za Tironesa i Cokićku
Već sam bio u Elinom stanu. U njemu su tada živjeli Munja i Elvis, studenti iz Srednje Bosne. Dio moje ženske ekipe se zbližio s njima. Tvrde i dekintirane zimske noći znali smo provesti u tom toplom skloništu. Iako su ta druženja bila daleko od mojih kriterija, cijenio sam tihe trenutke kad bi ex-yu rock playlista zamrla i pijani glasovi počeli ispovjedni manifest. Izjavljivane su ljubavi, padale teške i pomirbene riječi. Jednom sam pušeći na balkonu osjetio snažni zagrljaj bivše djevojke kojim me spasila alkoholnog trovanja.
Konture prostora su ostale, namještaj nestao, ljudi se jedva držali u sjećanju. Na prelazu između jasnih lica u duhove prošlosti.
Austrijski schnapps iz duty free šopa ostavljao je arome ljekobilja među zubima. Sjedili smo na kružnom, tek razmotanom tepihu. Ela je pokušavala srolati džoint. Upoznao sam je na koncertu prije tri ljeta u omladinskom kulturnom centru. Od tada smo se redovno družili. Kafane, vikendice, roštilji. Mnogo koncerata. Krajem svakog avgusta palila je nazad za Beč i pojavljivala se početkom julskih žega. Onda se odlučila vratiti i udati za Gorana. Stara ljubav je obnovljena, svadba zakazana. Trebalo je osposobiti stan. Hladni, požutjeli zidovi isijavali su studen. Vapili za krečenjem. Po ćoškovima su ležale zapakovane kartonske kutije, porculan u novinskim papirima. Dva uokvirena postera – Homer Simpson i Floydove Životinje. Sve je čekalo da oživi ispražnjen i slabo osvijetljen organizam trospratne zgrade u sokaku.
Potezao sam iz tegle i pratio usijanju glavu džointa. Posljednih pet godina, ljudi su upadali i nestajali iz mog vidokruga. U početku sam se trudio obuzdati obruč rasipanja, vjerujući da u svakom od njih leži uspomena na određeno vrijeme. Ako ih ne bude, na čemu će počivati ispisani redovi. Najveći dio energije trošio sam na okupljanju različitih sudbina, nosio u torbaku svoje i tuđe frustracije. Ponekad nakon izlazaka ležao sam istrošen. Pitao se šta ću sa tim teretom. Onda su volan preuzeli nehajnost i egoizam. Gazio sam obećanja, dogovore. Išao gdje je bolja situacija. Nisam brinuo za posljedice. Sada, prvi put od upoznavanja s Elom, osjetio sam da u meni nešto puca. Odvaja se lako i bez otpora. Poput umornog glečera.
Kuhinja nije imala šporet. Poručili smo pizzu. S malog zvučnika pjevao je Layne Staley. Man in the box. Grunge nas je zbližio. U društvu je bilo najviše muzičara. Bio sam još klinac kad sam se provlačio po probama njihovih bendova. Pretežno smo trubili o novim ili starim albumima, koncertima van države na koje treba otići. Ela i Goran su imali aktivno iskustvo festivala, ostali su manje-više pomireno gazili prema drugoj polovini tridesetih. Finansijskoj čvrstoći. Bračnom i porodičnom životu. Plašilo me je njihovo preuzimanje odgovornosti. Najmlađi među njima, mislio sam kako im je ostalo još kilometraže za izlaske, partije. Zajebavao sam ih da su dedari. Da im mamurluk traje tri puna dana. Za mene je marketing i dalje bio beskonačan. S malo novca želio sam sve i odmah. Uskoro sam shvatio da je besposlenost sidro mog života.
Ela je počela da rovari po kutijama i kesama. Običavala je donijeti poklone. Pretežno hranu. Sušeni paradajz i artičoke u ulju, razne sireve. Sad je tražila bocu absinta. Trebalo je masnije nazdraviti za useljenje i nadolazeću svadbu. Bilo mi je jasno da je gore ostavila prijatelje s kojima je odrasla, bivšeg momka s kojim sam se par puta napio do nepomičnosti. Beč nije daleko, ponovila je nekoliko puta sipajući smaragdni destilat u okupljene čaše i moju teglu. Rekao sam da nije, oslonivši se na usavršene vještine laganja. Iz države se izlijevala mladost, tražila šira korita. Samo su budale plivale uzvodno. Svaki slučaj povratka doživljavao sam lično. Sažalijevao iskupljeničke priče. Elu sam poštedio. Predložio jednostavan plan integracije. Kafana tri puta sedmično, subotnji rejv i dugo spavanje nedjeljom. To sam radila i gore, nasmijala se glasno.
Goran je ustao da se protegne. Volio sam tog tihog i dobrodušnog čovjeka. Nikad ga nisam čuo da je opsovao. Zaoštrio glas. Trijezan ili pijan. Zamišljeno je gazio parketom, odmjeravajućim koracima. To me uznemiravalo. Kao da je stanom hodao tiranosaur, praveći kružne vibracije u tegli svakim korakom. Postalo mi je užasno vruće. Absint. Zatvorio sam oči i osjetio uzavreli unutarnji pakao. Izdaju i slabost. Bio spreman zatražiti malo vode. Onda me Goran pozvao na balkon.
Stajao sam na istom mjestu kao i prije pet, šest godina. Držao se za sada već korodiranu ogradu s koje se perutala boja. Goran je saopštio da će formirati novi bend. Pokušati proboj na regionalno tržište prije nego što okolnosti progutaju ambiciju. Da mu poslije ne bude žao. Šutio sam i klimao glavom. Svi dosadašnji napori gasili su se nakon dvadesetak proba i par koncerata. Iza njih je ostalo nešto snimljenih pjesama, anegdota. Uspomena iscijeđenih gotovo do okrutnosti. Distorzirana buka ljudskog stanja nije imala odjeka u plastičnoj dolini. Eko-sistem se raspadao, i ljudi poput Gorana tonuli su na dno hranidbenog lanca.
Ela je odmah stopirala Like A Stone. Jednom mi je pripita rekla da više ne može slušati tu pjesmu. Podsjeća je na momenat mračan poput likova iz Limonovljeve Edičke. Nije išla dalje od toga. Svako je imao svoj kriptonit. Ja sam se klonio par pjesama i ljudi ušivenih u njihovo razorno djelovanje. Repovi nedovršenih i pokidanih odnosa. Prešućene emocije i kafanska tuča gdje me lokalni PTSP-ovac umalo oslijepio vadičepom dok je svirala Just Like Heaven. Predložila je življe ritmove. Stan je prazninom pozivao na pokret. Sjedili smo u kružnoj formaciji kulta, male komune koja se iznutra polako osipala. Sve više tišine je punilo pluća. Niko nije micao. Goran je pustio Better Living Through Chemistry. Nedostajala je mrva kokaina da upotpuni trenutak.
Osjećaj da želim biti negdje drugo otimao mi je glas. Pola prijatelja ispalilo se na studije vani, otišlo poslom. Par kafana u koje sam izlazio i dalje je čekalo na otvaranje bašti. Raspoloženje se urušavalo pri ulasku u te zagušljive močvare gdje su tezgaroši raštimanim gitarama turpijali Čorbu, Atomce i slične užase. Cugao sam pivo i nijemo gledao oko sebe. Svi su se dobro zabavljali ili strpljivo podnosili život na jednom mjestu. Najbolji momenti odigrali su se na putu kući. Ela je često naginjala prema benzinskoj pumpi i sendvičima iz frižidera. Ja sam više volio toplinu magistralne pekare. Pogled na grad koji je s te distance izgledao kao sasvim normalno, pitomo mjesto. Bijela utroba kifle trgala se uz zvuk gužvanja papira. Poneko auto bi narušilo spokoj. Odnijelo za sobom misli iza okuke.
Tražeći mjesto da spustim pogled, u jednoj od otvorenih kutija uočio sam uramljenu fotografiju iz Zagreba. Ela, Goran i ja na koncertu Depeche Mode. Smijemo se, s pivom u rukama. Iza nas Dave Gahan u ekstazi. Posvećena svirka i partijanje poslije. Narednog dana bili smo umorni jedni od drugih. Mamurni i s različitim planovima. Meni se ostajalo još, Goranu je bilo svejedno, Ela je htjela nazad. Otišli smo u kafanu kraj Savske ceste i opet popili. Nakon zamorne rasprave ispratio sam ih na bus. Proveo dva dana lutajući gradom u očajničkoj potrazi za smislom. Među zidinama Aleksandrovih stepenica naletio sam na isprani grafit, kao posljednji zapis nečijeg života: Tridesete su početak naše smrti. Sledio sam se i skršio upaljač u ruci.
Bio sam tek nepunih sat u Elinoj i Goranovoj gajbi. Vrijeme se sporo valjalo. Sekunde jedva rastvarale. Prijatelji su me sve više tapšali po bedrima, nesvjesno pokušavajući raskovati urotu. Prema meni su se uvijek odnosili s poštovanjem, ali ponekad ih je moje prisustvo kočilo da se u potpunosti otvore. Poput ometača u radio vezi. Oprezno su dijelili intimu svojih strahova, stvari kojima se možda nisu ponosili ili ih htjeli udaljiti od mene. Kad bi je izjedao kompleks naivne dijasporke, Ela je spuštala glas u pete. Nečujno se povjeravala Goranu. To me je nerviralo. Razbijen alkoholom vadio sam nutrinu napolje. Besramno govorio od lijenčarenju, dilerskim dugovima i tuđim djevojkama. Bili smo naši. Sada sam opet spremao kresnuti šibicu iskrenosti, prinijeti plamen dinamitu. Ali osim kesice duhana, ništa nije djelovalo zapaljivo.
Bezidejnost prijatelja nije mi davala mira. Htio sam ih ohrabriti, ali nisam imao dovoljno snage. Njihove ličnosti izgledale su izmorene zimskom stagnacijom. Opštu uspavanost pojačavala je mala grijalica. Jedina energija u stanu. Otkucaji u golemoj arteriji života kao da su ovisili o tri užarene šipke. Što sam duže gledao u njih, raslo je uvjerenje da bih naglim padom napona prestao disati. Izgubio nit koja vezuje s ovim svijetom. Stražario sam nad tim limenim gutačem struje, kroz mene su prolazili kilovati trnaca. Čekao da mi pokrenu ruke i noge. Odvuku me do WC-a da voda spere slojeve izgubljenosti i panike.
Pri povratku iz WC-a na zidu sam ugledao sjenku prefarbanog eksera. Iz sjećanja sam izvukao sliku kalendara koji je tu nekad visio. Godina je bila 2008. a crveni kvadratić nepomično držao zarobljen osamnaesti mart. Običavao sam reći da je tu uvijek ista noć, a mi putnici oskudnog kompasa. Neko je kasnije potrgao kalendar. Smoren od prizora ili moje teorije. Znam da nas je poslije bilo sve rijeđe i da smo se rukovodili izgovorima. Ispitni rokovi, dejt, besparica. Tvrdo balirane laži. Munja i Elvis uzeli su diplome i nestali u pravcu svojih malih turobnih gradova. Dohvatio sam onu fotografiju iz Zagreba i okačio je. Ela je oduševljeno vrisnula. Snažan deja vu zatresao svijest. Morao sam se opet uzemljiti.
Geografija parketa i kuhinjskih pločica tjerala je na plač. Osjećao sam silinu jave. Stomačni vrtlog. Znao da je ovo jedna od večeri gdje će se cugati do gašenja motora. Svi su ubrzali s pićem. Absint je brzo ispario iz mršave boce. Misli mi je obuzela vizija da će Goran i Ela, kad im sve dosadi, također ispariti. Nastaviti u Austriji. Ovo je privremeno utočište, presjedanje iz jednog aviona u drugi. U stan će se opet useliti neko nepoznat. I donijeti spakovane dijelove sebe. Zamišljao sam se kako sjedim na kauču, bez igdje ikoga, u konačnom nastojanju da se osamostalim. Odem od majke i sestre, nepunih pet kilometara daleko. Vjerovatno bih istrunuo okružen beznađem i akutnim alkoholizmom, a stan postao svratište jednako pogubljenih.
Goran je u rukama valjao špil karata, predznak neminovnog. Svaki put sam izvlačio najslabiju. Odlazio po pivo i travu kad bi nestalo. Jednom i u dežurnu apoteku da obezbijedim magnezij pred višesatni rejv. Bez varke i namještanja, skupljao sam male poraze. Nebitno ko je dijelio. Usamljen u tim pohodima, često sam razmišljao šta bi bilo da mi od sreće ovisi život. Da preko puta stoji Anton Chigurh i u zrak šalje novčić. Božanska intervencija ili prosut mozak. Svaka odluka ima metafizičku vrijednost. Ishod je na kraju nebitan. Potegao sam sa dna špila. Trica mak. Dovoljno plitko za produžiti niz.
Nikad obeshrabreniji spustio sam se niz stepenice do dostavljača. Martovska tmina ukopala se u sokak. Farovi auta nakratko osvijetlili fasade i rastopili se u uličnoj luminaži. Ostao sam stajati u parkiću kraj zgrade. Para je izlazila kroz proreze kutije. Noć koja miriše na pizzu, puna probuđenih zvukova. Pulsirale su žile u drveću, zatvarala se metalna kapija, zujao napon trafostanice. Još jedno proljeće se spuštalo na zemlju. Prijatelji su čekali.