mogao dalje razmišljati, ni pisati, ali sam donio čvrstu odluku da, pišući roman o ratnom komandantu Ibrahimu Barlovu, ne odustajem da, paralelno, ispišem i posebni svoj roman, onaj koji ću objaviti pod svojim imenom. Kroz glavu mi sijevnu priča doktora Senada Tanovića i mogućnost da mi vojna ili koja druga policija pretrese cijeli stan, ispretura stvari i otkrije čime se bavim i šta pišem, sve je moguće, zato sam odlučio da roman koji budem pisao za sebe krijem u podrumu, ispod naslaga uglja kad god iziđem vani. Krit ću ga u podrumu i noću, sve vrijeme, jer pretresi se mogu dogoditi i u gluho doba noći.
Zaspao sam, potpuno odrvenio i mnogo kasnije negoli ranijih večeri. U gluho doba noći, probudilo me mjaukanje mačke u dvorištu, iza čega je slijedilo polusneno režanje psa ljubimca u komšiluku.
Iz autosalona su zvali jučer i rekli da ništa ne brinem, plata će leći na bankovni račun, samo bi trebalo doći i potpisati ugovor na dvije godine. Zato sam krenuo čim se probudih i uđoh u novi dan.
Nije bilo direktora Fadila Čavalića. On mi nije ni trebao. Ali, šef Ferhat Šabić odmah mi je podastro tu informaciju, prije nego je donio formulare za moj dvogodišnji ugovor u firmi Auto-Comerca d.o.o. Očekivao sam da mi neko kaže još koju informaciju o Ibrahimu Barlovu. Moga poslodavca niko nije ni spomenuo. Učinilo mi se da sam na vrhu stepeništa ugledao Čavalićevu sekretaricu Ninu.
Ali, čim sam iskoračio iz autosalona, gotovo sam sudarih s Ibrahimom. Nije se iznenadio. Prvo mi je palo na um da je očekivao moj dolazak. Možda me prati? Možda zna da sam bio kod doktora Senada Tanovića, a o čemu bih razgovarao s doktorom ako ne o ubistvu njegova brata blizanca Seada? Spomene li doktora Senada, Ibrahimu ću, prođe mi kroz glavu, reći da sam se raspitivao za lijek protiv ćelavljenja, ili koje mogućnosti postoje za transplantaciju kose. Ibrahim me, međutim, pozdravio širokim osmijehom, naslonio se rukama na oba moja ramena i, diskretno namignuvši, polušapatom rekao:
– Selam, prijatelju! Jesi li to došao vidjeti onu malenu… Ninu?
– Zdravo, zdravo, Ibrahime! Tražili su me da produžim radni ugovor na dvije godine – odgovorih potpuno mirno, ne da se opravdavam, nego da razgovor skrenem u drugom pravcu, namjeravajući što prije se udaljiti od autosalona i, sada, od Ibrahima Barlova.
Nisam očekivao da će se okrenuti prije negoli ukorači u autosalon.
– Idemo, Halime, mogu ja navratiti sutra.
– Ja bih morao… – ali prije no izustih bilo kakav izgovor, Ibrahim nastavi:
– Ništa danas, prijatelju, ne moramo, idemo na piće i gotovo! Moramo zaliti dvogodišnji ugovor, nema izvlačenja.
Nema izvlačenja, zatutnja mi u glavi.
Kad ne znamo kuda ćemo i zašto, onda nam svi prostori naglo postaju ograničeni. Brzo smo se našli u bašči Holiday Inna. Za sto je došla i moja glavobolja i zasjela na sve preostale stolice. Meni se pila kafa, želio sam da glavobolja u meni naruči kakvo žestoko piće. Svijesti mi je dolazilo da bih se baš sada mogao zahvaliti Ibrahimu na svemu što je dosad učinio i za mene i moju porodicu, novac ću vratiti kad mognem, dići ću kredit i isplatiti i druge usluge koje je pružio i mojim roditeljima i meni, ali, opet, sve mi se učinilo besmislenim, jer sam, mimo svoje volje, bio toliko uvučen u slučaj da bih se samo na mrtvačkim nosilima mogao iz ovoga izvući.
Ibrahim je vidio da ne stojim baš objema nogama na zemlji pa nije navaljivao da, nakon kafe i travarice, uzmem još koje piće. Očekivao sam kakvo pitanje vezano za roman, zato sam prelágao i uljepšavao svoje pretpostavljajuće odgovore u glavi. Ništa nije pitao. Ponašao se kao da je izišao iz samoga sebe pa sada kao odlučni pas čuvar hoda oko nas dvojice koji sjedimo u bašči Holiday Inna i naduravamo se u haotičnim svojim odsutnostima.
Petnaestak minuta kasnije, natkrilila me sjenka konobara, na dlanu je držao neraspakovani caffetin i čašu vode. Zinuo sam pitati Ibrahima je li on naručio tabletu, ali odustah. Znao sam da caffetin malo može pomoći za moje glavobolje, ali bolje je i on nego ništa. Morat ću što prije u stan do svojih tableta…
Tog trenutka sam, ipak, odlučio Ibrahimu postaviti nekoliko pitanja.
– Kako da pišem roman o tebi kad ti svoje lične informacije prikrivaš od mene?
– Sve ti je u bilješkama! – poskočio je sa stolice Ibrahim.
– Nije sve…
– Pisanje je posao – prekinu me u drugoj riječi. – Ja sam naručilac, ti si izvršilac tog posla. Sva je filozofija u tome! – (Govorio je kao da se obraća radniku nadničaru, najamniku u autosalonu, a ne autoru veoma važne knjige za njega, ili sam ja samo tako osjećao… Čim ne spomene riječ buraz, znači da situacija postaje upozoravajuće ozbiljna.) – Nastavi se ponašati, Halime, kao onaj ko posao izvršava i ko je za to uredno plaćen. I preplaćen… ali nije važno, oprosti što spominjem novac, nije važno… – i glasno se strovalio u stolicu.
– Ja ne znam imaš li roditelje – htjedoh ostati potpuno miran. – Ko su ti, recimo, braća, čuo sam da imaš sestru, ko su ti prijatelji? Odakle si? Kad si tačno rođen? Lik u ovom romanu ne može visiti niotkuda, radnja mora biti logično povezana, utisnuta u konkretno životno tlo, povezana s konkretnim ljudima i njihovim sudbinama. Likovi nisu transparenti narezani od kartona. Teško se ovako snalazim, bilješke nisu dovoljne…
Govorio sam brzo, nepovezano, bez pauza, u bojazni da Ibrahim ne uleti u ono što sam pričao, da ne oplete po svome, i onda bih se teško vratio na ono što želim izreći… Ali, i kad sam stao, Ibrahim je šutio. Gledao je u mene tako kao da bijaše u dilemi da li se grohotom nasmijati ili da me iz sve snage zvizne šakom u lice. Ponovo je ustao pa, naslonivši se desnom rukom na moje lijevo rame, počeo govoriti isprekidano, ali i prijeteće odsječno, sjeckajući riječi na slogove:
– Pus-ti mo-je ro-di-te-lje na miii-ru… Neee-ma ih… Umrli su! Rah-met im duuu-ša-ma.
– Daj, sjedi… – pokušah ga smiriti, dok mi je glava pucala i rastavljala se na nejednake dijelove.
On nije prekidao:
– Recimo da nemam ni brata ni sestre, bit ću jedinjak svojih roditelja u ovoj knjizi o meni… U ratu sam bio isključivo sam, nisam iz bitke u bitku išao s rodbinom. Šta mogu imati s mlađim bratom Ismailom, koji je, skot izdajnik, ostao u Beogradu devedeset druge, i šta sa sestrom Merimom, koja se zaljubila u nekoga u koga se nije smjela zaljubiti, pa je stigla i svog brata Ibrahima da prokune, pa sad ne zna gdje sam, niti ja znam gdje je ona. Neću da me više takvo nešto pitaš! Jedino o čemu moraš voditi računa jesu bilješke i ono što ja želim da bude napisano…
Gledao sam ga bez želje da išta dalje kažem.
Opet je počeo sricati u slogovima:
– Do-no-sim ti bi-lješ-ke, piii-sac si, uk-lju-či maš-tu, snaaa-đi se…
Pošao sam reći da su mi uvijek bile luckaste priče vezane za maštu i maštanja. Sanja me davno podsjetila da je Alfred Hitchocock govorio kako je mašta važnija od logike i umalo se ne nasmijah kako Ibrahimu nije palo na um da se o njemu napravi kakav dugometražni film, neka Neretva, Sutjeska ili kakav holivudski warstory, ali potrudio sam se ostati krajnje ozbiljan. Samo rekoh:
– Mogao si, Ibrahime, naći nekoga ko je afirmiran? Mogao si naći poznatijeg i maštovitijeg pisca.
– Htio sam tebe. Ti mi se sviđaš, Halime, baš zato što nisi afirmiran. Da si kakav poznatiji pisac, od važnosti autora ne bi se dovoljno vidio glavni lik u romanu… Gdje bih tu bio ja? Shvati ovo pisanje, prvenstveno, kao dogovoreni posao. Privilegiran si u odnosu na druge bosanske pisce. Mnogi bi ti, sirotani, mogli pozavidjeti… Ali, kloni ih se!
– Zašto si u “dogovoreni posao” upleo i moga mrtvog brata Hazima?
– O čemu govoriš, buraz – iskrenuo je glavu malo ustranu.
– O tome da su bašluci postavljeni i uređen Hazimov mezar novcima iz Fonda za pomoć šehidima i njihovim porodicama, a moj brat je poginuo, na motoru, dvije godine prije agresije na Bosnu i Hercegovinu. – Pa sam se naglo ohrabrio: – Ko si ti, čovječe? Koji si ti lik u ovom životu, u čijem si ti romanu? Kako si to mogao uraditi?
– Ne želim o tome pričati, ne igraj se sa mnom, čuješ, ne igraj se s Ibrahimom… Ne želim o tome pričati iz poštovanja prema tvome rahmetli bratu i prema tvojim roditeljima… A ti, prijatelju, ako misliš da je tako, izvoli se raspitati koliko koštaju onakvi bašluci na Hazimovu mezaru i, sutradan, lijepo uplati puni iznos na račun Šehidske fondacije i – mirna Bosna…
Stezalo me u glavi, zapinjalo u grlu, u svim mišićima.
Gotovo zavapih:
– Past ću u nesvijest!
– Vidim… Zato sam zovnuo konobara ne bi li ti malo caffetin napravio bolji raspored u glavi.
– Muti mi se, past ću u nesvijest… – držao sam se objema šakama za glavu.
– Polahko, sve će biti u redu – govorio je, kao u magli, Ibrahim. – Vidiš, Halime, ne možeš ti bez mene… Brzo će taxi, idem i ja s tobom.
Obreo sam se u Hitnoj. Ne znam jesam li bio u nesvijesti, niti znam koliko sam bio, iznad mene se smiješilo lice doktorice Jasmine H. Tako je pisalo na džepu njezina bijelog mantila. Uzela me za ruku, kao da mjeri puls, i izrazom lica davala do znanja da će sve biti u redu. Ništa se nije čulo i, samo što sam se pobojao da nisam ogluhnuo, iz jedne od soba prolomio se užasan krik.
Doktorica Jasmina H. opet mi, pomjeranjem obrva i čudnim križanjem svjetlica na obrazima, dade do znanja da je to što čujem ništa, to je daleko, to nema veze sa mnom, bit ću ja dobro, samo moram biti smiren. Ako ona ništa ne rekne, možda ne treba ni ja da išta pitam, govorio sam samome sebi. Sjetih se da sam bio sa Ibrahimom, pogledao sam lijevo pa desno, koliko sam mogao, Ibrahima nigdje nije bilo. Plafon bijaše nagrižen vlagom, kao da sam ležao ispod raširena atlasa na kojem se nejasno ocrtavala karta sjeverne Afrike i Sredozemlja.
– Sve je u redu, gospodine! – čuo se glas doktorice Jasmine H., koji me, zagledana u strop, iznenadio da sam poskočio. – Ne znate me, ja sam bliža rodica vaše supruge Nine, znam ja vas… Kako je Nina?
– Dobro je – rekoh, i toliko se zagrcnuh vlastitim riječima da su me doktorica Jasmina H. i jedna mlađa sestra okrenule na bok da se dobro iskašljem.
– Oprostite, samo vi mirujte – govorila je doktorica Jasmina. – Brzo će nalazi krvi i urina, samo mirujte… Imaš povišen pritisak, stotinu pedeset naprema devedeset pet… – postala je još prisnija.
Kad sam to davao urin, pitao sam se. Ne sjećam se.
Ista ona sestra koja je maločas pomagala doktorici Jasmini H. da se okrenem na bok prilazila mi je s pripremljenom injekcijom.
– Polahko na trbuh i nemojte vrisnuti kao onaj što je maloprije vrisnuo – smijala se.
Nisam vrisnuo. Ali boljelo je. I danima poslije boljelo je i svrbilo na mjestu uboda injekcijom.
U razgovoru s doktoricom Jasminom H. dato mi je do znanja da su moje česte glavobolje pomiješane s predepileptičnim stanjem svijesti. Zato se mnogo oznojim i pravo je čudo da se ne upišam u takvim svojim stanjima. Morao bih, upozoravala je, prestati s alkoholom, prestati s pušenjem, izbjegavati bilo kakav emocionalni stres i, koliko je moguće, što češće šetati u društvu u kojemu će mi biti prijatno. Predložit će mi i odgovarajuću terapiju. (Nije me više ništa pitala za svoju rodicu Ninu. Osjećao sam da ta njezina znatiželja visi u zraku. Činilo se besmislenim da mi ona kaže šta sve zna o mojoj supruzi Nini. Samim tim što se nije sjetila kćerke, to bi moglo značiti da doktorica Jasmina H. ništa određenije ne zna. Nasmijala se kad je upitah što uz ime nije upisano cjelovito prezime. “To mi je ostalo od muža”, rekla je, “on se preziva Hadžialić”, razvedeni smo i, evo, volim ga, recimo, još jednu osminu od onoga koliko sam ga voljela. Devetinu, pođoh reći i odustah, glas dž ima dva znaka… Bio je to pravi trenutak da počnemo priču o njezinoj rodici Nini, i od toga sam odustao. Uostalom, bio sam u ambulantnom okruženju a ne u kakvu bračnom savjetovalištu.)
Ubrzo sam saznao da su moje česte glavobolje, zapravo, rezultat duge bolesti koje nikad ranije nisam bio svjestan. U dugom razgovoru, doktorica Jasmina H. je pitala jesam li u djetinjstvu preležao meningitis, kakvu težu bolest, a kad sam joj ispričao za tešku prehladu kad sam, s tri ili četiri godine, bio sa svojima u Župi kod Višegrada, da jedva ostadoh živ (moj brat blizanac Halil je umro), rekla je da moja bolest, najvjerovatnije, počinje od tog vremena i da se najviše manifestira pri stresu, unutarnjim tjeskobama, kad sam u stanjima svijesti iz kojih ne vidim nikakav izlaz. “Dobro je da u ratu nisi bio ovdje”, rekla je, “davno bi podleg’o. Ti boluješ od krize svijesti. Rekla sam ti, najbolje bi ti bilo da ne pušiš i ne piješ.” Nisam ništa odgovorio. Samo sam obećao da ću odustati od lijeka stugeron forte i prihvatiti da pijem dartelin, 400 mg, redovno, dva puta po pola tablete dnevno. I redovno ću ići na kontrolu…
Žurio sam otići do roditelja i izvesti Mirnu u šetnju. I zapaliti! Cigareta mi je bolno nedostajala.
– Nisam te, Hajdareviću, pune dvije sedmice, htio uznemiravati. Prepustio sam te Nininoj rodici Jasmini – s vrata mi je govorio Ibrahim Barlov, spuštajući fasciklu s fotokopijama na sto. – Nadam se da je ona tvoja priča o uređenu mezaru brata Hazima, rahmetli, samo dio tvoje ondašnje krize… i to nećemo spominjati.
– Zdravo, Ibrahime! Nećemo, za sada… To nećemo spominjati! Poznaješ Jasminu? – upitah ne bih li izišao iz tijesnih pitanja i, daleko više, tijesnih odgovora.
– Kako ne bih poznavao Jasminu! Bila je u bosanskoj vojci. Izvrsna doktorica! I hrabra žena! Sama mi je rekla da je Ninina rodica kad sam joj rekao tvoje ime, prezime i kad sam se povukao da te moje prisustvo ne bi nimalo uznemiravalo.
– Lijepo od tebe – rekoh.
– Lijepo, nego šta – ponovi i, zagledajući se u moje lice, nastavi: – Bolje si nego sam se nadao. Neću te više uznemiravati. Nećemo se, čuješ, više uznemiravati! Odmori koji dan, nađi načina da budeš malo više sa kćerkom… Ali ovo, vidiš, ovo… – podignuo je papire sa stola – ima da završimo! Jesi li se čuo sa Ninom?
– Nisam – rekoh.
– Ja sam je zamolio da te nazove, ali da te ne obilazi, da te ne uznemirava. Nina je zabrinuta. Zbog kćerke. Opet je počela piti, pomalo, ali pije, ito krijući. Zašto ne bi, izokola, razgovarao s Nininim roditeljima?
– Možda i nazovem – rekoh, mada je hiljade glasova u glavi trubilo: nemoj, nemoj, nemoj…
– Mirna stalno pita gdje si, gdje si, što te nema, pa Nina kćerku zato malo češće vodi kod Muzafera i Halime…
Gledao sam ga, nijemo i začuđeno koliko ima drskosti da se miješa u živote moje porodice, i opet osjetio snažne stiskove glavobolje u sljepoočnicama. Učinilo mi se da je i on to osjetio. Zato je ustao, uvlačeći s obje ruke košulju u pantalone i pritegnuo kaiš, prišao mi, spustio, onako prijateljski, ruku na moje rame pa rekao što je mogao mirnije.
– Bez uzrujavanja, bez sikiracije, bez stresa, Hajdareviću… Ovo ćemo mi, čuješ, lijepo završiti… I još nešto… Brzo ću ja. Poslat ću ti po Atifu naredne bilješke. Atifu nemoj mnogo vjerovati što ti bude pričao. Voli on da se uživi u ovu ili onu ulogu. Uhvatila ga neka staračka pa počeo pričati o svojim podvizima u ratu, kupi redom i svoje i tuđe… Neka ga, volim ga. I neka kaže što ima, ali slušaj mene i, da znaš, vjeruj meni, samo meni.
A kad je digao tešku ruku s moga ramena, odmaknuo se i, ponovo se naginjući prema meni, veselo predložio:
– A da nam ja skuham jednu kaficu? Brzo ću ja.
Nisam stigao ništa reći, već je uključivao plin.
U posudici je ubrzo proključala voda.
Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put izveo Mirnu. Ali danas, iza podneva, šetali smo čak do Vratničke kapije… Dok se penjasmo uz Kovače, vjetar je nanosio miris gareži s Jekovca. Psetinje se otimalo oko kostiju bačenih iz obližnje mesnice. Dobro je da je malčice oblačno, pomislio sam, sunce bi tuklo pravo u potiljak. Mirna je skakutala u svijetloplavoj haljinici s cvjetićima oko pasa. U ruci sam nosio njezin ruksačić s presvlakom i drugim najnužnijim stvarima bude li šta zatrebalo… Nije dobro što nisam ponio svoje tablete, ali tu je Mirna, pa se nadam da me, dok sam s njom, neće uhvatiti vrtoglavica.
“A zašto ti nisi bio u ratu, tata?” – zastala je Mirna. “Nisu mnogi, kćeri, bili u ratu, nije ni tvoj tata… Tako se odigralo”, odgovorio sam. “Čika-Ibrahim je bio u ratu.” “On je bio”, rekao sam. “Ima li rata iza ovih brda?” “Nema, kćeri, daleko je rat otišao i možemo li da ne pričamo o ratu?” “Ratuju li mace”, pitala je i potrčala ispod Šehidskog mezarja za žućkastosivom mačkom. “Ratuju, samo nam to one neće da kažu”. “Tata, kako je biti maca?”, pitala je nakon što je odustala od potjere za uplašenom životinjom i vraćala se okrenutih dlanova kako bi pokazala da nije uprljala ruke. “To bolje znaju mačke”. “Tata, kako je biti pas?” i upirala je prstom na psa koji je, uz betonsku ogradu, trgao zubima kesu sa smećem. “To moramo pitati pse”. “Av, auuu, av, av”, zalajala je Mirna prema psu i morao sam potrčati za njom da je ulična džukela ne bi ugrizla. Pas nas je pogledao više ljudski nego pseći, samo što nije progovorio: “Nemojte mi, molim vas, ovo oteti.” “Jesu li i psi ratovali, tata?” “Jesu, i oni su bili u ratu, ratovali su.” “I oni imaju svoj rat, tata?” “I oni imaju svoj pseći rat, kćeri.” “Ima li rat godina?” “Ima, kćeri, neki ratovi imaju mnogo godina, neki malo godina… To ratu nije važno…” “Ja imam pet godina.” “Ti imaš pet godina.”
Gledala je u mene krupnim svojim očima i postajala sve upornija: “Može li rat umrijeti, tata?” “Neki ratovi umru, neki su uvijek živi… i, molim te, pusti rat, nećemo danas o tome”, molio sam je. “Tata, tata, kako je biti golub?” – i potrčala je prema jatu golubova načičkanih oko štruce hljeba ispod pekare. “Lijepo je biti golub, samo letiš, letiš, a kad ogladniš, onda sletiš”, hvatao sam je preko pasa da ne bi izletjela pred kakav ludi auto… “Svi ovi su poginuli u ratu?” – širila je ruke prema poljani bijelih bašluka na Kovačima. “Jesu, kćeri, svi su oni poginuli! Oni su branili našu zemlju Bosnu…” “I jesu li odbranili Bosnu, tata”, opet me je prekinula i svjetlicama u očima zahtijevala ili da zastanemo ili da je, malo, samo malo, ponesem krkače. “Ne znam, kćeri” i podigao sam je znajući da je, već podobro tešku, ne mogu dugo nositi. “I ti bi ležao na ovom mjestu da si bio u ratu?” – stezala me ručicama oko vrata i uslanjala obraz o moj obraz. “Možda i ne bih, kćeri”, odgovorio sam. “Ni čika-Ibrahim nije poginuo, ni mama nije poginula u ratu, ni dedo Muzafer, ni nena Halima, ni zenički dido Alija i majka Fadila, niko naš nije poginuo u ratu…” Jest, kćeri, mnogo je naših poginulo i preda me istom iskoči Senkino lice, poginulo je mnogo, nikad nećemo saznati koliko, ali odšutio sam… Samo sam rekao: “Pusti to, mila, nećemo o ratu… Ti si Miiir-naaa, tvoje ime nije za rata…” Ponavljala je moje rastavljanje svoga imena na slogove: Miiir-naaa, Miiir-naaa, Miiir-naaa, i zamolila da potrčimo za napuhanim balonom što se oteo jednom uplakanom dječaku. ”Ne mogu trčati, kćeri. Nisi ti baš lahka…”
“A nisi mi rekao, tata, kako je biti mačka, kako je biti pas… i golub goluban kako je biti…”, ponovo je pitala dok sam je spuštao s ramena blizu Vratničke kapije. “A da ja tebe nešto upitam, Miiir-naa?” “Pitaj, pitaj!” – poskakivala je u mjestu plješćući dlanom o dlan. “Kako je biti mačka, kako je biti pas, kako je biti goluban?” – zaškakljao sam je ispod vrata. “Kako je biti Mirna?” Široko se zasmijala, pa zamislila, opet tražeći da je podignem uvis. “Ti si moja maca, i cukica moja, moja golubanica…” – grlio sam je i pitao da li da se vratimo ili nastavimo još ići uzbrdo. “Vratit ćemo se, tata!”
Vraćajući se prema Baščaršiji, pitao sam se koji li je od ovih boraca bosanske vojske što je sahranjen na Šehidskom mezarju poznavao Ibrahima Barlova. Je li neki pripadao njegovoj diverzantskoj četi, a kasnije brigadi kojom je on komandovao? Koliko je Ibrahim lično odgovoran za pogibiju nekog od ovih mladića? Čudno da se nije sjetio da zajedno odemo do nekog od brojnih sarajevskih mezarja bosanskih branilaca? To ga je moglo potaknuti da se ponečega sjeti i što nije upisano u bilješkama? Možda su u pravu oni koji kažu da ratni komandanti bježe od vojničkih grobalja? Tamo odlaze samo kad moraju.
Uz mene je skakutala Mirna. Morao sam je čvrsto držati za ruku. U ovim trenucima ona je važnija od svega na šta mogu navesti misli.
Najsretniji bih bio kad bih kćerkicu sad poveo u Patarensku ulicu, u stan koji je bez nje prazan kao oko bez zjenice… Ne mora tamo biti Nina. Kćerkica je najvažnija. Ali, kuckalo je u glavi, nju treba što prije vratiti mojima na Bistrik, jer će, prije mraka, po nju doći Nina i odvesti je u iznajmljeni stan, blizu Skenderije. Još malo pa će se moja mama ushodati po kući i poglédati na prozor. Neće se usuditi pitati oca dokle li su otišli, kad će doći Halim i Mirna. (Nina je odbijala i samu pomisao da mi otkrije gdje stanuju ona i naša kćerka, koja je adresa, može li joj se doći barem toliko da ispred vrata sačekam Mirnu dok je ona spremi. Pomišljao sam upitati kćerku gdje ona i mama stanuju, zna li kako se zove ulica, ali, opet, Mirna bi, sigurno, pričala mami šta je tata pitao i, neću, neću da me Nina ili bilo ko drugi sažalijeva, prigovorih samome sebi.)
“Hoćemo li opet šetati… drugi put?” – pitala je. “Hoćemo, kćeri. Kad god poželiš…” “Hoćemo li šetati iza onih brda?” – upirala je objema rukama prema Trebeviću, “rekao si tamo više nema rata.” “Hoćemo… A sad, kako smo se dogovorili idemo na kolače”. “Nećemo mami reći za kolače?” “Neće nas ni pitati”, ohrabrio sam je. “Mogu li ponijeti koji kolač i onoj maci ako je sretnemo, i onom cuki?” “Možemo”, rekao sam. “I zeki? – zastala je. “Ne možemo zeki, zeko je igračka, on ne jede, a i mama bi onda mogla vidjeti da smo išli u slastičarnu…” “Ne možemo, ne možemo…” pjevušila je Mirna skakućući nizbrdo premećući nogu pred nogu.
(Odlomak iz romana Gdje si ti ovih godina, šesnaesto poglavlje, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2015.)