(Radmila Petrović, „Moja mama zna šta se dešava u gradovima“, PPM Enklava, Beograd, 2020.)
Nizu pjesnikinja mlađe generacije koje ostavljaju dubok trag svojim zbirkama u okviru zajedničkih nam jezika (Dijala Hasanbegović, Monika Herceg, Jana Radičević – da spomenemo samo neke) pridružila se zbirkom „Moja mama zna šta se dešava u gradovima“ i Radmila Petrović. Autorica i njeni stihovi dočekani su panegiricima i superlativima, još od prvih objavljenih uradaka na društvenim mrežama i pojave sad već legendarne fotografije pjesnikinje na traktoru. Valja napomenuti da je ovo autoričina treća zbirka, a objavljena je u izdanju PPM Enklava, hvalevrijednoga i entuzijastičkog projekta izdavačke kuće i online časopisa Zvonka Karanovića. Mlada pjesnikinja predstavila se kao pažnje vrijedan autor koja u ovo vrijeme hiperprodukcije i navale u online svijetu, u kojem baš svi pišu poeziju, svojim nastupom možda može pomoći spasiti obraz i kvalitetu iste na virtualnom terenu.
U čemu leži razlog pjesnikinjine popularnosti i činjenice da se njena knjiga čita, čita drugima i pozajmljuje, kako navodi Saša Ćirić u svom osvrtu na ovu zbirku? Riječ je, naime, o svojevrsnoj gorko-slatkoj autobiografiji i lirskim prikazima sudara iskustva sela i grada; lirski subjekt se nalazi na razmeđi seoskih porodičnih sistema sa sekirama i gradskog urbanog elitizma. Jezik je pritom nebrušen i direktan, nadasve ekspresivnoga i jednostavnog izraza. Izrazito je prisutan konfesionalan karakter ove poezije, pri čemu se ta konfesionalnost razlikuje od uobičajenoga tona takvog tipa. Jedan od pluseva ovih stihova je u nastojanju da se vlastitom iskustvu podari transcedentalan smisao – uzdizanje do onoga čime oskudijeva palanačka svijest naših krajeva: ljubav, prihvaćanje, razumijevanje. Stihovi ove zbirke su snažni, buntovni, pomalo čak agresivni i subverzivni (pjesme poput „Planina u plamenu“, „Srpkinja sam, al’ mi Kosovo nije u srcu nego ti“, „Šuma, plug, jagorčevina“); stihovi koji stilski i tematski možda ne donose tektonske promjene, ali su izraziti podignuti srednji prst ustaljenim vrijednostima i pogledu na svijet. Spomenuti seoski segment identiteta u zbirci je podvrgnut seciranju i prevrednovanju, gdje se ženski subjekt po navici i tradiciji podređuje, gdje je pitanje muškoga nasljednika pitanje časti ili sramote ako ga se nema; jer je „tako uvijek bilo“: osećam duše ženskih predaka/koje su nastradale od muške ruke//(…) od svega što sam na svetu mogla biti/bila sam samo žensko, priča Radovanka/pse na selu nikad nismo cenili/a biti žena bilo je gore od psa
Nasljeđu tradicionalnoga lirski glas se buni i opire, te odbija biti još jedna u nizu: izađite iz mojih pesama!/i vi ste htele samo sinove/koji su vam posle razbijali glave//ništa iz muke niste naučile,babe/sve je bilo uzalud
Opiranje ruralnom i patrijarhalnom gdje ljubav i nježnost su suvišni znakovi slabosti te sraz selo – grad, zatim stigma neispunjenog sina; sve to doprinosi samospoznaji, suočavanju sa svijetom unutar i oko sebe. Nekolicina pjesama, u kojima se očituje ukalupljenost svijeta i mentaliteta, zalazi paralelno i u propitkivanje vlastitoga seksualnog identiteta te traumatskog iskustva odrastanja i „postajanja“ ženom. Ovo je izrazita poezija srca, koje ga prikazuje nježnim, ranjenim ali i grčevitim; koja razgolićuje unutarnjost ali i prokazuje i razgrađuje iskustva kolektiva. Radmila Petrović donosi zbirku nadasve aktualnu – gdjekad sa finom ironijom, ponekad obojanu gorkim tonom, u sljedećem trenutku sa lirskom senzibilnošću i nježnošću – iznoseći protest usmjeren prema životu temeljenom na nasilju, licemjerju i patnji; životu koji se temelji na modusu patrijarhalnoga društva (hej, tata, imaćeš divnu snaju/ta delija devojka zna da puca iz puške/možeš u nebesa da vineš jabuku//da, tata, imaćeš snaju iako nemaš sina/vidiš koliko je domišljat Bog). Pri tom, lirsko „ja“ koje je suprotstavljeno drugima (svojoj okolini, obitelji) povezuje se s prirodom, biva dio nje, pronalazeći u njoj utjehu, snagu, zajedništvo, jer u odnosu s okolinom nedostaje bitan segment – razumijevanje: noću ću hodati sama/biću devojka-hajdučka trava/onakva kakvu nikad ne bi oženio//(…) sama sam, tata, jer ja sam ljutić-devojka/melem, ako me prisloniš na kožu/a kad me držiš predugo, otvaram rane//ja sam sveže bilje, tata, i suvo sam bilje/na tavanu koje čeka da pristaviš čaj//samo nikad nisam osetila da sam/majčina ili tvoja dušica… ili kada konstatira da jezikom bilja govore majka i ćerka/kad ne pričaju dovoljno.
Tako i u trenutcima kad se nađe u gradu, lirski subjekt je ponovno obilježen nepripadanjem ili barem pokušajem navikavanja na nove uvjete i novu atmosferu; propitkivanjem zraka kojega sada udiše. Džungla na asfaltu probudila je nova čuvstva, potrebu za pripadanjem i ljubavlju. Ipak, dugogodišnji život na selu kao da budi i određenu dozu nostalgije ( „Pesmu ne bih nazvala po ulici Požeškoj“).
Na koncu, Petrović je donijela zbirku koja bez padanja u zamke diletantizma, brutalnom iskrenošću, razoružavajućom nježnošću, progovara o sebi i društvu, društvu u kojem se možemo prepoznati – svi mi.
