***
Koliko još ratova,
pre nego što uvidite
da je krv uvek iste boje
i sve prazne očne duplje
jadikuju na isti način
za izgubljenim očnim jabučicama.
Ili, možda, sve već to znate.
Po navici, više volite mrtve.
Čekate tragediju da zapali iskru dobrote
a onda, sa pesmom, kopate grobove.
I svi vi rado delite sliku sirijske devojčice
ili čak idete u rat u Ukrajinu
– o kako ste divni, samilosni i hrabri!
Mrtvi povraćaju kroz prazne očne duplje
a niko da kaže: „Stanite, dosta!“
Zar samo ja ne želim da gacam po krvi?
Koliko još ratova
pre nego što uvidite:
U rat se ide
ali se iz njega ne dolazi.
I svi smo mi gubitnici
mekog tkiva, krtih kostiju,
nežnog mozga
– od kog će neko da napravi kašu za gavrane.
Koliko još ratova?
Koliko bežanja?
Koliko stradanja
pre nego što zaustavimo
rat koji bukti u nama?
Živi okreću glavu,
mrtvi ćute,
možda crvi imaju odgovore.
U IME PRAVDE, ZEMLJE I BOGA
Umrla sam onog dana
kada su me naterali da okrenem glavu,
podmuklo zaćutim
i ubedim sebe
da me se ne tiče.
Umro si onda
kada si dozvolio
da ti ubiju sina
U ime pravde, zemlje i Boga.
Mrtvi hodamo.
dišemo
ali ne umemo više da sanjamo.
I to je mala kazna za naš zločin!
Povratka nema,
smrt je samo formalnost.
Pa ipak,
možda sam trebala
da zagrlim onu uplakanu devojčicu,
udelim umornoj baki komadić hleba,
pomolim se za tvog mrtvog sina,
pljunem krvniku u lice
I kažem da je dosta.
Bio bi to najlepši poraz,
jer oboje znamo:
rob pobediti ne može!
Nikada nije onako kako izgleda.
Nikada ti ne kažu da će ti uzeti sve.
I ti misliš
Ako ćutim, možda ne primete da sam tu,
Šta me se tiče tuđa briga?!
Bitno je samo spasiti sebe.
Zato, samo još ova žrtva
i demoni će biti zadovoljni.
Ali ne!
Neće otići dok ti ne uzmu dušu
a onda nije ni bitno da li je išta preostalo
Dok čekam smrt
jedno pitanje me proganja:
Da li bi dozvolio
da ti odvedu sina
da si znao da ga u smrt šalješ?!
Zašto sam samo ćutala
dok je u meni svaka ćelija vrištala?!
Možda nismo krivi?!
Od lošeg materijala smo sazdani,
Stvoreni da slušamo
A ne da mislimo,
Kako smo se mogli pobuniti?!
Ne verujem u život posle smrti
Iskreno, meni je previše smrti u životu
ali tražim pomilovanje,
treba da me neko ubedi u laž
da drugačije nije moglo biti.
Ipak, oboje znamo
poslednja reč bila je naša
mogli smo reći NE,
ali nam se sramni život
činio boljom pogodbom.
Dok si ubijao sina,
okrenula sam glavu
odlučila da ćutim
i nastavim dalje
U ime pravde, zemlje i Boga.
BOGOVAĐA
Skupili se Neljudi,
poveli su i svoju decu
da oštre očnjake i zadaju udarce
onima koji polugoli spavaju na zemlji.
Zaključak pomahnitalog skupa:
Onima što nose sav svoj život u plastičnoj kesi
treba oduzeti kese.
Sprečiti ih da šetaju dokoni zemljom,
jer ludost je bežati iz rata
Oguliti im kožu sa stopala
– pošto obuće nemaju.
Skupili se Neljudi
poveli su i mladunce
da ih odmah, zasvagda nauče
da Ljude treba mrzeti.
Baci kamen! Podari smrt kad već života nema.
Nateraj ih da se vrate odakle su došli.
Neka se u pepelu nekadašnjeg doma
igraju kostima praotaca.
Kada im dosadi – nek naprave supu.
Bogovađa, jalova zemlja
gde mržnja umesto pšenice raste.
Pomahnitali vođa zove u rat
Neljudi oštre sekire
usnula Nečija deca,
uplašeno spavaju na goloj zemlji.
Sada znaju da ima
i gorih stvari od rata.
A Bog, izgleda, spava.
NOVI SVETSKI RAT
Dolaze po nas,
nemamo se gde sakriti.
Znaš da nećemo svi umreti
– Ali ti možda hoćeš.
Danima čujemo topot marševa.
Dolaze!
Nervozno se smeješ i kažeš:
– Ne lupetaj, to led puca!
Kada misliš da te ne gledam,
moliš se Bogu,
tražiš da pošalje Smrt
– Ne vidiš da je već krenula.
Istovremeno spremaš rezervni plan,
ako te Bog ne posluša
trgovaćeš sam životom drugih.
– Da ti ne bi umro.
Dolaze po nas, ja sam spremna.
Iz potoka krvi uvek iznikne najlepša trava.
A ti mirno spavaj
– Grob čeka iskopan.