Sedam ili osam je mjeseci kako smo u Americi. Prije nego ćemo doći, mislio sam da je moje poznavanje engleskog jezika sasvim dovoljno za svakodnevnu komunikaciju. I jeste. Hi, how are you. Fine, thank you. Im from Bosnia. Europe. No, it’s not war in Bosnia. At least, not yet. Kažem često kroz šalu.
Kupovina cigareta je u početku išla malo teže, dok nisam naučio kako pravilno izgovoriti naziv najjeftinijim pakovanjima. Danas cigare kupujem u Indijanskom rezervatu Seneca u državi New York. Nakon skoro totalnog istrebljenja, indijanskim plemenima rasutim širom Amerike poput lišća nakon strašne oluje, date su određene povlastice. Između ostalih i neplaćanje poreza na cigare, koje su devedeset posto jeftinije.
Grad u kojem živimo podijeljen je na kvartove, pravilno iskrižanim ulicama koje su kao klonirane ispružene do kraja grada, i jezera Erie. Bez brda, grad se čini nepreglednim. Dok se vozim, često pomislim, koliko bi Sarajevo bilo bez okolnih brda, i koliko bi, upravo zbog toga izgubilo na svojoj ljepoti.
Postoje dijelovi grada gdje još nisam bio. Iako grad nije toliko velik. Tamo gdje žive Afroamerikanci, gdje žive Južnoamerikanci, i ini ostali doseljenici koji se nisu uspjeli izvući u mirnije dijelove grada, tamo nisam išao. Inače, ako prolaziš kroz ulicu u kojoj su kuće oronule, na kojima su krovovi propali, ili ih nikako nema, ulice gdje ispred kuća vidiš male deponije smeća, shvatiš da podjele u Americi ipak nisu iskorijenjene onoliko koliko naučiš gledajući holivudske filmove.
Tamo gdje idem, svakodnevno, na kahvu, da sjednem ili usput, to – go, niko ne pridaje pažnju mojoj pojavi. Zapravo, niko ne pridaje nikome pažnju. Iza maske ljubaznosti i upitnosti, Amerikanci kriju lice samodovoljnosti. Privatnost i lični mir, čini mi se, iznad svega je. Ili je i to samo još jedna maska, jer često vidim komšiju preko puta, kako razmiče zavjese i šara ulicu, uzduž i poprijeko.
Večeras čitam, na engleskom, Harper Lee, To Kill a Mockingbird. Dvadeset stranica nešto manje od sat vremena. Čitam i shvatam da je geto u kojem se nalazim zapravo, geto jezika i svega onoga što jezik sa sobom nosi. Kulturu, tradiciju, običaje, pjesme, priče, pisce, pjesnike, muziku. Za preživljavanje potrebno je dakle, izgraditi pristojnu četvrt između sevdalinke i rocka. Između Raymonda Carvera i Maka Dizdara. Između burgera i krompiruše.
