IZVEŠTAJ IZ RAJA
U raju radna nedelja traje trideset časova
plate su više cene stalno padaju
fizički rad ne muči (usled manje sile teže)
cepanje drva je baš kao i pisanje na mašini
društveno uređenje je čvrsto i vladavina razumna
u raju je zaista bolje no ma u kojoj zemlji
U početku je trebalo da bude drukčije –
svetlosni krugovi horovi stepeni apstrakcije
ali nije se uspelo u potpunom odvajanju
tela od duše i stizao je tamo
sa kapljom sala i po končić mišića
valjalo je izvući zaključke
pomešati zrno apsoluta sa zrnom gline
još jedno odstupanje od doktrine poslednje odstupanje
samo je Jovan to predvideo: vaskrsnućete s telom
Boga gledaju malobrojni
on je samo za one iz čiste pneume
ostali slušaju izveštaje o čudima i potopima
jednom će Boga gledati svi
kada će to nastupiti niko ne zna
zasad subotom u dvanaest
slatko zavijaju sirene
i iz tvornica izlaze nebeski proleteri
pod pazuhom nezgrapno nose svoja krila kao violinu
IZ MITOLOGIJE
Najprije je bio bog noći i oluje, crni idol bez očiju, pred kojim skakali su goli i umazani krvlju. Zatim je u doba republike bilo mnoštvo bogova sa ženama, djecom, škripavim krevetima i gromovima što pucali su bezopasno. Na kraju još su samo praznovjerni neurastenici nosili u džepu figuricu od soli koja je predstavljala boga ironije. U to doba nije bilo većeg boga.
Tada su došli barbari. I oni su jako cijenili boga ironije. Mrvili su ga potpeticama i sipali u jela.
MARKU AURELIJU
Profesoru Henryku Elzenbergu
Laku noć Marko ugasi svjetiljku
i zaklopi knjigu Nad glavom već
podiže se srebrna larma zvijezda
to nebo govori tuđim jezikom
to barbarski krik je strepnje
koji ne poznaje tvoja latinština
to strah vječan mrk strah
o krhko ljudsko kopno stao je
udarati I pobijedit će Čuješ li šum
to plima je porušit će tvoja slova
stihije nezadrživa struja
sve dok ne sruše se četiri zida svijeta
a što nama preostaje – na vjetru drhtati
i opet u pepeo hukati eter mutiti
prste gristi tražiti prazne riječi
i vući za sobom sjene poginulih
stog bolje ti je Marko mir ostavi
i nad tamom ruku podigni
nek drhti dok udara u pet čula
kao u nježnu liru slijepi svemir
izdat će nas svemir astronomija
izračun zvijezda i mudrost trava
i tvoje pregolema veličina
i moj bespomoćan Marko plač
GOSPODIN COGITO I MAŠTA
1.
Gospodin Cogito nikada nije vjerovao
trikovima mašte
glasovir na vrhu Alpa
svirao mu je falš koncerte
nije cijenio labirinte
sfinga ga je ispunjavala gađenjem
živio je u kući bez podruma
ogledala i dijalektike
džungle uskomešanih slika
nisu bile njegovom domovinom
poletio bi rijetko
na krilima metafore
zatim bi padao kao Ikar
u zagrljaj Velike Majke
obožavao je tautologiju
prevođenje
idem per idem
da je ptica ptica
ropstvo ropstvo
nož da je nož
smrt smrt
volio je
plitki horizont
ravnu crtu
privlačenje zemlje
2.
Gospodin Cogito bit će svrstan
u vrstu minores
ravnodušno će prihvatiti presudu
budućih istraživača slova
koristio je maštu
u posve drukčije ciljeve
htio je od nje učiniti
instrument sućuti
želio je do kraja shvatiti
– Pascalovu noć
– prirodu dijamanta
– melankoliju proroka
– Ahilejev gnjev
– ludilo genocidnih zločinaca
– snove Marije Stuart
– neandertalski strah
– očaj posljednjih Azteka
– dugo umiranje Nietzschea
– radost slikara iz Lascauxa
– uspon i pad hrasta
– uspon i pad Rima
dakle oživljavati mrtve
pridržavati se saveza
mašta Gospodina Cogita
kreće se kao njihalo
protječe precizno
od patnje do patnje
u njoj nema mjesta
za vatromet poezije
htio bi biti vjeran
nesigurnoj jasnoći
ZID
Stojimo pred zidom. Skinuta nam je mladost kao osuđenicima košulja. Pre no što nam ugojen metak zasedne na vrat, protiče deset, dvadeset godina. Zid je visok i jak. Iza zida su drvo i zvezda. Drvo korenima podriva zid. Zvezda nagriza kamen kao miš. Za sto, dvesta godina biće već mali prozorčić.
UBICE KRALJEVA
Kako tvrdi Režis svi su slični kao blizanci
Ravajak i Princip Kleman i Kaserio
najčešće potiču iz porodica padavičara i samoubica
sami su ipak zdravi znači prosečni
obično mladi vrlo mladi i takvi ostaju večito
njihova samoća mesecima godinama oštre svoje noževe
i u šumi van grada uče da gađaju pomno
razrađuju napad vredni su sami i vrlo pošteni
majci daju skromnu zaradu izdržavaju braću i sestre ne piju
nemaju devojaka ni prijatelja
posle atentata predaju se bez otpora
hrabro podnose mučenja ne mole za milost
odbacuju tobožnje saradnike koje im potura istraga
nije bilo zavere zaista su bili sami
njihova neljudska iskrenost i prostota
razbešnjava sudije branioce javnost željnu senzacije
one koji duše otpremaju na onaj svet
zadivljuje mir ovih osuđenika u poslednjem času
mir nedostatak gneva žaljenja čak ni mržnje
gotovo ozarenost
čeprkalo se stoga po mozgovima
merilo srce sečena jetra nisu otkrivena ipak
nikakva odstupanja od normale
nijedan od njih nije uspeo da promeni tok istorije
ali s kolena na koleno prenosi se mračno predanje
stoga su dostojne razmišljanja te male ruke
male ruke u kojima drhti sigurnost udarca
VIOLINA
Violina je gola. Ima mršave ručice. Neprestano hoće njima da se zakloni. Plače od stida i hladnoće. Zato. A ne kao što tvrde muzički recenzenti da bi bilo lepše. To nije istina.
priredio Goran Milaković
(Pjesme Izveštaj iz raja, Zid, Ubice kraljeva, Violina preveo je Petar Vujičić, Gospodin Kogito, Svjetlost, Sarajevo; pjesme Iz mitologije, Marku Aureliju, Gospodin Cogito i mašta preveo je Dalibor Blažina, Moć ukusa, Disput, Zagreb)