Budući da su Romi ljudi, Hoze je čovjek. Malen doduše, s tendencijom rasta. Njegova dej kaže da djeca u snu rastu, ali njegov dad tvrdi da Rom ne smije dočekati sunce spavajući, pa je to možda razlog što je Hoze još uvijek sitan, iako mu je već oko deset godina. Rodio se u vrijeme jedne od velikih poplava, kakvih unazad 4 do 9 godina nije bilo, tako da toliko godina sigurno nema, očito nema ni manje, a za ranija godišta nitko ne može jamčiti.
Dakle, nenaspavani i nenarasli Hoze mora ustati iz toplog zagrljaja bundi, kaputa i kabanica, natopljenih mirisom čađe, a pomiješanih s tijelima mlađe braće koja mirišu po mnogočemu. Ne ispuštajući lulu iz krezubih usta, njihova stara osteoporozna daći svakog unuka pljesne po stražnjici, što goloj, što polugoloj i ljubazno podvikne:
— Ej, čhavoro, Trči na rijeku da se umiješ, jutro ti jebem tvoje krmeljavo!
Nešto kasnije, u najbližem naselju, Neromkinja i ne baš mlađahna gospođica Rabarbara ustaje radujući se u Gospodinu. On poručuje Jeruzalemskoj kćeri neka se veseli, a tu poruku Rabarbara prihvaća kao da je upućena i njoj osobno. Odavno je svladala ljubomoru prema Izabranom narodu, koji kao što znamo, bez prestanka pokušava iskoristiti tu izabranost i uvjeriti nas u veličinu svojih stradanja. Kao da se Rabarbarin narod nije napatio! Gadovi su ih protjerivali i bacali u jame kad god bi se ratna sreća okrenula na njihovu stranu. Ali ona sluša Boga i spremna je oprostiti svima, čak i prvim susjedima. Uostalom, svijet je globalno selo, svi smo tu blizu i svi smo njegova djeca.
To je druga Rabarbarina jutarnja pomisao, a prva po važnosti: svi ljudi su braća.
Hoze i njegova braća se umivaju, dok prsti mladoga sunca bešumno tipkaju po površini rijeke, a jedna ptičica prolijeće nisko nad vodom, loveći svoj doručak. Hoze mora zapjevati. U nekoliko kratkih epizoda bio se bavio školovanjem, uvijek s jednako praznom bilježnicom i jednako velikom voljom, ali redovito s minimalnim napretkom. Četiri računske radnje i više od cjelokupnog programa glazbene kulture, sve to stoji pohranjeno u Hozeovoj ćupastoj glavici, a od ostaloga gradiva gotovo ništa. On sada ne pjeva dječju, nego kavansku pjesmu, zato što mu je ona prva pala na pamet i nije joj se odupirao. Samo mu se noge čvrsto odupiru o tlo, tako da perući ruke i lice istodobno prlja stopala umočena u vlažnu, glinovitu obalu. Početak pjesme glasi ovako:
„Dotak’o sam dno života i pakao i ponore,
Ali ti mi dušu uze, ti prokleti ženski stvore!“
Gospođica Rabarbara također je glazboizražajno raspoložena. Prilazi prozoru da bi bolje osmotrila kakvo je vrijeme i razgrće zastor od nježno ružičastog polyestera, pjevuckajući Odu radosti neutralnim slogovima, jer nije sigurna kako ide tekst. Domaći prevoditelji, sve jedan uobraženiji od drugoga, nadmeću se u dodavanju ispravnih riječi, a gospođica ne bi rado da se iz njenih ustašaca čuje izraz koji bi bio izvan standardnoga jezika i ne daj Bože, preuzet iz jezika susjednog, manje kulturnog i manje naprednog naroda. Sigurna je, međutim, da Bog na naš put donosi iskušenja, kao što je i milosrdnome Samarićaninu donio ranjenika.
Za to je vrijeme Hozeova dej, izrazito tankonoga ali zbog trudnoće i izrazito debelostruka, u velikoj limenki u kojoj je jednom bila spakirana marmelada, ili možda zaštitna boja za željezo, skuhala i u svakovrsne posudice i šalice razdijelila po zaimaču napitka za koji se točno ne zna od čega je, ali nedvojbeno je vruć kao požar od kojega je teško pobjeći, mutan kao obližnja rijeka kojom je moguće ugasiti samo najmanju vatru i slatkogorkast skoro kao ostatak piva koji se može pronaći u odbačenoj limenki i koji u svakom slučaju očarava, iako je nedostatan za gašenje bilo čega.
— Zar mislite, – ljuti se dej na sinove koji traže još malo – da je ovo humanitarna donacija, jebem vam usta proždrljiva, da vam jebem!
Rabarbara tek tada obavlja jutarnju toaletu, voda veselo pršti, a Bogu na tome treba zahvaliti. Bilo je dana kad su prokletnici mještanima uskraćivali i struju i vodu, onaj tko to nije iskusio ne može razumjeti kako im je bilo. Ali Bog je velik i nije dopustio da tako ostane.
Zatim Rabarbara otvara paketić higijenskih uložaka izrađenih nije ju briga gdje, pjevušeći novu kompoziciju. Čula je da najkvalitetnije uloške proizvodi sljedbenik Sotone, pa ih je prestala kupovati, iako nije sigurna je li ta informacija točna, ali bolje je biti oprezan i ne dopustiti neprijatelju svijeta da nad nama likuje. Sadašnja Rabarbarina pjesma govori o svim ljudima na svijetu, koji bi trebali odlučiti da spletu svoje ruke. Njene O i o-ho-ho ugojene noge u ružno zelenkastoj trenirki plešu same od sebe u ritmu pjesmice, iako se prsti muče oko plastičnoga omota koji je tako zapleten da se bez noža ne da rastvoriti.
Cijela Hozeova obitelj, osim najmlađi bajatici koji još nije prohodao, radi rutinski, ne trošeći riječi. Valja oprati suđe i većinu imutka složiti u kutije, kako bi kombi ostao slobodan za utovar robe kojom dad trguje. I vozilo mora biti uvijek čisto, jer mnogo toga ovisi o dobroj reputaciji. Svaki dječak, osim najmlađega, zadužen je za jedan dio površine, pa izdaleka izgledaju kao mravi raštrkani po opaloj žutoj kruški.
Rabarbara je obavila što je morala i sad je na redu kavica. Ona zna da kofein stvara ovisnost, pa se uz Božju pomoć odupire, pijući kavu tek svako treće jutro, a i tada razblaženu mlijekom. Crna kava, bijelo mlijeko, smeđa mješavina. Gospođica Rabarbara ne želi razmišljati o mješavini koja se nalazi u pakiranju mljevene kave, jer bi joj se povraćalo već pri pomisli na prljave i tko zna čime zaražene berače, da se i ne spominju nehigijenski uvjeti transportiranja i mljevenja, pri čemu u vrećice uz kavu, slučajno ili namjerno, dospijevaju mnoge nejestive ili nezdrave tvari.
Bog ne dopušta da Rabarbarin duh otplovi stranputicama. Pijući kavu, ona se nastoji usredotočiti na boju. Nenametljiva paleta toplih smeđih tonova, razgaljuje srce jednako kao i okus i miris malog jutarnjeg užitka. Zanimljivo kako je Stvoritelj to uredio, crna kava nije zapravo crna, niti je bijela bijela i u tome jamačno postoje Njegove otajstvene poruke. Budući da Rabarbara, osim Boga na onome svijetu, na ovome preferira čovjeka, stvorenoga na Božju sliku, u sadržaju svoje šalice također sagledava različitosti među ljudima, koji smo svi tako jednaki a opet tako drugačiji i jedinstveni.
Nakon pranja i slaganja, Hozeova daći, ogrnuta nikad opranim rupcem s uzorkom crvenih cvjetova, ostaje usred djevičanske, ili možda samo petingom dodirnute prirode, kako bi sakupljala sezonske travke. Zamagljenijim okom pazeći na tvrđavu od kartonskih kutija, a svjetlijim okom vrebajući eventualne prolaznike, da im ponudi različita tumačenja, iscjeljenja i olakšanja, već prema procjeni psihičke i tjelesne konstitucije dotičnog klijenta.
— Vojsko, na sranje i pišanje! – strogo će dad, slijedeći dej koja odlazi prema blistavo čistom kombiju – Nemoj da vidim kako vadite alat ili pokazujete dupe po onom finom selu, dolje, jebem vam srce crno cigansko!
Hoze zna da će njihova dej na otvorenim vratima kombija učiniti baš to, pokazati dadu svoje golo dupe, prije nego što on ne odmrmlja neku nerazgovjetnu bajalicu, cupkajući tik iza nje, nakon čega će se smjestiti za upravljač, a ona do njega. Tada će i dječaci, ponekad neodređeno zvani vojskom, ponekad određenije ajducima ili bubašvabama, također smjeti u vozilo.
Gospođica Rabarbara sluša vijesti i usput se priprema za izlazak pred kuću. U svako doba godine ondje ima više ili manje poslova, a ona ih obavlja primjerenom revnošću i užitkom. Hvala Bogu koji joj je omogućio mirni kutić da može zalijevati i okopavati svoje biljke, slaveći Njega koji im je dao rasti! Hvala mu za mir koji konačno imamo, jer su naši neprijatelji poraženi i poniženi u svojim nepravednim težnjama za tuđom zemljom i tuđim životima! Smradovi su bili zaboravili, a kako se Rabarbari čini dok sluša novosti, još nisu utuvili u svoje šuplje glave, da je Gospod Bog gospodar svijeta.
Žuti kombi zaustavlja se na mjestu na kojem je završena jučerašnja etapa obrade terena. Dad se sam odvozi nalijevo, dej s mlađima nastavlja ravno, a Hoze, Rom, čhavoro, vojnik i ostalo, sve u nevelikom tamnoputom tijelu, skreće u prvu desnu ulicu.
On ne prosi, ne kupuje i ne prodaje, ali ako mu tko što ponudi, uzet će. Ponekad čak i ako mu se ne ponudi. Njegova glavna zadaća je izviđanje. Hoda tiho i ujednačenim koracima, u ritmu dječaka kojega su poslali do kume ili do prodavaonice po neku neophodnu sitnicu, vrhnje za ukrašavanje torte, ili osvježivač zraka u kupaonici. Pogledom pročešljava ulice i dvorišta, fotografski pamteći svaki objekt koji bi mogao postati dadova roba. Hoze smije pjevati samo u sebi, pa to i čini. Dad ga grdi ako ga zatekne da pjeva po mjestu, jer tako na sebe privlači neželjenu pozornost. Nova Hozeova pjesma govori o zelenim očima, tim divnim, kao sunca sjaj.
Gospođici Rabarbari sada nije do pjesme. Silno su je uznemirile vijesti iz inozemstva. Još jedan čamac prepun Afrikanaca doplutao je do obala Europe. A Europljani među sobom diskutiraju tko će ih prihvatiti. Zar nam je Bog uzalud poručio da ne zaboravljamo na gostoljublje, jer tako i ne znajući možemo ugostiti anđele?
Gospođica Rabarbara gorko plače. Ona oplakuje nevoljnike koji su se udaljili od kopna i bezdušnike koji se udaljuju od Božje milosti. Njene oči boje neba izgledaju iza naočala još veće nego u prirodi, pa tako i njezine suze dosežu prirodno nemoguće veličine. Ni to im nije dovoljno, nego stižu jedna drugu, te se pretvaraju u Rabarbarinu privatnu hidrografsku maketu.
Hoze stiže do željezne ograde za kojom raste zelenilo, toliko bujno da na tom potezu nije moguće osmotriti objekte smještene u dvorištu. Zato je prisiljen zastati pred vratima, načinjenim od jednakih željeznih stupića i čvrsto zatvorenim, iza kojih ima nezapriječen vidik. Dok zabacuje noge ustranu jednu pred drugom, u maniri pospanog macana, svojim krupnim, budnim očima Hoze pravi inventuru cjelokupnog lokaliteta.
Pred njim je prizemnica s ružičastim zastorima na oba prozora, lijevo i desno od ulaznih vrata od izrezbarena drva. Do kuće vodi betonirani put, koji se nalijevo proširuje prema zeleno obojanoj pomoćnoj zgradi, gdje je vjerojatno drvarnica i slični prostori s bezbroj skrivenih dragulja, sve premaleno da bi služilo kao garaža. Na desnom betonskom proširenju je drveni stol, a oko njega jedna duga klupa i tri gola plastična stolca. Zbog nepokrivenosti svojih napadno bijelih oblina, Hozeu ovi stolci izgledaju nekako nepristojno. Sve to, kao i gredice raznobojna cvijeća, preuredno je i ne obećava nikakvu poslovnu dobit.
Hoze, duboko nezadovoljan, stiže do kraja dvorišnih vrata, kad glavata siva mačka uskače iz susjednog dvorišta. S jedne lokvice polijeće jato zbunjenih plavih leptira. Ne opazivši ih, mačka se nakon par koraka nalazi pred jednostavnom konstrukcijom česme u koju je utaknuto gumeno crijevo za polijevanje. Iz nekog razloga, došlo joj je da se baš na tome mjestu opruži po šljunku. Jednako spontan kao i ova životinja, Hoze zastaje da bi je poluglasno pozvao:
— Cicni, cicni!
Zatim, iako mačka uopće ne reagira, simultano se događa koješta. Hozeu se u kutu vidnog polja, tik do česme, pojavljuje neidentificirani, jako zarđali predmet veličine bojlerskog uloška, a izvan Hozeova vidokruga, otvaraju se kućna vrata od masivnog, u kvadratiće izrezbarenog drveta i na njima se pojavljuje gospođica Rabarbara, lica neveselog, ali posušenog popelinskim rupčićem koji viri iz jedinog džepa mišje zelenkaste trenirke. Vanjski čovjek se može raspadati, no djelovanjem Boga, unutarnji se obnavlja!
Izlazeći iz kuće, Rabarbara je u Božjoj, a ne u svojoj snazi, donijela odluku da udomi jednu obitelj izbjeglu iz Somalije, ma koliko djece bilo u njezinom sastavu. Zapravo, što više – to bolje, a troje bi bio idealan broj. I anđeli su, primjerice, tri puta kliknuli da je svet Jahve nad vojskama. A ti Somalijci su osobito elegantni i više nego lijepi. Rabarbara voli ljude, sve ljude, ali ovi, niti bijeli, niti pretamni, tako nesretni i tako napaćeni, u njenom će domu dobiti praktično svjedočanstvo istine da je Bog ljubav i da…
— Marš odavde! – viče ona sada, iznenađena Hozeovim licem koje poput velikog dobro pečenog medenjaka stoji između dviju šipki njene kapije.
Hoze ne pomiče to svoje lice, nego samo oči, upirući ih ravno u Rabarbarine naočale i mirno kaže:
— Volim mačke, gospođo, jako volim mačke! A ti?
— Ja volim, volim ljude. – na to će njegova sugovornica, ali kad shvati što je rekla, vadi iz džepa onaj rupčić i njime pokriva usta, kao da su posuda iz koje izlijeću riječi kao da su plavi leptiri.
