“Moj Menso šta i ti dočeka?!” reče dok mu se dah od hladnoće pretvarao u bjeličastu paru.
Koračao je po svom komšiluku i razgledao. Ulice su bile nevjerojatno puste. Nije bilo moguće da tog dana baš nikoga ne ugleda. Bilo je neobično što ni komšinica Mara nije izašla iz svog stana u jutarnju kupovinu. Barem ona nikada nije propuštala tu jutarnju šetnju. Znao je to Menso jer je umjesto gledanja jutarnjeg programa na TV-u špijunirao ljude po komšiluku.
U glavi mu je odzvanjao krupan glas.
Zvijeraj desno, zvijeraj lijevo. De proviri tamo. Možda je Mara ipak izašla u dvorište.
Na drugu stranu svog kvarta nije htio gledati. Odavno je znao da nema bogzna šta ni da se vidi. Plašio se da ako pogleda da će mu se smučiti kao i onog dana kada se povukao u sebe i u svoju malu memljivu sobu. Ovog prohladnog jutra se na jedvite jade odlučio da izađe da kupi kafe. Ni to ne bi uradio, nego nije imao ni zrno. Koliko se samo puta zahvaljivao i Bogu i narodu što mu se žena brinula da imaju velike zalihe kafe. Brinulo ga je samo gdje će naći pržionicu.
Pogledao je na sat. Bilo je već pola devet, a nikoga nije bilo na cesti.
“Bože, da li je radni dan?” zapita se pa nastavi.
Menso je prestao da broji dane iako je imao veliki kalendar u kuhinji. Bježao je od njega kao da ga juri stotinu đavola. Ni sam nije mogao sebi objasniti zašto se nakon što je ostao sam isključio iz svega.
Nešto dalje od njegovog komšiluka, prostirala se ogromna cesta sa po tri trake u svakom pravcu. Po ivičnjacima više nije bilo cvijeća. Barem ne pravog. Odavno su ga zamijenili hologrami. Onog dana kada se zakleo da neće više izlaziti iz svog stana, desilo mu se da od tuge i radosti posegne rukom da ubere cvijet. Na njegovo zaprepaštenje, ruka je prošla kroz hologram cvjetića. Prisjećajući se toga, Menso je krenuo poluglasno gunđati sebi u sijedu bradu.
“Gle’aj šta su oni napravili. Eno sad su sazidali još veću zgradu pored zidina stare pošte, k’o da ona prijašnja grdosija nije bila dovoljna. Haj’ što izgleda k’o semafor nego sada svaki kabinet ima i poveznicu direkt do stana uposlenika. Men’ to liči na neku hobotnicu što ih svojim halapljivim pipcima fata i proždire…”
U glavi mu se opet javi onaj krupni glas pa reče drsko:
Šta bolan Menso filozofiraš i pričaš sam sa sobom, gdje je ta kafa više?
“Ah, kafa!” sjeti se Menso, pa se zaputi preko mosta do stare pržionice.
Dok je sunce provirivalo kroz maglu, tako se i starac gegao ulicama i prisjećao dječačkih dana. Grad je izgledao kao potpuna pustoš.
“Još malo ima do pauze, ako je radni dan, a ako nije, onda je kijamet, i jadan ja pa sam jedini ostao živ”, pomisli starac.
Na izlogu ispred stare Hasine pržionice, stajala je velika svjetleća reklama. Na njoj je pisalo:
NAJBOLJA KAFA U GRADU
REGISTRIRAJTE SE KAO KORISNIK
POPUNITE FORMULAR
UŽIVAJTE U KAFI
Zadihanom od šetnje, Mensi ništa nije bilo jasno. Oči su ga boljele od jakih svjetala reklame. Osjetio je kako mu se diže pritisak.
“Kakav sad formular? Kakva je ovo reklama? Bože moj, pa nema ni vrata, ama ni da uđem pa da pomirišem koju vrstu kafe želim!” vikao je dezorijentirani starac.
Ispod reklame, na velikom touch screen-u, nalazila su se dva polja.
Iznad njih je pisalo.
OVDJE NARUČITE KAFU
Menso je gledao u ta dva polja. Jedno je bilo zeleno, a drugo crveno. Na zelenom je pisalo:
Već ste korisnik? Pritisnite za uobičajenu aromu.
Na jarko osvijetljenom crvenom polju je pak pisalo:
Niste korisnik? Kliknite za probnu verziju.
Jadnog starca je oblijevao hladan znoj. Zeleno, pa crveno. Probna verzija, pa uobičajena aroma. Ništa mu se više nije činilo onako jednostavno kao u dobra stara vremena.
“Pa šta je ovo? Neću da klikćem i da pritišćem. Pa ništa meni ne može zamijeniti ono k’o kad je Haso drž’o onaj stolić ispred radnje, pa brate on ispeče maksuz kafu, ti je popiješ, koju riječ progovoriš pa onda kažeš: ‘Kad ti je ‘vako dobra, vala daj mi odma’ kilu.’ A ovdje pritišćeš, registruješ se, biraš… Ma, kakva bolan registracija?!” vikao je starac pred crvenom reklamom.
“Čuj, jok ja, eto nisam korisnik. Ovo k’o da sam ovisnik, pa to k’o moramo vas zavesti u bazu podataka anonimnih konzumenata kafe!“reče Menso kitnjastim ženskim glasom.
U glavi mu je odzvanjalo tmurno i dosljedno: Nosio te vrag i ko me natjera da izađem napolje!
Dok se vraćao kući, sve mu se više činilo kao da se on tako star i slabašan još uvijek radovao da će se nešto promijeniti. Iako se osamio i uplašio svih promjena koje su zadesile njegov grad, u sebi je gajio nadu da je to samo san i da će neko doći i zaustaviti neku strašnu mašinu koja melje sve što je lijepo. U mislima je sam sebi priznao kako nije imao snage da gleda kako sve što mu je bilo drago, sada nije, ili ga nema, ili se potrebno registrovati.
“Davno sam se ja registrov’o”, uzdahnu Menso i uđe u svoju ulicu.
Tu mu je još puno stvari bilo poznato i drago. Pokušaj da kupi kafu je propao i jedino mu je to trenutno nedostajalo. Zatvorio je ulazna vrata za sobom i pogledom preletio stan. Na žutom tepihu sjedila je debela narančasta mačka koja je bila jedini Mensin prijatelj otkako mu je umrla žena. Menso nije volio mačke, a ni one njega. Njegova rahmetli supruga ih je voljela i krišom hranila, iako ju je on grdio zbog toga. Nakon njene smrti, Menso je našao utjehu u tome što je udomio mačića da ga sjeća na njegovu suprugu.
Mačka je molećivim pogledom skenirala Mensu i mahala repom. Starac se dogegao do kuhinje te oslonio rukama na sudoper. Podignuvši glavu prema stropu iznervirano je zaustio: “Moram i ovu mačketinu nahranit. Valjda se i ona neće pretvoriti u kakav hologram i reći: ‘registruj se Menso pa me hrani!'”
Fotografski odgovor: Sanja Vrzić
Naida Avdović rođena je u Sarajevu 1987. Magistrirala je engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Članica je Sarajevske spisateljske radionice (Sarajevo Writers’ Workshop) s kojom je čitala svoju prozu i poeziju u Sarajevskom ratnom teatru. Njeni radovi izlazili su u online izdanju žurnala H.O.W te u sklopu prve međunarodne književne suradnje pod nazivom Narrative Witness (Caracas-Sarajevo) u produkciji Univerziteta u Iowi. Njena kratka priča “Hazim” objavljena je u nastavcima u online žurnalu NEMA. Njen članak pod naslovom “Postmodernism and Eschatology: Apocalyptic Vision in Kurt Vonnegut’s Cat’s Cradle” objavljen je u konferencijskom zborniku koji je priredio Univerzitet Alfa u Beogradu. Naida predaje engleski u Montessori školi u Sarajevu. Piše poeziju i prozu na engleskom i bosanskom jeziku.
Sanja Vrzić je arhitektica, fotografkinja i grafička dizajnerica. Rođena je u Sarajevu, gdje je 2010. diplomirala arhitekturu. Radi kao slobodna umjetnica u Sarajevu, Parizu i Nici. Bavi se pejzažnom, dokumentarnom i kulturalnom fotografijom.