– Dajte mi isto što on pije.
Nonšalantno. Brineta, oko metar i sedamdeset, šezdeset kilograma. Retro vajb, šešir i kostim iz pedesetih. Zašto se ljudi lože na modu koja je bila aktuelna pre više od 100 godina? Mrzeo je ta hipsterska fetišarenja. Opušteno se zavalila na stolicu pored njega.
– Ćao. Ja sam Elena.
– Ćao.
Ako očekuje ćaskanje, teško. Čeka ga žena. Jedno piće u baru, i kući. Dogovor kuću čuva, u ovom slučaju i brak, i glavu. Mika je bila šampionka WAF aikidoa kada su se upoznali, pre 10 godina, a ubrzo mu je postala koleginica. S takvim ljudima se ne zajebava.
– Nisi baš pričljiv tip. Ok, možda ide uz posao. Počeću ispočetka. Ćao. Ja sam Elena. Ti si Dži, inspektor iz stanice prekoputa. Treba mi savet.
Iskapila je burbon. Ruke joj se neznatno tresu. Prodorne, skoro crne oči. Uplašena je.
– Ok, Elena, nisam na radnom mestu. Rado ću ti pomoći sutra. Radim od 7.
– Ne, ne mogu da idem u stanicu, moramo prvo da popričamo, nisam sigurna. Ljudi kažu da si ok, da ćeš me saslušati…konfuzno je. Može još jedan?
Maše konobaru. Sad je već zaista nervozna. Da li je u tridesetim, četrdesetim? To više ne može da se utvrdi, žene su počele da se balsamuju u dvadesetim, i morao si da im tražiš očitavanje čipa, da bi znao istinu.
– 15 minuta. Onda moram da krenem.
Eksirala je i drugu čašu.
– Znam da ovo zvuči suludo, ili čak potpuno nebitno. Probaću redom. Odrasla sam u Sedmoj opštini, mirno i lepo detinjstvo, pored standardnih kriza i epidemija koje su povremeno opterećivale ceo Savez. Jedan od najboljih prijatelja mi je bio Nez, dečak koji je živeo u zgradi u komšiluku. Družili smo se do odlaska na Univerzitet, i tada smo otišli u različite opštine. Nismo bili ni u kakvom kontaktu.
Glas joj je postao tiši i usplahiren.
– Pre dve nedelje sam ga videla na Velikom bulevaru. Nije se mnogo promenio, osim što smo, naravno, stariji. Mahnula sam mu, ali je on samo prešao pogledom preko mene i nastavio da hoda. Potrčala sam i stigla ga, rekla mu Nez, pa to sam ja, Elena. Bio je hladan, odmaknuo se od mene. ,,Zdravo, Elena, kako si?’’ Bila sam zatečena, moj Nez bi se obradovao, zagrlio me. Kada je video moj zbunjeni izraz lica, razvukao je lice usiljeni osmeh. Tada sam shvatila, to nije on. I on je shvatio da ja znam. Zakoračio je prema meni i uhvatio me za rame, ustuknula sam i pobegla.
– Da li je moguće da je samo prošlo mnogo vremena otkako ste se videli? Prisnost nije imuna na odsustvo. Ljudi izgube kontakt, teme za razgovor.
– Ovo nije to. To nije on. Sigurna sam. Ne znam zašto izgleda kao Nez, ali cela situacija je bila jeziva. Uplašio me je, nedelju dana sam se osvrtala svaki put kada izađem iz stana.
– Ali nije Vas nikako ugrozio, zvuči malo paranoično da tako reagujete. Jedini dokaz koji imate je Vaša intuicija?
– Znam, znam da zvučim kao lujka, rekla sam već to, i ,da, jeste moja intuicija zasad. Mislim da je povredio Neza. Mislim da će povrediti mene. Genetsko kopiranje je zabranjeno od DNK rata, ali priča se da se i dalje vrši. Rekoh da sam prve nedelje bila paralisana strahom. Druge nedelje sam se raspitala da li je neko čuo išta o Nezu. Našla sam njegove roditelje. Majka mu je i dalje živa, ali nije čula ništa o njemu poslednjih 10 godina. Pre toga je bio raspoređen u jednoj od laboratorija u Savezu, pre DNK rata. Pričala sam i s nekima od naših zajedničkih prijatelja. Niko ništa ne zna.
– Da li je to zaista čudno? U DNK ratu je učestvovalo preko 10 milijardi ljudi. Rat je trajao jedva dve nedelje, ali je promenio zakone u celom Savezu. Čišćenje štete i prikupljanje podataka je trajalo preko pet godina. Ljudi su izgubili kontakt sa porodicama, a nekima je bio i zabranjen. Možda je sve to uticalo na Vašeg prijatelja.
– Razumem o čemu pričate, ali to nije to. Sigurna sam, to nije on. I možda imam dokaz. Jedini deo DNK navlake koji se ne menja su prelomi. Nez je slomio nogu kada smo imali 14 godina. Sigurno postoje podaci u bolnici Sedme opštine.
– Ok, ali kako mislite da prvo nađem Neza, zatim da ga nateram da ode na skenere, da iskopam podatke iz opštine koja je trenutno najveće leglo kriminala? Pod kojom optužbom? Niste se lepo pozdravili sa prijateljicom?
– Ne morate da budete grubi, svesna sam svega. Ali plašim se.
– Donesite mi ujutru sve podatke, pogledaću, ali čini mi se da od ovoga nema ništa. Odoh.
Nekim danima se zaista pitao kako ljudi zamišljaju njegov posao. 10 sati juri likove koji preprodaju organe, ilegalne DNK navlake, drže farme životinja za ishranu, voze vozila na benzin, prave VR simulatore, robovlasničke javne kuće pune holograma, i dolaze mu sa ovakvim glupostima. Ljudi su pukli. Od previše ratova, bolesti, slobodnih izbora, slobodnog vremena. Civilizacija ide u kurac uzlaznom strelovitom putanjom još od početka 21. veka. Možda pravimo korak unazad tu i tamo, ali onda napravimo tri napred.
Tri stanice tjubom, i bio je ispred kuće. Mika je budna.
– Kasniš.
– Znam, izvini. Pričaću ti ujutru. Pokušaj uvaljivanja još jednog suludog slučaja. Mrzim hipstere. I hipsterke.
– Žena, znači. Je l’ lepa?
– Luda.
– Luda i lepa, najopasnija kombinacija, Dži. Dođi ovamo, i budi dobar.
– Stižem. Upoznaćeš je ujutru u stanici, svakako.
Čip je zavibrirao i upalio solarne lampe, uključivši poziv.
– Inspektore, imamo ubistvo. 27. avenija, kod broja 7.
– Broj 7? Rejov bar je broj 10?
– Da, tu je, maltene prekoputa.
– Stižem.
Poljubio je Miku. 4:30, ona može da spava još dva sata.
– Žena, u četrdesetim, visoka oko metar sedamdeset, 60 kilograma. Brineta. Uzrok smrti odstranjivanje čipa.
– Čekaj, to ne bi nikog ubilo.
– Bi, ako ga odstranjuješ sečivom, vrlo nespretno.
Čučnuo je pored tela. Sinoć mu je pričala o intuiciji, on joj nije verovao. Danas je znao da se radi o njoj čim je čuo adresu. Neko bi rekao intuicija, ali ne i Dži. Logika i statistika su dobra detektivska oruđa. Intuicija samo očekivanja i strahovi.
Elena je ležala na leđima, otvorenih očiju. Nije bilo znakova borbe, izraz lica je bio miran. Izgledalo je kao da je neko stisnuo pauzu, i položio je na zemlju. Osim jednog detalja. Leva strana lica je tek delimično bila tu – falio joj je deo od levog oka, preko uha do ugla usne. Ovo nije bilo nespretno, samo preterano.
– Dakle, nemamo čip. Ne znamo ko je?
– Ne, potrajaće da saznamo. Nosimo telo na skener.
– Zove se Elena. Zvala se. Prišla mi je sinoć, mislila je da će je neko ubiti. Ispričaću ti ostatak u stanici. Vidimo se kasnije.
Elena, odrasla u Sedmoj opštini. Pre dve nedelje bila na Velikom bulevaru. Prijatelj iz detinjstva Nez. Studirala u nekoj drugoj opštini. Nez ima živu majku. Nez nije Nez. Nez je lomio nogu u detinjstvu. Bio je u laboratoriji Saveza pre DNK rata. To je sve što ima. Zašto je nije pitao još nešto? Kada je otišla iz Sedme, gde je živela, čime se bavila?
Iz misli ga je prenula Mika.
– Dži, ovde je neki lik koji kaže da ima informacije za tebe. Vezano za ovo ubistvo jutros. Eto, ipak je nisam upoznala. Mada, ovako ću je upoznati mnogo bolje nego da je živa.
Mika je imala čudan smisao za humor. Mračan i težak. Nasmejao se.
U prostoriju je ušao muškarac duge kose i brade, odeven u nacionalnu haljinu. Afrička, indijanska? Nije mogao da zaključi.
– Dobar dan, ja sam inspektor Dži.
– Dobar dan. Ja sam Majlos.
– Da li ste poznavali žrtvu?
– Ne. Ali video sam ubistvo.
– Vi ste svedok? Ispričajte mi sve.
Možda će ovaj slučaj ipak teći bolje nego što je mislio.
– Sinoć smo imali grupnu meditaciju. Nas pet se redovno sastaje svake srede u 21. Meditacija traje sat vremena, i onda se vozim četiri stanice tjubom do kuće. Još za vreme meditacije sam počeo da dobijam slike i poruke, ali nisu još uvek bile potpuno jasne.
– Od žrtve? Neka greška u čipu?
– Ne, ne razumete. Kada sam stigao kući i legao, sve je postalo jasnije. Ovo će zvučati čudno, ali mislim da ovo ima veze sa nekom vanzemaljskom inteligencijom.
– Ne pratim Vas, sa čime?
– Znam da zvanično nismo stupili u kontakt ni sa kim, ali to se stalno ponavlja. 2 žuta diska, Iti i batler. Stalno se vrte u mojim vizijama.
– Vizijama?
– Da, zaboravio sam da kažem, nisam poznavao ženu, dešavaju mi se te vizije, želim da ih sprečim, da pomognem, ali dobiju smisao tek kada se događaji već odigraju.
Dži je gubio strpljenje.
– Da li ste išli kod nekog doktora povodom toga? Ili proverili da li Vam čip dobro funkcioniše? Imate li neke elektronske implante? Kratki spojevi možda?
– Ne shvatate me ozbiljno, ali u redu je, navikao sam. Imam vizije od pete godine. Išao sam kod doktora. Nemam nikakve neurološke probleme. Čip funkcioniše normalno. Nemam druge elektronske implante.
– Ok, interesuje me samo još jedno: gde ste bili noćas posle meditacije, do 4 ujutru?
– Kod kuće, o tome Vam pričam. Vizija se ponavljala i nisam mogao da zaspim. Kada su emitovali jutarnje vesti, odmah sam krenuo ovamo. Eto, čip radi.
Značajno se kucnuo po slepoočnici.
Dži ga je odmerio sa dozom besa. Još ludih ljudi. Čudno obučenih. Balkanska? Zaključio je da je neka balkanska nošnja.
– Nemate nikog ko bi to potvrdio?
– Osim moje mačke, ne. Ali slobodno očitajte moj čip.
– Hvala, to je sve, možete da idete.
– Nema na čemu. Još jedna informacija za Vas – broj 7. Biće bitan u istrazi, bio je bitan ubijenoj ženi.
Rezultati skenera biće dostupni u 7 sati ujutru. Pređite na saslušavanje, Rejov bar, 27. avenija, broj 10. Čudan je osećaj kada neko govori u tvojoj glavi. Neki se nikad nisu navikli. ,,Zatvoreni’’. Nadimak je nastao zbog činjenice da je njihov um bio previše zatvoren da prihvate čip u slepoočnici, čip koji zna gde su, šta rade, njihovo zdravstveno stanje, dnevni raspored obaveza, glas koji te stalno zasipa gomilom informacija, ako nisi sposoban da ih filtriraš. Ali onda je dobio i mračnije i konkretnije značenje – ,,zatvoreni’’ su zaista zatvoreni. Mentalni centri nisu bili lepa mesta, ali ti ljudi više nisu bili sposobni za bilo kakvo učešće u društvu. Ispostavilo se da su, zahvaljujući tehnologiji, mentalni bolesnici postali oni koji bi, po difoltu, bili najimuniji na njih.
April u 27. aveniji je izgledao dobroćudno. Sunce se probijalo kroz metalne svodove, zračenje je bilo u bezbednim granicama. Na vratima bara ga je dočekao konobar od sinoć.
– Dobar dan, Dži. Čuo sam šta se desilo noćas. U šoku sam. Nismo imali nikakav zločin ovde poslednjih 7 godina, a i tad je bila neka glupost, pijani gost je ukrao čašu, pa mu je čip bio blokiran nedelju dana. Da li je i ovo bila pljačka? Gospođa je izgledala dobrostojeće, ti retro kostimi su skupi.
– I jeste, i nije, komplikovano je, Lu. A i ne mogu da pričam o tome. Reci mi, da li si primetio išta specifično na njoj? Kada je stigla u bar? Da li ste pričali?
– Nemam ništa bitno da kažem. Ti si stigao u 20, ona je došla desetak minuta posle tebe. Krenula je pravo ka tvom stolu. Posle priče sa tobom je izašla. Ti, pa ona, 5 minuta kasnije. Imao sam još mušterija, to je sve što sam primetio.
– Kako je platila? Očitao si joj čip?
– Ne, imala je bon, ostavila ga je na stolu.
– Da li ga i dalje imaš?
– Ne, predajemo bonove svako veče, zatvorim u 23, bonovi se odnose nazad u bonomate.
– Najbliži je u susednoj aveniji?
– Da. Dži, ovo je stvarno strašno. Izgubio sam sestru u DNK ratu, nije se desilo nijedno ubistvo u avenijama od tada. Da li treba da se plašimo? Da zatvaramo bar?
– Odvikli smo se od opasnosti, Lu, i dobro je da jesmo. Ovo nije bilo nasumično, ali čuvaj se. Oprez je osnovni instinkt, ne smemo da ga zaboravimo. Svratiću na piće večeras.
Bonomat u 26. aveniji je bio prilično prometan. Nije bilo šanse da sam pregleda snimak od juče, ako je Elena uopšte koristila baš njega. Ukucao je svoj kod i prosledio informacije stanici. Kompjuter će odraditi ostatak. Upoređivanje očitanih čipova i snimaka, valjda će naći barem neke podatke.
– Mika, zašto si se odlučila za policiju, a ne vojsku? Mogla si da biraš sa tvojom titulom. Vojska je sigurno imala masnu ponudu.
Bar je bio skoro potpuno prazan. Njih dvoje, dva muškarca za šankom i Lu. Izgleda da nije samo on bio uplašen.
– Zašto sam odlučila da se udam za pandura, a ne bilo kog drugog, Dži? Očigledno imam poremećeno rasuđivanje od silnih udaraca u WAF turnirima…
Oči su joj sijale dok je pobedonosno prinosila čašu usnama.
– Ha-ha… Ozbiljno.
– Ne želim da budem nobles, deo sam naroda. Živeo proleterijat! Jebiga, Dži, izgleda da ti je i žena hipsterka.
– Volim te.
– I ja tebe. Čudan si. Nešto se desilo?
– Ovaj slučaj me nervira. Zar nije bilo jednostavnije dok smo mogli da saznamo identitet preko otisaka?
– Baš si potonuo. Zar otisci nisu mala cena za sve bolesti koje smo iskorenili DNK manipulacijom? I koliko ti tačno imaš godina kada se sećaš tog vremena?
– Sećam se. I moj ćale je bio pandur. I otiscima je rešavao slučajeve mnogo brže nego mi. Izgubim više vremena na birokratske gluposti nego na istragu. Jebeš sve to.
Eksirao je svoj burbon.
– Država socijalne sigurnosti, dušo, brine o tvojim pravima više nego ti.
– Da, čak i kada si mrtav. Ali ne i vojska. Mogla si da imaš pristup podacima koje svi žele. Da znaš gde je ko, u svakom trenutku, bez dozvole. Da znaš gde su zalihe čiste vode. Dokle smo stvarno stigli sa svemirskim programom. I o čemu se uopšte koji moj radilo u DNK ratu?!?
– Tiše, Dži. U pravu si, mogla sam. Ali ko bi tebe vadio iz tih egzistencijalnih depri? Nemoj da počnem sa ,,najboljim od svih mogućih svetova’’ forama. Najbolji – najgori, svejedno. Jedini.
Standardne tri stanice tjubom. Krevet. Ipak je ta kolotečina bila daleko podnošljivija sa Mikom.
Rezultati skenera dostavljeni. Rezulatati bonomata dostavljeni. Uključite monitor. Prijatno čitanje želim.
Otac je svako jutro čitao novine i pio kafu. Tablet – tako se zvao primitivni uređaj koji je koristio. Majka je već bila van kuće, reporteri su bili na ulicama pre svitanja, a ponekad se nisu ni vraćali kući. Kada je Velika epidemija pokosila tek pedeseti deo čovečanstva, to je smatrano velikim uspehom medicine. Ali taj pedeseti deo su bili medicinari, prodavci, vojnici, policajci i novinari. Imala je 40 godina.
Skener: Starost kostiju 10 godina. Starost ostalog tkiva 5 godina. Starost DNK navlake 16 dana. Mehaničko oštećenje lica. Drugih oštećenja nema.
Glupi kompjuteri. Može li da prođe izveštaj bez nekog baga? Kako se osloniti na mašinu, ako ti nije dozvoljeno da je proveriš? Pošalješ izveštaj drugoj mašini, da prva mašina ne radi. Šta je starije, kokoška ili jaje? Prvi ili drugi kompjuter? Još jedna od urbanih legendi Saveza: Ko nam sastavlja i programira tehnologiju? Zvanična verzija je – drugi kompjuteri. Eto toliko smo tehnološki napredni. Urbana legenda kaže – ljudi. I dalje. Mada, ne postoji nikakvo obrazovanje za taj posao. Informatičko obrazovanje je ukinuto posle vanrendnog stanja 2030. Odlutao je. Mika je u pravu, depresija ga polako izjeda i vreme je da se time pozabavi ozbiljnije od tajm-aut pića u baru. Ali ne sada. Možda je drugi izveštaj korisniji.
Bonomat: 19:30 podudaranje 80% kamera. Nema očitavanja čipa.
Ok, prošla je tuda na putu do bara. I to je sve. Opet je skoro pa na nuli.
U stanici je neuobičajeno mirno. Nijedan novi slučaj. Svi su se smirili. Bio bi lep osećaj da nije izgledalo kao zatišje posle kog sledi ko zna šta. Prijavio je grešku u izveštaju. Još 24 sata neće dobiti odgovor.
– Dži, imam nešto za tebe. Našla sam prodavnicu odeće gde nam se poznanica skockala. Veliki bulevar, Palata Kadilak. Zahvalićeš mi večeras.
– Hvala, Mika. Dobar trag.
– Mogla bih da se pravim važna, ali retro stvari imaju etikete, zaista nije bilo teško.
– Hahah, otisci i etikete. Ima nečeg u stvarima koje ne rade na struju.
Veliki bulevar je bio epicentar zbivanja za svih 30 avenija koje su se zrakasto širile iz njega. Ogromna pešačka površina puna tropskih biljaka, wi-fi stabala, holograma izumrlih životinjskih vrsta. Sveopšta gungula uokvirena najskupljim i najelitnijim prodavnicama i restoranima. Metalni lukovi na svodu kupole su bili dodatno obasjani solarnim lampama i povremeno emitovali reklamne poruke. Ovakav bioskop je bio dozvoljen jedino ovde. Dži ga je mrzeo.
Palata Kadilak nije odudarala od napadne estetike oko nje. Vrata je krasila džinovska hauba ružičastog modela iz naziva. Farovi su mu blesnuli u oči. Zatim su mu se dva ružičasta flamingosa poklonila dok je ulazio, a za pultom ga je dočekala fejk Grejs Keli, u ružičastom kompletu.
– Dobar dan, šta možemo da Vam ponudimo?
Izgledala je zaista verno originalu. Takvi zahvati su skupi. Ili je imala dobru platu, ili dobro zdravstveno. Svakako dobrog poslodavca.
– Inspektor Dži. Potrebne su mi informacije o Vašoj mušteriji. Kupila je komplet Greta Garbo, veličina 8, pre otprilike 2 nedelje.
– Informacije o mušterijama su zaštićene zakonom, ne mogu da Vam pomognem. A i za to bi svakako morali da se obratite Greti.
– Greti? Koleginica?
– Da, Greta Garbo radi na svom odeljenju, prvi sprat.
Da li su realni? Kolekciju ti prodaje ,,original’’ po kojem je kolekcija dobila ime? Ovo je zaista ozbiljan biznis.
– DNK navlake su takođe zabranjene, u okviru tog istog zakona koji ste pomenuli, svesni ste toga?
Grejsin osmeh se nije pomerio ni milimetar.
– Svesna, naravno. Ovo nije navlaka. Samo protetika i estetska hirurgija. Za one malo mlađe i pretplaćene na radno mesto, još lakše. Mala intervencija na DNK još u stanju fetusa, i rađaju se savršene. Sve po zakonu, inspektore.
Osetio je kako mu se prevrće želudac. Vazduh je bio preopterećen slatkastim parfemom, a Grejs mu je izgledala sve nakaznije.
– Pogledaću malo šta imate u prodaji. Hvala na informacijama.
Na prvom spratu je naišao na Gretu. Usluživala je mušterije, bračni par se interesovao za modele korseta i haltera. Na rafu uz prozor je primetio model koji je nosila Elena. Crni sako naglašenih ramena, veoma uskog struka. Ravna suknja do kolena. Crni šešir. Nikada neće razumeti kako je ovo nekome privlačno.
– Dobar dan, kako mogu da Vam pomognem?
Greta mu se prišunjala, a da nije primetio. Slabi mu koncentracija.
– Dobar dan. Ja sam iz policije, inspektor Dži. Potrebne su mi informacije o jednoj Vašoj mušteriji…
– Informacije o mušterijama su…
– Znam. U pitanje je samo Vaša dobra volja. To nije ilegalno. Žena je ubijena.
– To je ono ubistvo od juče? Slušala sam obaveštenje. Strašno. Ona je bila naša mušterija?
Izgledala je stvarno zatečeno. To je dobar znak.
– Da, mislimo da je kupila kostim Greta Garbo, veličina 8, pre otprilike 2 nedelje. Znate da ne mogu da pričam o slučaju, ali mnogo bi mi pomogla bilo kakva informacija. Ne želimo da se taj bolesnik izvuče.
– Znači bilo je baš strašno? Svi smo uplašeni, naravno, pokažite mi je.
Mali hologram je prikazivao Elenino lice. Umesto rupe sa leve strane, kompjuter je reprodukovao simetričnu desnu. Nesklad je bio očigledan, ali Greta ga nije komentarisala. To bi bilo nepristojno.
– Da, sećam se, mada je uživo bila mnogo lepša. Kratko smo proćaskale. Mislim da mi je rekla da joj kostim treba za proslavu. Ili posao? Nisam sigurna. Veoma ljubazna i draga. Ne mogu da verujem da je ubijena.
Razrogačila je oči koliko joj je veštačka koža dozvoljavala.
– Da li ste joj očitali čip za plaćanje?
– Čip? Nee, nikako. Politika kompanije je da naplaćujemo samo bonovima, inače kakav retro bi to bio.
– Hvala. Da li je dolazila još neki put možda?
– Mislim da nije, barem ne kod mene. Mada, videla sam je istog dana kada je završila kupovinu, možda 15 minuta kasnije. Sređivala sam ovaj raf do prozora i primetila je kako izlazi iz Palate i trči preko bulevara. Zaustavila je nekog visokog čoveka, pomislila sam da joj je možda muž. Onda je otrčala od njega. Eto, to je bilo smešno. Mora da je pogrešila.
– Kako je izgledao i gde se tačno to desilo?
– Uhh, pa nisam videla detalje. Mislim da je bio plav. Sivi kombinezon, ništa specijalno. Levo od Andreasove bašte.
– Ok, Greta, hvala. Čuvajte se.
Mržnja prema hipsterima je rasla dok se spuštao u prizemlje. Sledeća stanica – bašta. Ali sutra. Čeka ga pisanje izveštaja, a realno se predozirao kičerajem za danas.
– Ćao, Dži. Standardno?
– Ćao, Lu. Hvala.
Ovaj put je seo za šank. Piće u baru je bio svojevrsni ribut, čišćenje od toksične svakodnevice pre puta kući.
– Izgledaš umorno. Mika nam se pridružuje?
– Ne danas. Danas je na treningu. A ja na terapiji. Živeli, Lu!
– Živeli!
Bar je bio prazan. Na putu do ovde tek desetak ljudi. U tjubu dvoje. Ko bi rekao da naselje od milion ljudi može da bude prazno?
– Sve više ličiš na svog oca, Dži. I on je imao isti ritual, jedno piće posle stanice, nekad sa gospođom, nekad sam. Vikendom sok sa tobom. Nedostaje mi, mada sigurno ne kao tebi. Da nije bilo njega, ne bih ni znao šta mi je sa sestrom. Nažalost, bilo je fatalno. Ali čovek mora da zna.
– Da. Često razmišljam o njemu u poslednje vreme. I pitam se kad smo mi, panduri, postali karikature.
Eksirao je burbon i Lu mu je sipao još jedan.
– Zašto to kažeš? Vi ste najbitniji u ovom društvu. Zahvaljujući vama, stopa kriminala je toliko opala, da se ljudi više ne osvrću, čak ni u 3 ujutru na bonomatima. Zar to nije sjajno?
– Lu.. 80 posto vremena tražim dozvole i pišem izveštaje. 20 posto oslobađam krave i kokoške iz zarobljeništva. Ako je baš uspešan mesec, konfiskujem nekoliko benzinaca i holograma, prve šaljem reciklažnim odredima, druge u muzeje i galerije, eventualno škole, gde mogu dostojanstveno da nastave svoje postojanje. Nisam istraživao jedno ubistvo u celoj svojoj karijeri, ako izuzmemo VR zločine i pojedenu živinu i stoku. I sad ovo. Moj ćale bi znao bolje nego ja. Ja i dalje samo pišem izveštaje i tražim dozvole.
– Slušaj, Dži, ok, uhvatila te je nesigurnost. Ali zar to nije dobro? Koliko dugo si pandur? 15-20 godina? I za to vreme ovo mesto je bilo toliko bezbedno, tvoje mesto, o kom si TI vodio računa. Ti si dobar pandur, Dži. Znam da ćeš rešiti ovo. I požuri, propašće mi bar ako ljudi nastave da se skrivaju.
Mika je spavala kada je stigao. Svaki put posle treninga bi se komirala, sa sve osmehom na licu. Da li je sanjala kako presavija neke zlikovce, ili samo sparing partnere?
Osećao se prazno i promašeno, na brzinu se skinuo i uvukao pored nje. Celu noć je sanjao dva svetleća diska.
- Solarne lampe. Izveštaj o skeneru: nisu otkrivene nepravilnosti u radu sistema. Prijatan dan želim.
Vratio se podacima od juče. Skener: Starost kostiju 10 godina. Starost ostalog tkiva 5 godina. Starost DNK navlake 16 dana. Mehaničko oštećenje lica. Drugih oštećenja nema. Besmisleno je, ali moraće da radi sa tim. Nema kako da opravda ignorisanje skenera u izveštaju. Da počnemo od dela koji je najmanje neverovatan, DNK navlake. Vreme je za izlet u predgrađe.
– Ej, već si budan. Gde se to pakuješ?
– Dobro jutro, Mika. Imam neki trag da proverim, poslaću ti. Da li ti možeš do Andreasove bašte?
– Naravno, videla sam izveštaj. Nije ti do još jedne šetnje bulevarom?
– Nikad. I dalje mi je muka.
– To je od burbona, srećo. Sinoć si preterao. Vidimo se kasnije.
Nikad mu neće biti jasno kako zna neke stvari. Krenuo je na međugradski.
Život u gradu je bio komforan, svakako, i jedini za koji je Dži znao. Rodio se i odrastao u istoj ulici u kojoj i dalje živi. Prvi put je izašao iz Milan Kupole kada je imao 12 i krenuo na more. To je bila tradicija. More je značilo da si završio sa osnovnim obrazovanjem, i da dalje možeš da biraš – Univerzitet ili farme. Gradski ili život van kupole. Izabrao je kupolu, svi su. Nebo je izgledalo krajnje nestabilno bez metalnih svodova, morski povetarac je brzo doneo prehladu gradskoj deci, a Sunce bez zaštitnog stakla opekotine. Posle tri dana zvaničnih proslava i odabira usmerenog obrazovanja, vratio se kući slinavog nosa, crven kao rak. Znao je da želi da bude kao tata, hrabar, pravičan, na usluzi narodu, i dobro ušuškan u avenije i tjubove. Ponekad je još samo sanjao more i Eni, sa kojom se prvi put poljubio, između kijanja. San se završavao tako šta ih poklopi talas i nebo se sruši sa njim. Užas.
- opština se nalazila istočno od grada. Dži se dobro sećao velike akcije od pre 7 godina. Dobili su naredbu od vojske da upadnu u fabriku DNK navlaka. Ispostavilo se da je fabrika pre mala manufaktura – njih troje, muž, žena i ćerka. ,,Zli’’ trio je pravio navlake ljudima koji su bili povređeni u radovima na okolnim poljima. Navlake tih istih ljudi od pre nesreće. Bilo mu ih je žao. Ali zakon je zakon. Ljudi su bili veoma talentovani genetičari. Sada su farmeri, sa zabranom obrazovanja sledećih 5 generacija. Farma je bila na samom ulazu u opštinu.
Pokucao je na vrata skromne prizemne kuće. Otvorio mu je starac u flis kombinezonu.
– Dži? To si stvarno ti?
– Ja sam. Znam da je ovo iznenađenje. Izvini što se nisam najavio.
– Da li je sve u redu? Podneo sam sve izveštaje, jedino ako je neki kompjuter u kvaru…
– Ne, nije to, ne brini. Imam samo nekoliko pitanja. Hoćeš da izađeš?
– Bolje ti uđi. I dalje imam fobiju od otvorenog neba. Ne verujem da ću je ikada prevazići.
Stari trosed i fotelja. Veliki hologram ćerke kada je bila devojčica. Ručno rađeni tepih, stočić sa lampom. Dži je izabrao fotelju.
– Kako si, kako ti je porodica? Imaš li unuke?
– Dobro smo. Solidno. Nea i Ula su u plasteniku. Ne znamo čak ni da gajimo hranu bez krova.
Nasmejao se i sipao im vodu u visoke čaše, pa uzdahnuo.
– Unuke nemam. Mi smo i dalje ,,građani’’ za ove ljude. Ko bi želeo ženu koja se plaši neba i otvorenog polja? U gradu je drugi problem. Ko bi želeo da osudi svoju decu na život izvan kupole?
Kinuo je i obrisao nos.
– Žao mi je.
– Ne, nemoj to da govoriš. Da nije bilo tvog izveštaja i zalaganja, ko zna šta bi bilo sa nama. Nego, reci, kako mogu da ti pomognem?
– Pre dva dana je ubijena žena u Milan kupoli.
– Žena? Prava žena? Ne mogu da verujem…
– Da. Odstranjen joj je čip, pa nemam mnogo podataka o njoj. Znam da je odrasla u 7. opštini. Otprilike je Ulinih godina. I izgleda da je imala DNK navlaku, staru 16 dana u trenutku smrti.
– Ne misliš valjda da mi imamo nešto sa tim?!? Ne bavim se ničim ilegalnim sedam godina, a i tada zakoni nisu dobro definisali sve, samo smo pomagali ljudima…
– Smiri se, naravno da ne mislim to. Znam da su male šanse, ali pomislio sam da je Ula možda zna, iz škole. Ili ti i Nea, možda ste bili u komšiluku. Ne želim da ulazim u opštinu bez potrebe.
– Da, poslednjih 5 godina je turbulentno. Ne znam odakle su isplivali svi ti ljudi. Ali posle ograničavanja upotrebe pijaće vode, nije ni toliko čudno. Čista voda je osnovno pravo svakog čoveka. U državi u kojoj sam rođen, i u mom ličnom kodeksu.
– Da, svi smo morali da žrtvujemo ponešto. Ali zato Savez svima obezbeđuje neophodno.
– Živeo Savez… nego, da pogledamo tvoj slučaj. Kako se zvala?
– Elena. Ne znam prezime. U četrdesetim.
Dži je uključio hologram. Užasno ga je nerviralo lažno simetrično lice.
– Ovo nije stvarno ona, zar ne? Ovakva simetrija se nikad ne radi na DNK navlakama, nema je u prirodi. Ili je ovo radio loš genetičar…
– U pravu si. Imala je oštećenje lica. Ovo je kompjuterski dodato.
– Strašno… zaista strašno… Ne izgleda mi poznato, nažalost. Sačekaj da prosledim Uli hologram i podatke.
Zažmurio je na 10 sekundi. Kada je otvorio oči i pritisnuo slepoočnicu, čuo se Ulin glas.
– Dobar dan, Dži. Mislim da se sećam Elene, ako je to ona. Ja sam imala 9 godina kada je njena generacija išla na Univerzitet. Stalno je bila sa nekim plavim visokim dečkom. Čula sam da je on završio medicinu, ali ko zna. Nadam se da sam ti pomogla.
– Jesi, hvala. Pozdravi majku.
Ulin glas je utihnuo i opet su bili sami u sobi.
– Imam još samo jedno pitanje. Da li uopšte postoji mogućnost da kloniraš čoveka, ili modifikuješ, u različitim segmentima? Konkretno, da je skelet star deset, a ostatak tkiva 5 godina?
Starcu su počele da drhte ruke. Popio je gutljaj vode.
– Dži, šta se desilo pre deset godina? Šta je navodno završeno pre pet? Odgovor na tvoje pitanje nije naivan. Ne želim da ga izgovorim. Da li posle tih događaja zaista poznajemo ljude koje poznajemo?
– Kako to misliš?
– Izvini, Dži, ali umoran sam. Treba mi malo mira. Drago mi je što smo se videli, ali sada moraš da odeš.
– Ok. Izvini na uznemiravanju, i hvala još jednom.
Dok se vraćao ka kupoli odjekivala je grmljavina. Teme mu je bilo nakostrešeno.
U stanici je, za promenu, bila gužva. Mika je razgovarala sa debelom vidno uznemirenom ženom. Ridala je stišćući matorog persijskog mačora.
– Zuuuub, razumete, zuuuuub mu je bio u hrani, joooooj! Moj Žužu je vegan, veeeegaaaaan, kako su mogli to da muu uradeee!
Mačak nije izgledao toliko uznemiren.
– Razumem, gospođo, to je strašno, smirite se, uhvatićemo tog prodavca hrane. Izvinite me samo na trenutak, da angažujem i kolegu…
Nasmejao bi se svemu ovome, posle dana kakav je imao. Ali ubijanje životinja je ozbiljan zločin. Mika je bila zajapurena kada mu je prišla.
– Dži, kao što vidiš, frka je. Banuću kod Reja, pričaću ti kako je bilo.
Okrenula se, pa ga povukla za ruku.
– Nego, je l’ misliš da je Žužu vegan iz etičkih ili ekoloških razloga?
Seo je u separe, nije bio raspoložen za priču. Šta se desilo pre deset i pre pet godina? Ok, pre deset je bio DNK rat. Pre 5 zvanično završeno raščišćavanje svih podataka, pohapšeni svi koji su prekršioci, revidirani svi zakoni. I šta sa tim? I šta znači da li poznajemo ljude koje poznajemo?
Mika je bupnula u sedište preko puta, duboko udahnula, i počela.
– Ovako: u Andreasovoj bašti naravno niko nije obratio pažnju da li su prošli neka žena i neki muškarac i imali interakciju od nekoliko sekundi. To se stalno dešava. Niko nije želeo ni da mu očitam čip, jer je to naravno ilegalno. Pitala sam ih da li često dolaze ljudi u retro kostimima, na šta su mi odgovorili naravno, evo tu je Kadilak Palata, njihov epicentar.
Zaustavila se da uzme gutljaj burbona i stala.
– Onda je jedan od radnika pomenuo ,,Batlera’’.
– Batler? Čovek? Gde radi?
– Ne. ,,Batler’’ klub. Veoma moderno mesto među hipsterima. Na početku 7. avenije, čim izađeš sa Velikog bulevara. Otvara se u 22, tako da imamo vremena da eksiramo ovo, spremimo se i krenemo. Šta misliš, koliko je neprofesionalno da pozajmim Elenin komplet? Sterilisan je, a i mislim da joj neće trebati večeras.
Mika je izgledala dobro čak i u Greti Garbo. Dži je izgledao isto kao i uvek. Smarala ga je bilo kakva estetika u odevanju. Odelo je imalo praktičnu i društvenu ulogu. I to je to.
– Svesna si da ovo baš i nije po pravilima?
– Pusti me, Dži, posle Žužua i njegove mame stvarno mi treba malo predaha. Ja ću sutra napisati izveštaj, preuzimam punu odgovornost. Uostalom, ponekad mi se čini da te izveštaje niko ni ne čita. Hajde, kupi ženi jedno piće. Valjda si uzeo bonove.
– Razumem.
Mesto nije bilo toliko iritantno koliko je očekivao, ljudi jesu. Šank crn i tapaciran, kao i barske stolice. Žute zidne lampe koje jedva osvetljavaju celu prostoriju. Lažni Bogart je služio goste, ceo Holivud iz Zlatne ere. Pili su koktele iz staromodnih čaša i pušili muštikle bez duvana. Mahnuo je Hemfriju trudeći se da ne izgleda kao bela vrana u svom teget kombinezonu sa oznakama stanice, ali teško. Gledali su ga kao da je sleteo sa Titana.
– Dva burbona. Bezalkoholna. Da li mogu da Vam postavim nekoliko pitanja?
– Naravno, inspektore. Izvolite.
Stavio mu je suncobrane i cevčice u piće. Možda su reciklirani, ali su i dalje đubre.
– Da li ste videli ovu ženu? Znam da su informacije o mušterijama zaštićene zakonom, ali bilo bi veoma značajno.
– Razumem. I plaćanje za informacije je zabranjeno istim zakonom. Ali možda želite da probate jedan koktel koji je malo skuplji?
– Ako je neophodno.
– Nije. Ali svideće Vam se. Zove se Proleće u 7. aveniji. Oporost džina i tonika, slatka nota breskve. Crvena malina. Živeli.
– Hvala. Dakle, da li ste videli ovu ženu?
– Hmm, nisam siguran. Ovde je dosta mračno. Da li Vam se dopada piće?
Piće je izgledalo kao sredstvo za čišćenje. Ali otpio je dug gutljaj. Nije bilo toliko loše. Okrenuo se i video da Mika priča sa neubedljivim Džejms Dinom.
– Nije loše. Dakle, žena se zvala Elena, ako to pomaže. Ubijena je pre nekoliko dana.
– To je ona? Tužno. Zaboravili smo da je takav zločin uopšte moguć. Da pogledam još jednom. Hmmmm, možda, zaista nisam siguran. Zašto uopšte mislite da je dolazila ovde? Imamo vrlo specifične mušterije, kao što vidite.
– Da. Izgledala je kao da bi se uklopila ovde.
Mika je i dalje pričala sa istim likom. Otpio je još jedan gutljaj. Postajalo je zagušljivo.
– Da li ste pitali u Palati Kadilak? Možda su je tamo videli.
– Ok. Hvala. Evo bonova.
– Nema na čemu. Ne zaboravite Vaša pića.
Eksirao je koktel i poneo burbon. Nije video Miku. Spustio je čaše na njihov sto. Bilo je prevruće i krenuo je ka izlazu. Hladan vazduh ga je ošamario i koktel mu se popeo u grlo.
Skreno je iza kluba nekoliko sekundi pre nego što je osetio nagon za povraćanjem. Dok je pokušavao da dođe do vazduha izdužena senka mu se približavala.
Opusti se, samo hoćemo da razgovaramo sa tobom. Slepoočnica mu je gorela. Ne opiri se, trudimo se da ovo bude što bezbolnije, ali moraš da sarađuješ. Jedine posledice koje ćeš imati su glavobolja i blaga dezorijentisanost, nestaće za 5-8 sati. Mora da nešto ozbiljno nije u redu sa njegovim čipom. Mi smo Nana, borci za slobodno i pravedno društvo. Da li se nakačio na neku zaostalu frekvenciju, radijski eho? Ova poruka neće biti zabeležena na čipu. Da li halucinira? Od jednog pića? Nema šanse. Bol je postajao sve gori. Prinuđeni smo da Vas kontaktiramo na ovaj način, naša organizacija je izbrisana iz istorije Saveza. Sledeće informacije su bitne za Vaš slučaj, i za celokupnu populaciju planete…plan…e…plane…tetetete… Sada ga je boleo ceo mozak, vrištao je, ali nije osećao da kontroliše bilo šta. Gde je uopšte? Šta se dešava? Nez… se pojaviti na Velikom bulevaru… 2 dana, u 17 časova. Dođite sami…sami…
Senka je stigla do njega i uhvatila ga za rame, naglo ga okrenuvši.
– Dži, jebote, šta se dešava? Udavi me neki lik, a ti zapalio. Zar nemamo posla? I zašto toliko smrdiš?!?
7 sati, solarne lampe. Glavobolja. Kako su uopšte stigli kući sinoć?
– Mika… Mika?
Bez odgovora. Prazan krevet. Ovo sinoć je bila glupa ideja. Stvari se rade po protokolima. S razlogom. Mika sigurno piše izveštaje od 4. Kada sumnjaš, ili koji god povod imaš, za bilo šta, prijaviš.
Sledio se. Nana. Da li je pominjao išta Miki? Šta se desilo? Protokol kaže da ,,zatvorene” prijaviš istog trenutka kada posumnjaš.
Doteturao se do kupatila i uključio plagin za proveru rada čipa. Sve ok. Očitao nivo toksina u krvi. I dalje sve ok. Opet ga je oblio hladan znoj. Pogledao se u ogledalo i shvatio da izgleda kao srna pred farovima. Na brzinu se obukao i izleteo napolje.
U stanici ga je dočekala kuknjava žene od sinoć, ali izgledalo ja da upravo odlazi. Bio je zahvalan na tome, glava ga je već dovoljno bolela. Mika je bila iznenađujuće dobro raspoložena.
– Dobro jutro, pijanice. Imaš sreće da sam u formi, ne znam ko bi te drugi odneo kući.
– Hvala, Mika, izvini. Ne znam šta se desilo…
– Sve je ok. Imamo barem jedan rešen slučaj danas. Ispostavilo se da je zub bio Žužuov. Gospođa je upravo imala nervni slom jer nije primetila da se njenoj bebi klimaju zubi. Bebi od 14 godina. Loša mama.
Izgleda da joj nije ništa rekao. Dobro je. Plašio se. Gadio se sam sebi.
Vreme ne leti kada si mamuran. Ipak, kada se smrkne, postane barem malo lakše. Realno, imali su tehnologiju i znanje da naprave vrhunski eliksir za oporavak od pijanih dana ili noći, ali nisu. Savez je imao i vaspitnu ulogu. Vreme do 22 je proveo razvlačeći se po stanici i pišući izveštaje o Žužuu. Toliko je dugovao Miki. Od 22 je krenuo u misiju presavijanja koktel majstora od sinoć.
– Kako to mislite šanker od sinoć je dao otkaz? Koliko dugo je radio ovde?
– Informacije o zaposlenima su zaštićene zakonom, ne mogu da Vam pomognem.
Mrzeo je sinoćnjeg Bogarta, mrzeo je večerašnju Brižit Bardo.
– Koji su sastojci koktela Proleće u 7. aveniji?
– Ah, dobar izbor, tačne mere ne mogu da otkrijem, ali tu su oporost džina i tonika, slatka nota breskve, crvena malina.
– Vaš barmen mi je sinoć ubacio još nešto. Povraćao sam.
– Ako loše podnosite alkohol, najbolje je da ga ne komzumirate. Savez poziva na odgovornost prema sopstvenom zdravlju. Da li želite kod Klinike za rehabilitaciju ili grupe psihološke podrške za lečene alkoholičare?
Frknuo je, okrenuo se i izašao.
Čekanje nije nešto što ljudi najbolje podnose. Strah još manje. Dži nije bio izuzetak. Sati su se razvukli, sumnja je grizla svaku misao. Preskočio je povratak u stanicu, bar, bilo kakav razgovor sa Mikom. Kada je stigla kući, pravio se da spava. Ujutru ipak nije mogao da je ignoriše.
– Šta je sa tobom? Mislila sam da ću te naći kod Lua sinoć.
– Da, izvini. Mamurluk je bio baš gadan. Bolje sam danas.
– Ne izgledaš bolje. Ali možda je u pitanju nešto ozbiljnije. Stariš, Dži. Ne možeš više ni da piješ kako treba, ccc…
Osmeh joj je bio jedan od najjačih aduta. Sarkazam, takođe. Mrzeo je sebe još više.
– Hoćemo zajedno u stanicu?
– Kreni ti, moram još malo da se sastavim. Stići ću te.
Danas mora da bude bistre glave. Danas je Dan D. Ali to joj nije rekao.
16:30. Veliki bulevar. Veliko mesto. Mogli su barem da preciziraju gde će Nez biti. Kod Andreasove bašte? Palate Kadilak? Nekom trećem, apsolutno nasumičnom mestu?
Obišao je krug. Previše ljudi, nema šanse da ga nađe ovako. Uostalom, da li juri halucinaciju? Ili kratak spoj? Neurološki poremećaj? Da li se upravo ponaša kao standardni ,,zatvoreni”? Otuđen od društva, nesposoban za stvarnost. Ruke su mu se tresle, pa ih je stavio u džepove.
– Izvinite, da li smo se upoznali?
Opet mu se neko prišunjao. Zaista mora da se usredsredi. Pogledao je čoveka iza sebe. Fejk Džejms Din. Da li ga neko zajebava?
– Ne, ne verujem.
– Izgledate mi jako poznato. Zar Vas nisam video pre neko veče u ,,Batleru”? Kad vidite policajca na takvom mestu, zapamtite.
Nasmejao se. Džiju nije bilo smešno.
– Mislim da treba da pođete za mnom.
,,Batler’’ je danju izgledao potpuno isto kao noću. Izgleda da je ovde vreme stvarno stalo.
– Vi ste Nez? Ljudi Vas drugačije opisuju.
– Ne. Ja sam ovde samo da napravim kratak uvod. Nez će onda odgovoriti na Vaša pitanja.
– Ok, a ko ste Vi? I da nije sve ovo malo teatralno?
Nasmejao se. Stvarno je izluđivao Džija.
– Mi smo Nana. Već smo se predstavili. Drago mi je da se vidimo i uživo, inspektore Dži. Prvo: Vaš čip trenutno ne beleži ovaj razgovor. Kontaktiranje više neće izazivati bol i dezorijentisanost, tako je samo prvi put, dok uskladimo algoritme. Drugo: molio bih Vas da nas ne pominjete u izveštajima. Svakako nećete imati nikakve dokaze za bilo šta o čemu razgovaramo. Treće: ako Vas zainteresujemo našom pričom da potražite istinu, ne koristite holograme, kodove, nikakvo snimanje i skeniranje u obradi informacija. Četvrto: mi ćemo uvek kontaktirati Vas. Obrnut kontakt nije moguć. Da li smo se razumeli?
– A da Vas ja odmah odvedem u stanicu? Da li je i taj scenario moguć?
– Hm, naravno. Kojim povodom?
– Petljanje sa nečijim čipom, vrlo ozbiljan zločin.
– Da, ako uspete da dokažete. Šta mislite, da li ćete uspeti?
Opet osmeh. Dži je znao da je u pravu. Neko ko može tako da manipuliše radom čipova ne ostavlja tragove.
– Uostalom, inspektore, da li je zločin ako nešto radite u cilju interesa celokupne populacije? I istine?
Pametnjaković. Glupi pametnjaković.
– Radite protiv Saveza. Dakle, državni izdajnici. Kako je to u interesu stanovništva?
– U najboljem. Ali da ne brzamo. Saslušajte nas, i vidite šta ćete sa tim. Niko nije obavezan da prihvati išta.
Radoznalost je ubila mačku. I mnoge detektive. S razlogom.
– OK. Slušam.
– Da li se sećate kada je počela ugradnja čipova, i iz kog razloga?
– Posle Velike epidemije. Da prati zdravstveno stanje i na vreme upozorava na svaki problem. Jedan od najhumanijih izuma ikada.
Opet osmeh. Ciničan.
– Da ne zalazim u društveni kontekst, ali ukratko: 2028. Velika epidemija. 2029. obavezno čipovanje celokupnog stanovništva. Od te početne uloge, na čipu rade desetine hiljada vrhunskih inžinjera i programera. Čipu se dodaju druge funkcije – komunikacija, obaveštavanje, praćenje kretanja. Zdravstveno savetovanje, pravno savetovanje, ekonomsko savetovanje. Ljudi više ne moraju da brinu ni oko čega, čip im govori šta da jedu, koga da posete, najkraći put, najbolji poklon, najbolja ulaganja. Korišćenje čipa briše gomilu zanimanja: novinare, advokate, ekonomiste. Dok ne izbriše i ljude koji su ga stvorili – inžinjere i programere. 2030. ukidaju bilo kakvo informatičko obrazovanje. Šta se dešava sa svim tim ljudima?
– Vanredno stanje je zahtevalo vanredne mere. Ti ljudi su se osilili, počeli da se igraju bogova. Kada neko ima takvo znanje, može da utiče na sve. Pogledajte ,,zatvorene’’. Koliko se uvećao broj pre nego što su uveli vanredno stanje i doneli izmene u radu čipova?
– O njima i govorim. ,,Zatvoreni’’ su se nekako čudno namnožili u isto vreme kada su svi ti ljudi optuženi da su radili protiv Saveza.
– Na šta ciljate?
– Ništa. Mislim da je sve jasno. Ali da nastavimo, šta se dalje dešavalo sa čipovima? Ako nestane ceo kadar sposoban da upravlja njima i da ih modifikuje, šta onda? Čipovi su nastavili da se usavršavaju i reprogramiraju.
– Da, to sada rade složeni kvantni kompjuteri.
– Da li ste nekada videli složeni kvantni kompjuter?
Dži je prekrstio ruke. Glupo pitanje.
– Ne, zašto i kako bih mogao da ga vidim? Njih obezbeđuje vojska.
– Da. Savez je zaista dobro organizovana institucija, zar ne? Međutim, neko je morao da sastavi i te kompjutere, i neko mora da ih održava. Istina je da su neki ljudi ostali zaposleni u tom sektoru. Većina njih pod prinudom, neki dobro podmazani bonovima, a neki iz patriotizma i ambicije. Ti ljudi su starili, a novi stručnjaci nisu stizali. Nije bilo bezbedno širiti krug.
– Da li Vi imate ikakve konkretne dokaze za sve ovo, ili samo teoretišete o stvarima o kojima ne znate dovoljno?
– Imamo. Jedan. Ali polako. Dakle, postoji još jedan problem vezan za ljude koji rade na održavanju celokupne informacione tehnologije. Previše zračenja. Radijacija je još bolest koju ne možemo da reprogramiramo. Ti ljudi brzo propadaju. Tako je Savez došao na sjajnu ideju – napraviće te iste ljude. Sa istim sećanjima, znanjima, mogućnostima. Po istom obavezom ćutanja. Problem rešen.
– Govorite o kloniranju. Zabranjeno je. Uostalom nikad nije ni uspelo. Stvarali su se ozbiljni deformiteti. DNK rat je konačno stavio tačku na bilo kakvu priču o tome.
– U pravu ste. Ali ne dok Savez nije obezbedio sebi tu istu tehnologiju. Kakav je bio izveštaj skenera posle ubistva?
– Znate da ne mogu da pričam o tome. Niti želim. I, ako Nez nije ovde, uskoro bih krenuo. Čuo sam dovoljno teorija zavera za danas.
Mislio je da će ga ovim barem malo zateći, ali čovek prekoputa se opet samo cinično nasmejao.
– Ako zaista nije greška u kompjuteru, zašto Vam vojska nije oduzela slučaj, preplavila stanicu? Možda zato što već znaju za to.
Dži je ozbiljno gubio strpljenje.
– A zašto nisu promenili izveštaj, ako im je cilj da šire neke dezinformacije?!?
Ciničan osmeh je postao još veći i napadniji.
– Pa, zato, inspektore, što i mi imamo neke prijatelje među ljudima koji programiraju te kompjutere.
Retro filozof je konačno ustao i napustio prostoriju.
Visoki plavi čovek je ušao u bar kroz vrata iza šanka. Sivi kombinezon, nemirne oči i ruke. Izgledao je oprezno i uznemireno, za razliku od nadmenog. Džiju je odmah bio simpatičniji. Osim što je sumnjao da je ubica.
– Nez?
– Ja sam. Dobar dan. Kako mogu da Vam pomognem?
– Imam mnogo pitanja za Vas, ali prvo je čemu sve ovo? Znali ste da Vas tražim? Zašto niste došli sami u stanicu? I ko je palamud koji me je do sada zabavljao?
– Žao mi je što se ovako sastajemo, ali to je i zbog Vaše bezbednosti. Pretpostavio sam da me tražite kada sam čuo za ubistvo. Ovaj razgovor će ostati među nama, nadam se. Nemam ništa sa tim šta se desilo. Jedini kontakt koji sam imao sa ubijenom se desio oko dve nedelje pre ubistva, kada mi je prišla na Velikom bulevaru. Mislila je da me je prepoznala, ali u pitanju je bila zabluda. Onda je otrčala od mene. To je sve.
– To je jedini kontakt? Sa osobom koja je tvrdila da Vas poznaje ceo život?
– Da. Pomešala je sebe sa nekim drugim. To nije bila ona.
Nikada u životu Dži nije mislio da je lud. Ispadao je nepromišljen, radio je neke stvari u afektu. Dešavalo se da posumnja u svoj sud, državu, sećanje. Ali nikada NIKADA nije mislio da je lud. Sada je počeo da sumnja.
– Da li je ovo šala? Da li mi opet petljate po glavi?
– Nije šala. To nije bila Elena. Prava Elena. Moja Elena.
– To je i ona rekla za Vas. Vi niste njen Nez.
– I nisam njen Nez, jer ona nije moja Elena. Shvatila je to po mojoj reakciji. Sve je to veliki nesporazum iz koje je ispala ova grozna situacija. Volelo bih da nije došlo do nje. Ali nisam je ubio.
– Gde ste bili u noći ubistva?
– Na poslu. Moje kolege mogu da potvrde. Ali bih Vas molio da ovo ne unosite ni u jedan izveštaj, zbog Vaše bezbednosti. Moram da krenem, dok nisu posumnjali.
Nez je nestao je iza šanka. Nije odgovorio ni na polovinu pitanja koje je Dži imao. Gomilu nije stigao ni da izgovori. Ostao je da sedi gledajući u jednu tačku, pitajući se koja je gora varijanta u ovoj situaciji: da je lud, ili da nije?
Mika ga je čekala kod kuće. Namrštena.
– Ok, Dži, šta se dešava?
Nije znao kako da je slaže, ali nije znao ni šta je tačno istina. Ćutao je.
– Poslala sam ti poruku. Potpuno si je ignorisao. Odjurio si pre kraja radnog vremena. Nisi bio u baru. Molim te, pričaj sa mnom.
– Mika…
Bukvalno nije znao šta sledeće da izgovori. Onda mu je sinulo.
– Mika, ko je onaj tip sa kojim si pričala preksinoć u ,,Batleru’’?
– Koji lik?
– Smešni Džejms Din. Dok sam uzimao piće.
– O tome se radi? Ljubomoran si?!?
– Ko je on?
– Otkud znam, neki lik mi je prišao, rekao da mu se sviđa moja odeća, ali da nije baš moj broj. Valjda drskost prolazi kod nekih žena. Rekla sam mu da sam tu sa mužem i pokazala te. Nije više bio pričljiv.
– Nije ti rekao ime, nešto drugo o sebi?
– Ne… sad si opet čudan. Je l’ bi hteo da ti nabavim njegov kod? Tvoj tip muškarca? A, kao, mrziš hipstere.
– Ne šalim se.
– Ne, nije mi rekao ime. Ne znam ko je. I stvarno ne znam čemu tolika frka.
– OK. Idem da legnem.
Da li će mu oprostiti jednog dana kad joj kaže istinu? Ako joj kaže. Istina je postajala sve relativniji pojam u njegovoj glavi. Ovaj svet je polako prestajao da mu bude poznat.
7. Solarne lampe. Namrštena Mika. Grozno jutro. Dobro jutro. Sad je tek shvatio, juče nije dobio nikakvu poruku od nje. Ili bilo kog drugog. Danas je zakazana kremacija žrtve. Izvršitelji će doći za sat i 15 minuta u stanicu. Ako je ,,Džejms’’ govorio istinu, i Nez, to je jedini dokaz koji ima o nedozvoljenom kloniranju, ko god da ga je uradio. Pozvao je kod krematorijuma.
– Dobar dan, da li mogu da pomerim kremaciju za nekoliko dana? Imam da ispitam još nekoliko tragova.
– Žao mi je, dobili smo naredbu. Možete napisati žalbu i tražiti produženje roka za istragu, ali verovatno će sve biti gotovo dok stigne odgovor.
– Hvala.
Nikome neće moći da pošalje telo na ispitivanje. A i svako ko bi mogao da ispita telo, radiće to preko skenera, isti model kao u njegovoj stanici. Ovaj slučaj nije vodio nigde. Osim eventualno do Džijevog sve labilnijeg emotivnog stanja. Ipak, morao je barem nešto da uradi. Izleteo je iz kuće bez objašnjenja.
Mrtvačnica je izgledala kao veterinarska ordinacija, shodno najčešćim žrtvama koje su tu obitavale. Elenino telo je stajalo u ogromnoj kriogenoj komori. Moraće da bude brz. Za trenutak je razmišljao šta bi bilo najoptimalnije za tako nešto. Mozak? Ruka? Cela glava? Želudac mu se popeo u grlo. Nije imao pojma, ali jedino što je mogao sebi da dozvoli bez povraćanja i padanja u nesvest je bilo nešto sitno. Na putu ka kancelariji je naleteo na izvršitelje. Klimnuo im je glavom i požurio do WC-a. Dok se borio sa kiselim mlazom sinoćne večere, nije ni primetio da Mika stoji iza njega.
– Dži, zašto si tražio produženje roka? Koliko sam razumela nemamo nikakve tragove. Prošlo je sedam dana. Po zakonu moramo da zatvorimo slučaj.
– Khm…uh…da…hteo sam još jednom da ispitam Majlosa…
– Proroka? Ozbiljan si?
Odakle mu padaju na pamet ovakve ideje?
– Da… ipak, moramo sve da proverimo…
– OK. Hoćeš ti ili ja?
Zaista ne želi nikad više da priča sa tim čovekom. Ko još veruje u vizije.
– Ja ću. Otići ću za pola sata.
Odbauljao je do kancelarije po čist kombinezon.
Majlos je imao barem jednu dobru osobinu: dozvoljavao je očitavanje čipa. Čak je ostavio i svoj kod. Dogovorili su se da se nađu u Rejovom baru. Džiju se nije ostajalo u stanici, a i mislio je da će lakše podneti razgovor uz jedno piće.
– Često ste ovde, inspektore?
– Je l’ ste to videli u viziji?
– Ha-ha. Ne. Konobar Vas zove po imenu.
– Dobro detektivsko opažanje.
Nije bio siguran šta uopšte da ga pita. Otpio je gutljaj svog pića. Majlos ga je ljubopitljivo gledao. Kao da ga sve ovo zabavlja.
– Paaa… Da li Vam je pomoglo ono što sam Vam rekao? Iz vizija?
– Zaboravio sam šta je beše bilo.
Naravno da nije zaboravio. Majlos se zavalio u stolicu.
– Itiji. 2 žuta diska. Batler. Broj 7.
– Da li znate kada se većina ljudi budi za posao? Npr. ja, verovatno i ubijena žena.
– 7. Tako je preporučeno Zakonom o radu.
– Dakle, svima nam je bitan broj sedam. Dalje, videli ste verovatno hologram žrtve u stanici. Nosila je retro komplet. Klub ,,Batler’’ je sigurno veoma popularan među ljudima Vaših godina. I upečatljivog stila.
– To nije moj stil.
– Nije. Ali verujem da znate za mesto. Kao i za ogromnu prodavnicu retro odeće. Palata Kadilak. Znate o čemu pričam, ima 2 žuta svetleća diska iznad vrata? Farove kadilaka. Vanzemaljce nisam našao, ali sam se ja svakako tako osećao za šankom ,,Batlera’’. Dakle, pitanje je samo zašto ste došli u stanicu? Nije teško izmisliti i povezati ove stvari, ali zašto?
– Nisam Vas lagao. Te informacije su došle do mene, ne ja do njih. Nisam ništa nagađao. Ali, postoji jedna greška. Rekao sam Vam Iti, i tako sam prvo razumeo. Sa Balkana sam poreklom, i kod nas se slovo i speluje kao i. Kada je usvojeno jedno pismo i jezik, promenilo se to i kod nas. Prava reč je Ajti. Ako Vam to više znači.
Dži ga je sumnjičavo odmeravao.
– Inspektore, znate li kada je najlakše govoriti istinu? Kada svi misle da ste potpuna budala. Tada istina nije opasna. Ja sada moram da idem. Želim Vam sreću u radu.
Ustao je i krenuo ka vratima.
– Da, još jedna stvar. Sedmica jeste svima bitna. Ali ne toliko koliko u ovom slučaju. Na pragu ste važnih stvari. Da li ste nekada učili japanski?
– Japanski? Jezik nije u upotrebi decenijama.
– Tačno. Ja sam naučio brojeve. Pozdravlja Vas jedan od njih.
Stigao je kući pre kraja Mikinog treninga. Izvalio se na krevet i pristupio klaudu sa jezicima pre Saveza. Japanski. Brojevi. Hitotsu – Jedan, Futatsu – Dva, Mittsu / Mi – Tri, Yottsu / Yon – Četiri, Itsutsu – Pet, Muttsu / Mu – Šest, Nanatsu / Nana / Sebun – Sedam. Zaustavio je snimak.
U izveštaju je naveo da je sastanak sa Majlosom bio bez ikakvih rezultata. Puko nagađanje radoznalog i besposlenog građanina. Zvanično je zatvorio slučaj pod oznakom ,,Nerešeno’’.
Sanjao je oca. Pričao mu je o Eleninom ubistvu. Dokazima koji ne vode nigde. Sumnji da ludi. Otac ga je uhvatio za ramena i prodrmao: ,,Ali, Dži, život se ne završava u izveštaju. Zar ne želiš da saznaš istinu?’’, zatim je mehanički glas preuzeo: Mi smo Nana. Vreme je da popričamo. Danas u 13:45. Staro mesto.
Alarm. 7. Solarne lampe. Čestitamo na zaključenom slučaju. Mrzeo je kada mu čestitaju na loše obavljenom poslu. Nije bio prvi put, ali je bio najozbiljniji. Prijatan dan na poslu želim.
U stanici je dovršio papirologiju. Osećao se daleko smirenije, danas ne ide na sastanak praznih ruku. Možda nisu svi dokazi uništeni, mada još ne zna šta njima dokazuje, niti da li iko može da ih ispita, kao ni šta da radi s dobijenim rezultatima. Ipak, osećao se da ima barem mali deo kontrole nad situacijom, tu, u kriogenoj kesici, u desnom džepu.
Opet Džejms Din. Jebiga.
– Dobar dan, inspektore. Kako ste?
– Da ne gubimo vreme na kurtoaziju? Prošli put ste mi ostali dužni gomilu informacija.
Cinični osmeh ispod šešira.
– Naravno. Znači, zainteresovali smo Vas. Dobro je. Gde smo stali?
– Kakve veze ima moj slučaj sa celom Vašom pričom? Da li je Majlos u Vašoj organizaciji? Šta je cela ta priča oko kloniranja? I da li imate nekog ko bi mogao da ispita ovo? Pošto druge dokaze više nemate, Elenino telo je juče kremirano.
Izvukao je na sto kriogenu kesicu. Unutra se nalazio ljudski kažiprst.
– Inspektore, iznenađujete me…hahahaa…nisam zna da ste sposobni za to… Sečete pokojnicama prste? Nije li to pomalo perverzno?
Dži je počinjao da ključa.
– Da li možete da mi odgovorite na pitanja?
– Naravno. Vaš slučaj jeste ova priča. Elena je bila jedna od najboljih programerki svoje generacije. Vojska ju je vrbovala dok je još bila na Univerzitetu. Radila je na stvaranju čipova i njihovom razvoju. Ostala je u vojsci i za vreme, i posle DNK rata. Naravno da je bila na vrhu liste za kloniranje. Takav stručnjak je retkost. Međutim, tehnologija je stizala u odvojenim etapama. Kloniranje skeleta je bilo prvo na listi Saveza, logično. Ljudi sa DNK navlakama su se prepoznavali po oštećenjima na skeletu. Ako ste znali da je neko lomio čak i prst, lako biste prepoznali nekog ko pokušava da zauzme njegovo mesto – ne bi imao istu povredu. Ostalo tkivo je, međutim, bilo problem. Savezu su bili potrebni apsolutno identični ljudi, a jedini koji su usavršili kloniranje svih tkiva su bili članovi Nezavisnog Pokreta. Pre tog otkrića su bili nebitna stavka na spisku Saveza, malo udruženje stručnjaka iz različitih oblasti, ujedinjenih oko ideje da javnost treba da ima nezavisne medije, mogućnost da isključuje čip, uvid u rad vojske. Ništa što se dobrom državnom propagandom ne može rešiti. Kloniranje tkiva je promenilo stvari, Savezu je bila potrebna ta tehnologija – i tako je počeo DNK rat, pod velom navodnih državnih tajni, terorista koji kloniraju ljude, i ostalim šupljim pričama. Deo Nezavisnog Pokreta je uhapšen i ispitivan najsavremenijim kompjuterima. Veoma dobra stvar kod kompjutera je to što nemaju empatiju. Naravno da su izvukli sve informacije. Osim podataka o ostalim članovima pokreta.
Pored tehnologije o kloniranju tkiva, imali su razvijenu i tehnologiju manipulacije čipovima, koja bi omogućavala svakom pojedincu da isključi čip kada želi, da nedetektovano pretražuju klaud, ima privatne datoteke, briše informacije koje ne želi da podele ni sa kim. Kada je rat objavljen, svi su se pozdravili, otišli na različite lokacije, i ,,spalili’’ spisak svojih kolega. Oni koji su bili uhvaćeni su automatski ,,spaljivali’’ i informacije o programiranju čipova, a deo naučnika koji se time bavio je, srećom, ostao neotkriven.
– To nema veze sa onim što znamo o DNK ratu. Nezavisni Pokret je svojim petljanjem napravio ogromnu štetu, ni ne znamo koliku.
Čak je i Dži sam sebi zvučao neuverljivo. Ova priča mu je konačno davala odgovore na mnoga pitanja koja su mu se motala po glavi godinama. Rat je završen revizijom zakona, koji su sada bili daleko ,,humaniji’’. Naizgled. Zapravo je vojska imala u šaci svaki čip ikada napravljen, a svi ostali su izgubili pravo na informacije.
– Da. Ne znamo ništa o DNK ratu. Nekoliko glupih parola, navodni preporod ljudskih prava. Ali ima nade. Nana će jednom razotkriti celu priču, a do tada prikupljamo informacije i radimo unutar sistema samog Saveza.
– Ok, gde je tu Elena? I Nez? I šta se desilo klonu? Nana ga je uklonila?
– Zapravo, ne. Ali to će Vam objasniti neko drugi. Kada sam rekao da imam jedan dokaz, nisam mislio na telo klona u Vašoj stanici. Niti verovao da ćete se baviti tranžiranjem. Urnebesno. Sačekajte koji minut.
Džejms je nestao iza šanka, kao i prošli put. Šta da radi sa svim ovim informacijama? Dži je bio uzbuđen, ali i tužan. Ne toliko što mu se pred očima rušila svaka predstava o društvu u kojem je živeo. Zbog Mike. Kako će sve ovo da sakrije od nje.
– Dži?
Trgnuo se. Zaista mora da počne da obraća pažnju na ljude koji se šunjaju. Okrenuo se, pored njega je stajala žena sivkastog lica i retke kose. Pružena ruka je bila puna opekotina. Ali te oči neće nikad zaboraviti.
– Elena?
– Drago mi je da smo se upoznali.
Buljio je u nju otvorenih usta. To je zaista bila ona. U vidno gorem stanju od prošle Elene, ali ona. Ista gestikulacija, crne oči, nonšalantnost.
– Biću kratka, jasno Vam je zašto. Pre nešto više od tri nedelje moje zdravstveno stanje je postalo nepopravljivo. Drugim rečima, očekujem smrt do kraja ove nedelje. Zato je u tom trenutku aktiviran moj klon. Skelet je bio spreman već godinama, tkivo takođe, čim smo imali tehnologiju za to, a DNK navlaka je sveže izrađena. Ugrađen joj je čip i sve je išlo po planu i programu. Nana je imala svoj plan, programiranje njenog čipa da bi nastavila i sa njima tamo gde sam ja stala. Međutim, to je bio prvi put da spajamo klona i čip, plus modifikacije. Očigledno je bilo previše. Novoj Eleni su se izmešala sećanja, neka znanja su joj bila potpuno nedostupna, a razvila je i neke afinitete koje ja nisam imala. Sve u svemu, bila je dovoljno labilna da je vojska brzo odlučila da je eliminiše. I čip, naravno. Vaša žrtva je ostala neidentifikovana, da ne bude zabune posle moje smrti. Ne znam šta će biti sa mojim sledećim klonom, ali neće odustati od te ideje. Verovatno je da neće biti deo Nane, bilo bi previše rizično, ako je tehnologija toliko nestabilna. Toliko od mene, budite sigurni da se više nećemo videti.
– Žao mi je zbog toga.
– Ne brinite. Pa već sam jednom umrla.
Imala je zaista lep osmeh.
– Mika. Drago mi je da si ovde.
Danas nisu bili jedini u baru. Mada je i dalje bilo prilično praznjikavo.
– Danas konačno izgledaš i zvučiš bolje.
– Da, bolje sam. Ovaj slučaj me je ubijao. Drago mi je da je gotovo.
– Stvarno? Mislila sam da se nećeš smiriti dok ga ne rešiš. Ali ne bunim se.
Dži se nasmejao. Zaista ga dobro poznaje.
– Živeli! Znam da sam bio težak. Biće bolje sada.
Podigli su čaše. Civilizacija nije ubrzano išla u kurac, nego je već stigla tamo.
Sledećih nekoliko dana je bilo prilično mirno. Uobičajeni slučajevi – neko je osetio miris izduvnih gasova u 2. aveniji, sredovečni čovek iz 22. je pokušavao da nađe hologramsku javnu kuću preko klauda. 2 psa su izgubljena, nađena, vraćena vlasnicima.
Bio je četvrtak. 15. april. Divno sunčano jutro. Dži je lagano koračao prema poslu skupljajući D vitamin. Čovek pred njim je naglo zakočio i okrenuo se. Nez. Izgledao je loše.
– Inspektore… da li možemo da popričamo?
– Naravno… da li je bezbedno ovde? Stanica je odmah iza ćoška.
– Ne brinite. Blokirani su nam čipovi trenutno. A onda ćemo nastaviti u stanici. Ukratko, Elena je preminula. Moja Elena.
– Žao mi je. Nije mi još jasno u kakvom ste vi odnosu bili. Ali jasno mi je da ste je voleli.
Nezu je drhtao glas.
– Da. I zato moram da uradim nešto za nju. Nana mora da nastavi borbu. Molim Vas, pravite se da me vidite prvi put kada uđem u stanicu. Idite.
Blago je gurnuo Džija da krene. Iako mu ništa nije bilo jasno, Dži je produžio. Imao je loš predosećaj.
Mika je već bila na poslu. Pisala je izveštaje u svojoj kancelariji. Posle desetak minuta pojavio se Nez. Prišao je Miki, razmenili su nekoliko reči, ona je pokazala na Džijevu kancelariju.
– Dobar dan, inspektor Dži?
– Ja sam. Izvolite.
Kakva sprdnja.
– Ja sam Nez. Želim da dam zvaničnu izjavu policiji i Savezu o ubistvu koje se desilo pre dve nedelje.
Ok, ovo nije sprdnja. Koji kurac?
– Naravno. Uđite. Mika, dođi. Po protokolu Saveza, ova poruka je zvanična i neopoziva. Da li me razumete?
– Razumem.
– Počnite.
– Ja sam Nez. Pre mesec dana mi je na Velikom bulevaru prišla poznanica iz detinjstva. Nisam je video godinama, ali sam znao da radi za Savez. Pratio sam je dve nedelje, sumnjajući da mi je na tragu. Video sam da razgovara sa inspektorem Džijem i pomislio da me je razotkrila. Zato sam je sačekao u toj istoj ulici i ubio je.
Dži je zinuo da nešto kaže, ali Nez ga je prostrelio pogledom.
– Znam da je radila za vojsku izdajničkog Saveza. Nemam nikakvu grižu savesti. Živeo Nezavisni Pokret!
Izvukao je laserski skalpel i zabio ga sebi u slepoočnicu, direktno u čip.
Vojska je stigla u stanicu 3 minuta kasnije. Preuzeli su telo, ali čip je bio neupotrebljiv. Nebitno, imali su snimljeno priznanje. Emitovana je vest o inspektoru heroju, koji je uhapsio teroristu koji se izvukao posle DNK rata. Ljudi su ga pozdravljali na ulici.
Jedva je čekao da se završi dan.
- Solarne lampe. Dobro jutro. Zakazan sastanak sa pukovnikom Benuom u 8 u stanici. Prijatan dan! Dakle, još pitanja i pisanja izveštaja. Pokrio se po glavi.
Pukovnik je već bio u njegovoj kancelariji, iako je sat pokazivao tek 7:30. Još četvorica njih u standardnim uniformama je stajala pored. Svi su bili okrenuti leđima.
– Dobro jutro, izvinjavam se što ste me čekali. Ja sam inspektor Dži.
– Nije li to čuveni heroj?
Glas je zvučao poznato. I iritantno. Pukovnik se okrenuo. Nije toliko ličio na Džejmsa Dina bez retro odeće. Ali je i dalje izgledao glupo.
– Pukovnik Benu, drago mi je. Imamo sjajnu ponudu za Vas!
– Večeras pijemo za unapređenje, Lu! Sipaj nam dupli burbon.
Džiju nije bilo do slavlja. Upuštao se u opasne igre. I uvlačio Miku, bez njenog znanja.
– Živeli! Pa, kakav je osećaj biti vojni detektiv?
– Sranje. Moram da menjam uniformu. I kancelariju.
– Jadan ti. Da ne pričamo o toj povišici i pristupu informacijama o kojima si maštao.
– Da. Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari.
– Ma daj, razvedri se! To su dobre vesti.
Ne, Mika, to je još tajni među nama. I ne znam gde će nas to odvesti. Ćutao je.
– Ova nedelja je bila ludnica, Dži. Od harakirija do ostvarenja snova.
– Čega?
– Harakirija. Znaš? Ritualno samoubistvo. Japanska kultura.
Presekla ga je. Prostrelio ju je pogledom.
– Opusti se, Dži. Nekad moraš da primiš jedan udarac, da bi zadao sledeći, jači. I, ne brini. Ovaj razgovor se nigde ne beleži.