Prema Orhanovim navodima, direktor se već dugo žalio na njegovo hvatanje krivina i neprofesionalnost, otud i odluka da ga izbriše s platne liste. Međutim, to je bio samo paravan. Plan se zapravo sastojao u tome da se njega, kao najkrhkiju kariku u kolektivu, najuri po svaku cijenu. Time bi se oslobodilo radno mjesto za kćerku nezaobilazne dame koja je u jednoj krovnoj fondaciji vedrila i oblačila raspodjelom novca za ogroman broj nevladinih organizacija.
Spoznavši kakva mu se ujdurma sprema, Orhan je van sebe uletio pretpostavljenom u kancelariju. Ubio bi ga na licu mjesta golim rukama da drugi uposlenici nisu pritrčali u zaštitu poslodavca. Blokirali su napadača sleđa dok je urlao: „Smetaju ti došlje, licemjeru? Jedini ja ovdje sam! Nikog nema da se zauzme za mene, zato me tjeraš, najlakše je mene srubiti!”
Pustio sam ga da izbaci žuč, nisam ga više zavitlavao svojim romansama. Ili antiromansama, kako se uzme. Sto je bio prekriven ljuskama od kikirikija koji sam potrao. Kad nam je stigla nova tura piva, sumnjivo nakiselog, prvi gutljaj me natjerao da podrignem, umalo sam povratio.
Orhan to nije primijetio poredeći sebe, bez imalo skromnosti, sa poštenjačinom koji napokon više neće morati da trpi šikaniranje sarajevskih pokvarenjaka i harpija. Svečano, kao da izgovara zdravicu, pozvao se na tezu jednog globalno popularnog obmanjivača: „Svijetom vladaju ljudi‑gušteri, takvi su nam svi rukovodioci, takva nam je vladajuća garnitura. Zato nam je sve gore, a nikako da se osvijestimo.” U prijateljevom glasu nisam osjetio ni najmanje primisli da je teoretičar zavjere možda u krivu.
Izbjegavao je da se, na moj poticaj, odredi jesu li ljudi‑gušteri postojali oduvijek ili su stvoreni u laboratoriji na privatnom ostrvu nekog multimilijardera.
Upitao sam ga da li smatra da nam je prije hiljadu godina bilo bolje. Jeste, ubjeđivao me, ljudi su u dalekoj prošlosti živjeli puninu, cjelovitost života. Njegov vatreni ekspoze se odužio na desetak minuta. Zasnivao se na nekoliko postavki. U feudalizmu, pa čak i robovlasništvu, komunicirali smo toplije, iskrenije, ljudskije. Vjera u Boga je jamčila duhovnu stabilnost svakom smrtniku. Živjelo se kraće, ali sretnije, uključujući kmetove i ostalu sirotinju. Niko nije znao za današnju otuđenost. A nju su proizveli kapitalizam i tehnonauka, odnosno truli Zapad.
Tog stava, uz koji su redovno išli termini „propast”, „krah”, „sunovrat”, „urušavanje” naslušao sam se tokom godina druženja s njim. Odlazili smo nekoć, dok je bio življeg, radoznalijeg duha, na jedan edukativni festival, na kojem su svake godine mislioci iz inostranstva držali predavanja, otvorena za svakoga, o dekadenciji savremene civilizacije. Razmišljajući na liniji bolje prošlosti, gore sadašnjosti i još gore, neopisivo gore budućnosti, citirali su Burckhardta, Nietzschea, Gobineaua, Marxa, Spenglera, Kuhna, filozofe Frankfurtske škole, Derridu… Neki znalci spominjali su takođe lako pamtljive Volneyja i Toynbeeja, čija prezimena podsjećaju na dvojac obješenjaka iz crtanog filma. Krišom, po povratku kući, vodio sam zabilješke o festivalskim izlaganjima ne bih li se bolje suprotstavio Grofu, koji je sve te predavače ukivao u zvijezde. Nije mu ništa značilo to što su svi oni bili siti, pristojno odjeveni, neoboljeli od lepre ili velikih boginja, sposobni da još dobro žvaču zaslugom zubne higijene i stomatologa. Nisam se slagao s njim i uspješno sam, čini mi se, branio svoja uvjerenja. Ali uprkos tome, u mom duhu bi se tih dana pokrenula klizišta otkrivajući krajolik od vrletnih planina razdvojenih dubokim procijepima. Često bih vidio sebe kako stojim na prozirnom podiju koji lebdi iznad jedne od provalija u tom negostoljubivom predjelu. Dok je trajao festival, nisam mogao da se naspavam, budio sam se noću kivan na bezimene likove iz sna, a provalija ispod podija postajala je sve privlačnija, sve senzualnija, erotičnija, njeno dno sve je više ličilo na neku jadransku uvalu koja mami kupače svjetlošću kasnog popodneva i mirisima sirenskih bedara. Kad sam to Grofu priznao, posavjetovao me: „Propadni već jednom, skoči ako treba, šta će ti biti? Evo mene živog.” Ali da se prepustim, nikad nisam imao snage.
Nihad Hasanović, Vidimo se u x, Nomad, Sarajevo, 2022.
