To mu je bilo prvo auto. Kasnije će imati još tri; Warburga i dva Renaulta 4. Kad je odlučio kupiti tu bijelu Volkswagenovu bubu nedostajalo mu je nešto novca pa se požalio starijoj sestri. S njom je imao skladan odnos. Otvorila je novčanik, rekla: „Šta misliš o tome da to bude naše zajedničko auto?“ Pristao je, čak ga i registrovao na njeno ime.
Ona je odbijala sjesti za volan, vozio ga je samo on. Tad ih se moglo vidjeti kako njenim poslom nekuda odlaze, oboje nasmijano i lišeno brige. Možda su upravo ti trenuci obojeni sentimentom, značajan i važan dio njegovih uspomena, možda ga oni podsjećaju da se tad osjećao, ako ne jednakim, a ono makar dostojnim članom svoje porodice. Tješilo ga je, valjda, što sestra u njegovom karakteru vidi ono što su drugi uporno ignorisali. To je ona sveprisutna crta koja ga tjera da pomogne, da priskoči u pomoć, da se nađe pri ruci nevoljniku.
Moj otac dobar dio života poturao je leđa kako bi pripomogao drugima, a nakon toga nerijetko, zgrbljen i bolećiv, on bi ostajao duboko razočaran i začuđen. Tek nakon što čuđenje splasne a misli se saberu, danima i dugo, otac bi se oporavljao. Pa opet, ostao je ustrajan i doboko uvjeren u svoj put i pravednost svojih postupaka. A uza sve vođen mišlju da se ljudski obraz ničim ne da nadomjestiti. Danas, kad su njegovi prijatelji mahom mrtvi, on više i nema potrebu odlaziti među ljude. Komotno mu je i u ovoj poziciji iz koje katkad priziva sjećanja. To su drage slike prepune detalja i očevo lice tad se nakratko ozari dok stvara iluziju kako pravi ljudi nisu iščezli nego su, eto, samo pritajeni.
Početni očaj zbog neprihvatanja od strane svoje porodice, otac je, ipak, vremenom uspio prevladati. Tad se okrenuo iscrpljujućem radu, uvijek pomalo gnjevan, prvo na sebe, a onda i na sve ostale. Danima je izbivao. Javljao se iz Budve, Sarajeva ili Splita, pristizale su šture vijesti iz tih dalekih svjetova, iz kojih se vraćao iznuren i s modrim kolutovima ispod očiju. Kod kuće bi se zadržao kratko, obično preko vikenda, a onda je odlazio uprćen torbom i pun nekakve gorčine koja se staložila u njemu, pa mu ne da otpočinuti, ne da mu se smiriti pa da se kao sav ostali svijet, normalno i od srca nasmije. Nekoliko godina pred rat, a valjda iz potrebe da svojoj porodici dokaže kako, eto, nije propalica, on je počeo dovlačiti građu i kopati temelje novoj kući. Ne bih znao reći šta su oni o svemu mislili, jesu li ga krišom i zlobno ogovarali? To nikome, a meni ponajmanje, nije važno. Otac je tjerao svoje potpuno uvjeren da će tim činom zapušiti zlobna porodična usta.
Od tog vremena pa do danas, njegovi kontakti sa svojtom svedeni su na kurtoazne pozdrave, a po smrti svojih roditelja i to će prestati, pa če otac konačno ostati sam i bez roda. Nešto se, bit će, u njemu stumbalo, pa je nakon smrti, prvo majke, a onda i oca, potpuno prekinuo s odlascima u kuću svoga rođenja. Ne znam da li je od tada sa svojim bratom ili sestrama izmijenio koliko jednu riječ. Ako nije, ne bih se čudio, ta ovdje su mnogi i prije njih u rođenoj braći prepoznavali zvjerinje.
U slučaju moga oca, to je povijest koja se ponavlja. Ona je identična priči o Zenki i njenim sestrama. Ovo je malo, skrajnuto mjesto, i možda se u njemu neko pita koji od braće izmiče pogled prilikom slučajnih čaršijskih susreta.
Je li to moj otac ili pak prilika njegovog brata?
I ja imam sestru, četiri godine mlađu od sebe. Samo nju. Ranije mi se činilo kako je i to previše a danas žalim što nemam još tri. I to starije. I još, želim vjerovati da se niko pri pomisli na nas neće upitati ono što se ja pitam čitavog života: jesmo li ljudi?
Za ostalo ne marim, a ako sam se udaljio od teme, ako sam skrenuo neželjenim tokom i na pripovijedni konopac razgrnuo štogod prljavog porodičnog veša, toga će biti još, a ja sam dužan pripomenuti kako je otac održavao tu bubu i nabacivao nove gume. Sredio je limariju i pazio na nivo ulja i vode u motoru. Dao ju je držati uvijek čistom i sjajnom. Kad bi je parkirao pored auta kakvog budžovana, on nije imao razlog za nelagodu. Samo bi Selim katkad dobacio nešto iz salaša, ali otac za to nije mario.
