1.
Ulaze brodovi Lao Ti,
voze šešire po palubama
ulazi radost i umor, žene umotane u marame, djeca spavaju
po ručnicima.
Tama pada.
Na mene i na luku.
Pramci sijeku mirnu vodu, mirišu sladoledi, malo vjetra potresa palme.
Stojim uznemiren, dok ti ovo govorim, cijelo se popodne
spremam upitati: na koju se stranu
sad češljaš Lao Ti i jesi li razdijelio
svoju gustu crnu kosu kako treba
svoju kosu
moj svijet
na prije i poslije
na lijevo i sjenu
na desno i prašinu što se diže na obližnjem polju.
Jesi li Lao Ti proveo samotno popodne
udarajući blago drvenim češljem
ono mjesto gdje te je majka pred počinak ljubila
svoju kosu
svijet svog brata koji se dao afričkim pastirima, vikinzima i indijanskim
pjesmama uz vatru.
Jesi li za mene podijelio svijet brate?
Imam četrdeset i jednu godinu.
Uzeo sam crnog psa u ruke.
2.
Ne plovim, ne putujem.
Ništa mi ne znače karte, oznake pličina, uredi u kojima sjede
nevoljene žene s njegovanim noktima.
I naplaćuju vozarinu.
Ne idem nikamo, ležim, buljim u duboko nebo.
Ono što moram znati donesu mravi na nogama
ose koje mi se roje na usnama.
Ono što moram znati dođe kao vlaga iz zemlje.
Preleti ptica, ja za njom više ne okrećem glavu.
Ali poznavao sam jednog mladića Lao Ti koji je
neprestano
jurio nečemu ususret
jednoj dobroj ženi kojoj je šaptao
lutnjo moja, moja lutnjo.
Vidio sam ga i kad je plakao uz kontejnere pune smeća
jer nije mogao preko parkirališta
do strane na kojoj je ona stajala.
U sve dužem vremenskom razdoblju
taj se mladić pojavljivao na čistini Lao Ti
kao što se u tvome selu, kako si mi rekao
jednom godišnje pojavljuje
starac koji namješta kosti i liječi oboljele.
I ljudi mu pred noge donose što imaju, rižu i čajeve
ribu i pijetlove.
Ali on zatvara oči kako ih je i mladić
kojeg sam, kažem ti, dobro znao, zatvarao.
U strahu od obilja i zato
što mora negdje već krenuti.
3.
Ne znam jesam li ti rekao da
imam brata.
Sve sam mu o nama dvojici ispričao.
Dvaput je rekao da smo i ti i ja potpuno poludjeli.
Da si daleko deset tisuća kilometara i
deset stoljeća.
Mahao je u nemoći rukama.
Malo poslije obojica smo se smijali, rekoh mu
deset pa što
lijepe okrugle brojke nisu nikog ubile.
Kad se umirio molio me je da mu pričam o tebi.
Da mu kažem kako je to sve s onom lijepom crnokosom
djevojkom iz gradića na moru ispalo.
Jesi li joj poslao pismo u kojem je
kako si želio
mirisala tvoja koža.
I je li ti pismo vratila s dva pera ona rijetke ptice
upletene njenim pramenom.
Jesi li sretan Lao Ti?
Molio me je
da mu o tome kažem sve što znam i sve
baš sve što o tome mogu izmisliti.
4.
Zanima me ta kuća Lao Ti.
Dugo sam pred njom i mnogo čekao u automobilu.
Pričvršćen tugom za zid obližnjeg igrališta.
Točnije za rupu u njemu.
Nekoliko sam puta unutra pio vino i ležao na jastucima,
nekoliko puta umio lice,
nekoliko joj puta čitao.
Zanima me pomiču li se još papirići na stolu
dok prolazi
zavjese dok se saginje i plače li u toj kući suton onako
kako plaču sve kuće uz cestu koja odnosi.
I pleše li ona ponekad
kako je već plesala
uvijek za druge i nikad za mene.
Ima li kakvu knjigu na ormariću i tepa li ljubavnicima.
Znaš i sam brate Lao da ona često tepa i gura jezik među usnice.
Zanima me što je ostalo od naše odmjerenosti i straha u toj kući.
Jesmo li tamo sami.
I hoćemo li se ikad vratiti.
Stariji si i mnogo veseliji od mene dragi Lao.
Ako ti kažem da mi je jednom rekla da zapamtim to popodne
kad su nam se duše ljubile,
reći ćeš da to, kako znamo, nema nikakva smisla.
5.
Jedne noći odlazim u šetnju.
Niz ulicu, preko malena trga sve do svjetionika.
Tamo se svako malo pali crveno svjetlo.
Skoro kao da se oglasi ćuk.
Toliko zlokobno, dragi Lao.
Vjetrovito je, s mora se mi se u lice zabija miris
soli i brodoloma.
Došao sam ovdje da pokušam podesiti srce
po tom crvenom svjetlu,
utišati disanje u tom, za mene, posve tajnovitom ritmu.
Mislim, ako mi uspije, osvanut ću na nekoj od paluba
kojima sam bio znak
u ovoj noći sa zvijezdama i bez mjeseca.
Ako uspijem otplovit ću sa strancima, s nekom blagom
obitelji zaigran njihovim terijerom,
otplovit ću na kraj obzora i onda
se survati s litice u
zaglušujućem vodopadu.
Kako vidiš, ne prestaje me
opsjedati misao o kraju svijeta koji je
za potrebe ove pjesme postao kraj plovidbe.
Ljulja mi se od tolikog mora dragi brate iz prašnjava sela.
Noge mi klecaju dok
zatvorenih očiju ponavljam sebi
sad diši
sad kucaj
sad se primiri
sad svijetli
sad pozovi nekog da te pridrži.
Probudi se u bijelim rukama,
njenom imenu koje se iz ubitačne daljine,
s kraja svijeta
nenadano a zauvijek, vratilo tebi.
6.
Do mene stižu glasovi da si stalno na brdu, u šumi Lao Ti.
Da si uzeo samo strelice i onaj svoj kratki nož.
Da si strelicom ubio jelena.
Kratkim nožem da si krenuo na vepra
koji je nestao u gustišu.
Da se samo ujutro napiješ vode
i da onda lutaš po stazama i kraj njih,
da si ubrao divlju ružu, da si njen cvijet zatakao
u kosu
a njenim trnom izgrebao prsa.
Do mene stižu glasovi brate Lao
da si u šumi i da namjeravaš tamo ostati.
Tek te rijetki trgovci opaze na kakvoj visoravni dok
pališ večernju vatru i jedeš trstiku, koru posivjelih breza.
Od koga si pobjegao dragi Lao?
Sjeti se kako si mi govorio da hodanje ne služi tome da
bismo se udaljili od onog što nas plaši
ili zaokuplja.
Nego da se prokrve noge i da se
duša ponekad spusti u stopala,
da ne čami stalno u mozgu ili srcima.
Da joj ne bude hladno dok srce posrće a
mozak treperi pred novom olujom.
Do mene stižu glasovi brate Lao
da žena koju si volio plovi niz rijeku
s drugim muškarcem.
Njena marama drži njenu kosu na okupu.
On to sve otpušta.
Uberi divlju ružu brate.
Ubij životinju koja naiđe.
7.
On kupuje ukrasne kokoši na sajmu u tvom selu.
On spava s papigama.
On vodi pauna u šetnju.
U njegovom se vrtu ona umiva, njemu se nakon dugačke zime
ona u proljeće smije.
On ima razne ptice
koje lete s kraja na kraj nebesa
i uvijek se vraćaju.
Sokol lovi golubove u zapadnom vjetru.
On viče odozdo: Ne, ne!
I učas prestaje ta igra vjetra i smrti.
On hoće da ptice koje jedu ptice
jedu zmije,
da ptice koje jedu zmije, počnu jesti crve i
tako korak unatrag.
On hoće da te žena koju si volio
prestane voljeti
dok se napija planinske rijeke
u njegovom vrtu,
dok mu se smije.
Ali ne, to je samo žeđ i proljetna blagost
zbog topline.
On vodi pauna u šetnju,
hoda kratkim koracima,
koliko mu već kavez dopušta.
A okolo perje leti.
8.
Išao sam na otok.
Velik kao oko.
Malen kao oko.
Tamo sam noge vukao po pijesku
tamo gubio u trstici japanke,
sjedio na kamenu ispred napuštene kuće
zibao, njihao, čekao.
Jeo sam grožđe,
Lao Ti, čekao da njen pas dotrči po žalu
što su ga izrovale kobilice
ribarskih brodova,
išarale mreže i ispisali rakovi,
Čekao sam da se na mene sruči svo to nevrijeme
i da tek onda zaklonim lice
dok ona s prijateljima, smijući se prolazi.
Kakva korist od odbačenih stvari, starog ručnika,
poderanih hlača, slomljene dječje
lopatice za pijesak,
sigurno se sad pitaš?
Kakva korist Lao Ti,
od stvari što su ih pred moje noge izbacili
popodnevni valovi, a pada sumrak i pjesma se s njenog
balkona pojačava.
Išao sam na otok Lao Ti,
malen kao oko,
velik kao oko
da nađem mirnu propast.
Svoje sljepilo, ti bi rekao.
Ako me ne možeš voljeti
barem me oslobodi
pokupi ono suho cvijeće
i na grob ga ocu ponesi
Ako me ne možeš voljeti
ne okreći se dok sunce pada
u tami sam ostao bez očiju
u vjetru bez tvojih ruku oko vrata
9.
(Sečuanska narodna pjesma)
Pustio sam ih da odu Lao Ti
da nestanu niz cestu u dugoj zori što se
umorno podiže, s unutarnje strane kapaka
pepeo je i prašina.
Gledam televiziju i lutam pogledom niz svoj leš
na kauču, ispred knjiga na staklenom stoliću.
Ne ustajem, rano je jutro i još je ulovljena plijesan
na toj naranči vani.
Još su duboke sjene i ljudi koje sam pustio da odu od mene
kreću se sporo, skoro da šetaju po mojim podlakticama
sve do otvorenih dlanova.
A tamo je i noć i dan, i zora i mučno dugo vrijeme bez ikakva svjetla.
Čak i bez onog ćuka.
Lao Ti, otkad si se vratio iz šume, razgovaraš li s kim?
I jesi li se prestao ranjavati, loviti zmije svojom pisaljkom,
obuvaš li ponovno čizme ili bos gacaš po snijegu, trnju i
blatnoj noći bez igdje ikoga.
Evo, ovog časa na televiziji, jedan klesar izrađuje pepeljaru.
Naučnik mete bijelu prašinu i sprema je u drvene ćupove.
Po svemu, predivan prizor moj brate.
A pepeljaru zato što je majstor poludio, jer želi da bijeli kamen gori,
da se pepeo pomiješa s prahom,
kako već treba biti.
Ravnodušnost nikada neće biti jača
od tuge što me ispunjava pri pogledu na taj uzaludni
udarac čekićem.
Pustio sam te ljude da odu od mene, dragi Lao.
Sad ih, u ovu uznemirenu zoru želim zakloniti prstima,
zagrliti, oni su već suviše maleni, a ja ih želim vratiti
u pupoljke, u prve riječi, način na koji smo se
jedno prema drugom nagnuli.
Prašina i pepeo, drveni ćupovi, majstor i njegov bezglasni čekić.
Mladi je naučnik izašao zapaliti.
U svemu što činim, kolebam se.
U svemu što činim velika je prohladna soba.
I što bi u njoj bilo s ljudima?
Uskoro dolazi trgovac, on će kupiti pepeljaru.
Njegovo ime je dan, jedan dan.
10.
Izašao sam na nasip u šetnju.
Bio je hladan, vjetrovit blagdan, ljudi su u kućama
uzgajali tek rođenog
Boga, u mladoj pšenici, u vinu i masnoći
što je oblagala zidove
mekom prolaznom srećom.
Hodao sam prema vjetru, dragi Lao i hladan snijeg zabijao mi se u oči.
Bilo je pusto, u daljini tek dvije žene i dva ruska hrta u igri.
Rijeka je nabujala, brza, srebrno smeđa, nosila je grane i ptice
okretala ih ukrug na virovima.
I jurila dalje.
Stao sam gledati između dva zavoja što se to događa.
S ove daljine teško sam razabirao što vidim, pticu ili granu.
I sve se, rekoh, kretalo jako brzo.
Poput nekog sablasnog bijega u daljinu.
Odabrao sam zato jednu
granu ili pticu
i pratio je pogledom
od početka zavoja.
Snijeg je tukao u moje obraze i čelo, čuo sam
svoju krv u ušima.
Zalajao je pas i nebo se nabrzinu smanjilo.
Rijeka je nosila grane i vozila ptice, u toj sam slici
odmarao svoju prazninu, dragi brate.
I najednom, nešto je nestalo. Negdje oko
sredine rijeke, nešto je potonulo, ali ja nisam mogao vidjeti što.
I nije se više pojavilo na površini.
Vjetar se pojačao i ja sam se rastužio, Lao Ti.
Izgubio sam svoju granu
ili pticu, požurio sam kući.
Legao sam u mračnu sobu, utučen, i do danas
nisam prestao žaliti i misliti
o ptici koja leti i koja je
potonula u hladan riječni mulj, na dno svijeta kojeg ne poznaje
i o toj grani koja je plutala i koja je trebala plutati
jer, kako znamo, drvo ne tone.