Andrić
Vi mnogo razmišljate o ljudima, rekao je padišah
Piscu koji se plašio vlastite sjene, pa sam vas pozvao
Da mi kažete: kome se u ovoj zemlji mračnoj
U ovoj kasabi na kraju svijeta zaturenoj, vjerovati može
U grob svoj je tonuo pisac, dok je slušao vladara
kako govori o zemlji kojom vlada, a svaka mu druga riječ
jednu presudu smrtnu vuče, koliko života padišah ima
pitao se u strahu smrtnom, da tako lako jedan za drugim život daje
Nikom i svakom, progovori, nakon što je vladar izrekao svoje
Nikom i svakom, padišahu se obrva vinu, kao mjeseca dva
Na korugvama što se ispred njegova laguma svu noć viju
Kako, pitao je, obuzet strepnjom što ne razumije riječi toga
Koji je o ljudima mislio mnogo. Tako, slegnu pisac
I smrtni strah s njega na padišaha svijetlog pređe
