Lament nad smrću jednog psa Danas mi je stiglo majčino pismo, kaže, između ostalog: - između puno poljubaca i drugih riječi – netko je ubio mog psa. „Lajući na smrt, kao što je nekad lajao na mjesec i na tišinu, pas je napustio dom svoga tijela, - kaže - i svojom dušom otputovao je negdje daleko, krećući se mirno i ponosno još prošle srijede. Nismo znali otkud toliko krvi, došao je kući sav ucviljen, u agoniji, prevrtao se, posrtao, gušio se u svom lavežu i jaucima, samo da bi se u srcu ovog uništenog pejzaža mogao pozdraviti s nama; tužno se smjestio i ostao ukočeno ležati - sav blijed i slomljen – kraj nogu tvog nekadašnjeg željeznog kreveta. Puno smo plakali za njim...“ I pitam se, što da ne? I ja sam plakao za njim, i ja ću plakati za njim, smrt mog psa koji nije mogao govoriti me puno više boli od smrti psa koji govori, i laže i podsmjehuje se i ubija. Moj pas je bio pas pa nikoga nije ugrizao. Moj pas nikom nije zavidio i nikoga nije ugrizao. Nije lagao, varao i nikoga nije ugrizao. Kao što oni koji nisu psi laju i razaraju, uništavaju, grizu u pravosuđu, u tvornicama, u sindikatima, u fondacijama, radnika, zaposlenika, daktilografa, krojačicu, muškarca, ženu, mladog čovjeka ili staricu. Moj pas je bio veseo i pun života, skromni građanin zaposlen u sektoru odbrane lavežom, moj pas nije imao ogrlicu, ni lanac ni zvonce, ali bio je zaljubljenik u život, žilav i izdržljiv. Sa sedam godina imao sam šarlah i kako sam stalno plakao i svako malo zahtijevao novac, odnekud iz daleka donijeli su mi psa u kutiji za cipele. Bio je malen, mek i jednostavan, zlatan poput pšenice; s vremenom je rastao, zadivljujuće velik, u tren oka porastao je od visine mojih gležnjeva do visine mog međunožja; sve je znao, i za moju prvu suzu: i za moju prvu djevojku koja je odlazila, i za djevojku s pletenicama i glasom nježnim poput ljiljana, i za moju prvu tužnu pjesmu kad je baba umrla; pas je svojevremeno, u svom kratkom pasjem životu, bio moj najveći prijatelj. „Lajući na smrt, kao što je nekad lajao na mjesec i na tišinu, pas je napustio dom svoga tijela, - kaže moja majka - i svojom dušom otputovao je negdje daleko – jer psi imaju dušu: nježnu, meku i slojevitu – krećući se mirno i ponosno još prošle srijede. Ah, u tome je sva tuga u kojoj se utapam, smrt mog psa koji nije mogao govoriti me puno više boli od smrti psa koji govori i tlači i iznuđuje i diskriminira i ismijava; moj pas je bio veseo i pun života, ali iza sebe je ostavio svoje srce; nije imao ni ogrlicu ni zvonce, ali oči su mu bile poput dva bubnja; nije imao ni lanac oko vrata, ali rep mu je bio poput suncokreta i u njegovim ušima tinjao je mir ispunjen razumijevanjem dva dijamantna jezika. O majčinskom zanatu o majčinskom zanatu može govoriti zatvor za sina koji je piškio u njenoj vodi, koji joj je obukao tuniku od pruća, koji joj je otvorio usta mrljajući njenu pljuvačku svojim šakama, koji ju je udarao, koji joj je noževima na tijelu tetovirao smrt; o majčinskom zanatu mogu govoriti rešetke za sina koji joj je zadao bezizlaznu nesanicu, u komori bez prozora, kad se jednog jutra na nju sručio miris izlizanog metala, sina koji je pomilovao uho u znak isprike u mutnoj pjesmi memljive vode, koji ju je odveo na stazu očaja razbijajući kalendare, dan po dan, iz kojih se, neiskorišten i star, sručio jedan anđeo čuvar; o majčinskom zanatu može govoriti glad za sina kojem je na pravdi boga, noseći uštirkani križ na leđima izdvajala sredinu iz parčeta tvrdog kruha, iz ustajalih mahunarki, iz jučerašnje juhe, da bi bio u čistoj odjeći za glačalom je umarala svoja pluća, oslijepila na jedno oko, predala mu je sedlo i uzde u znak svoje dugotrajne službe. majko, ako sunce nije sijalo za tebe, ako ti otvoreno more nije bilo na dohvat ruke, ako su za tebe bili samo ostaci, zatvorena laguna i neuhranjenost, ako za tebe zrakom nije lebdio polen, niti su se za tebe otvarale ponoćne latice, digni šake u zrak, skupi sve majke ove zemlje, idite na prosvjed, organizirajte nerede, rukama zatvorite svoje gorke utrobe naoružajte se i pobunite se. o majčinskom zanatu mogu govoriti neuspjele žetve: slabo plaćen posao, s monstruoznim prihodima koje svakog jutra netko drugi trpa sebi u džepove, bez zarade, s gubicima, porodima i podočnjacima, s velikim ulozima i razočarenjima, posao koji uvijek završi u stečaju, bez mjesta za mir, svjetlost i odmor, s visokim kamatama od ugriza i baruta, posao od kojeg postaneš obješeno jastuče za igle, jastuče za šutanje u mraku. majko satira, majko bezmozgaša, majko iznuđivača i zelenaša, majko ubojice, majko tlačitelja, majko trgovca oružjem, majko ušutkana udarcima, majko koja dobivaš ostavku usprkos bičevanju, majko agiotiste, gangstera, ovisnika o morfiju, luđaka, ti možeš dati ostavku, klauzula – tvoja utroba, odbaci putovanja ljepljive sperme, velikim slovima ispiši svoj bijes, izađi na ulice i viči, izazovi ih, iako već sve znaš o smrti, bolje umri od gladi nego da te usmrte slinava usta matricidnog sina, bolje umri od žeđi nego da te sin poji kamenjem umjesto vode, bolje umri neplodna, zašivenog međunožja, nego da tvoj posao postane samo baršunasti narančin cvijet kojeg ćemo šakama iznuđivati. odmah stani pred vrata svoje duše od crveno-crne tkanine, naprijed, bez milosti, majko, U ŠTRAJK! Prva ceremonija Poput proljeća ležiš, zadovoljno i nježno, i nitko nije kao ti, moja jutarnja srno, srebrnkasta i ranjiva. Praviš se da spavaš i jedan osmijeh ti poput strijele prolazi kroz zjenice; ostajem... bez sebe. Poput ljeta širiš se preda mnom kad moje ruke oslobođene svog očaja dodirnu tvoju kosu nježnu poput vode i liježem kraj tebe. Svučen mi otkrivaš sebe; i ja sam tu otkriven; plašljiv, drhtav, jadan poput najjadnije noći; gladan i slab; i što sad mogu, zaslijepljen i nijem, spetljan, opijen, zatečen? Pogled ti je divlji i netaknut u ovoj iskonskoj žeđi; razbija proždiruću tamu: tvoj spol, rosno, toplo, uzbuđeno, pobjedničko deblo, još uvijek ranjeno sjećanjem na prvu masturbaciju i sumnjičavi orgazam, i tvoje raskošne usne drhte uzdasima i strahovima dječaka kakav si nekad bio i promatram tvoj vrat, žile pulsiraju glasno, ne znam da li su tvoje ili moje, i ne progovaramo ni riječ, nijednu riječ u moju korist; za mene nema milosti. Dozvoli da tvoje široke grudi kažu ne, čvrsto mjesto začetka tvog zdravlja, ta nezaustavljiva oluja, zadrži svoju ljubav, svoju mržnju: tvoj način bivanja me skoro proždire cijelog, pasja vrelina, guščje oko, bratsko krdo konja; tvoja poplava dolazi do mene, netaknuta orbita tvog pupka, okus tvog postojanja, brz, nepomičan, spor, omamljujuć, nedostižan, pružam ruku: postojiš: udarac za udarcem, tvoje butine se razdvajaju, sudaraju, pomjeraju u ritmu, spajaju, nešto čvrsto i užareno probija lepršavost posteljine; za mene nema milosti. Tvoji zubi se spuštaju ka meni, režu mi grkljan, predajem ti sav svoj razum. Uzmi me, Opusti se, pokori me, budi jadan, poslušaj me, predaj se, osramoti se, raspadni se, klekni, prisili me, vrati se opet, idi, vrati se, jadniče, ljubavi moja, gušteru, imbecilu, moje čudo, ubrzaj, zavijaj. Odjednom, ti, postaješ munja, snažna, rascjepljujuća, obrušavajuća, iznad, ispod, na vrhu, gdje? probijaš tamu, i iznutra: pljuštiš. Hapšenje u redu je vratiti vrijeme pred onima koji nas ne ignoriraju; biti razboriti, strpljivi, kršćanski alkoholizirani, apostolični i kršteni. neprijatelji ne znaju za lijepo ponašanje niti znaju za smisao; vide sve ono što bi najmanje željeli vidjeti. možda je to sve bilo nešto veće: približio sam svoje usne tvom čelu, tvojim iskupljenim obrazima tvojim usnama, ne znam: i časna sestra, preljubnik, bezbožnik, iscjelitelj, ubojica, narkoman, zagovornica incesta i satir, centurion, ugledna kurva, udruženje roditelja i štovatelji svega svetog, spasitelji fetusa, i prečisti izabranici, ne znam što su radili vrebajući u zasjedi tu u maslinskoj gori.
Sa španjolskog prevela Mihaela Šumić