Njoj su četiri. Godine u kojima bi male noge da koračaju velikim koracima. Jučer je odlučila da baci sve igračke. Danas će zadržati najdraže, kaže. Nije sigurna koje su to. Njoj su četiri, i ima hiljadu pitanja, svaki dan. U nama vidi sveznalice, pa nas ispituje; a gdje živi Bog? a zašto ga ne možemo vidjeti? a kad ćemo u Bosnu? Zašto nas je avion donio ovdje da živimo?
Njena su pitanja uglavnom na engleskom, jer joj je lakše tako. Kad je podsjetim na dogovor da u kući pričamo bosanski, ona se namršti, podboči ruke, onda prasne u smijeh i kaže, demonstrativno, neću!
Njoj su četiri, i voli crtati. Kao majka! I majka joj crta, kistom i osmijehom, bjelinu papira i dana u nepoznatom svijetu. Njoj su četiri, i kaže da voli knjige. Svako malo, odemo u knjižaru, pa kupimo knjigu dvije, koje ona izabere. Danas je to bila knjiga brojeva i magičnih trikova. Dok pišem, u ruke mi trpa knjigu da čitam, i tako je svaki put. Već sada ona ima malu biblioteku. Nisam siguran, da li baš voli knjige, pa ih je već počela skupljati, ili sve to čini ne bi li meni udovoljila. U svakom slučaju, ona čita, iako još ne zna sva slova.
U park smo otišli nakon kupovine. Ona da se igra, a ja da prelistam ” Dva lica Amerike “. Kratke priče grupe autora o podjelama u američkom društvu. Te podjele su, kao što stoji na poleđini knjige, iz dana u dan, sve učestalije i sve očitije. Čitam, pratim je šta radi, vraćam se knjizi, pa odustajem u momentu kad dječija graja prerasta u pravu malu raspravu. Prilazim zabrinuto dnu parka, među šarene tobogane i klackalice, i vidim Imany je u redu. Stoji postrani, i zbunjeno gleda u dječaka i djevojčicu čiji se crveni nosovi u ljutni dodiruju. Pitam, u čemu je problem, zašto se svađaju ? Ostali roditelji, primjećujem, opušteno sjede na klupama, s glavama zagnjurenim u beskraj interneta. Djevojčica kovrdžave kose, braneći mlađeg brata, posvađala se s dječakom plave kose koja se vijorila na blagom povjetarcu. This is not your town, rekao je dječak odgurnuvši omanjeg dječaka, brata djevojčice koja mi na čistom engleskom prepričava detalje koji su prethodili svađi. Rekao sam joj da zove roditelje, ona je rekla da rade, i da je tu s djedom koji ih posmatra iz auta. U međuvremenu, prišao je otac dječaka koji je odgurnuvši omanjeg, nasmijanog mlađeg brata kovrdžave djevojčice, usput izrekao, i naizgled bezazlenu rasističku sintagmu, get out of here, Candyman, this is not your town, zbog koje mu je otac blago rekao, da će ići kući, ako se ne bude lijepo ponašao. Izvinjenje nije uslijedilo, ni s dječakove, niti s očeve strane, koji se gegajući, s cigarom u ruci, navukavši kapuljaču Steelers dukserice, vratio ispijanju kahve na drugoj strani parka.
Razmišljam o tome koliko će vremena proći, prije nego nepostojanje naglaska u engleskom, prestane biti garant njene prividne povlaštenosti, koja postaje ugroženija u momentu kad izgovori svoje ime, kad kaže da nema kostim za Halloween, da ne slavi Christmas, dok stojimo u redu za kasom. Razmišljam koliko od toga nisu izuzeti, kovrždava djevojčica i njen brat, koji se pozdravljaju s njom, dok ulaze u auto u kojem se vijori zastava Hondurasa.
U povratku me pita, babo, jesi li i ti Candyman?
