Miliću Blažanoviću
Pingvinčina se tiska kako bi mogla što bolje da se pozicionira – jedni drugima na glavama – ne bi li rožnjače beležile blistavi događaj iz što pogodnijih rakursa. Još malo pa će poći. Ostalo je još samo da se otpeva pesmica, da polete strofe sa crnorizačkih usana, pa da momci poljube prekrštene daske. To i čine. Svi, jedan po jedan, u koloni, liče na bikove koje će preklati; čijom krvi će se utpoliti u jutru od sunca i iščekivanja. Negde iznad njih, metalna ptica pijuče svoje zujanje. Momci stižu do vode: prate ih pogledi; čuva ih vojska; lažni vitezovi u verižnjačama od štrikane vune – klot / frket – drže barjake kaobajagi velmoža. Momci su u gaćicama – speedo – svi su građeni kao ti bikovi; veliki, gibajućih mišica, uredno podšišani i obrijani. Stoje kraj reke i pljeskaju šakama o mutnu vodu. Ona ih prska, kači i ove oko njih; kaplja u kojoj se prelama luča. Naga tela im se puše. Crvene se od temperature u minusu. Niko ne drhti – odlučni su; svi su tu da budu prvi; možda samo da budu; jer bolje je biti tu nego ne biti uopšte tu, pa makar stigao i poslednji. Sa troktoravih čamčića zamantijani merkaju u nabrekle grudi, u guzice stegnute speedo gaćicama, u ruke što se orošavaju rečicom, dragom njihovom Miricom. Jedan zvižduk – ili je to odbijanje metalne loptice unutar prazne kutijice pištaljke – to je dovoljan znak da se svi sruče u vodurinu pred njima, zaplivaju mahnito ka daskama u vodi. Njihova tela u dodiru sa mrtvom rekom otpuštaju od sebe beli život; puši se voda i penuša od junačkih kraula i delfina; cela reka se pretvara u aždaju od desetina glava, desetina udova i plamtećih nozdrva. Ipak, može ostati samo jedan i taj jedan stiže prvi, hvata se za daske što život znače i pobedonosno klikće – kao ta ptica, taj dron pun optike – ka gledaocima. Svi, zatim, kreću nazad. Urlaju i plivaju još brže jer sad se ne pliva ni za šta do za toplotu, za izaći iz vode i slikati se, okititi se zastavom i smejati se pobedonosno u objektiv. Izlaze svi, pušeći se i dalje; šta je reka za toplu krv Srbina? Grle se snažni momci, niko ne drhti jer ih greje bratska ljubav; jer ih bog gleda i javlja im se ili priviđa od hladnoće i uspeha – vaistinu – a popovi se krste i dalje; ne mogu da veruju oči šta su upravo videle; kakva guzica, kakva guzica!