Sutra ću se plašiti
1.
Peti je dan kako vješto prikrivam želučane tegobe. Ne znam čime sam iritirao sve to, ali, svaki, pa i najmanji unos hrane u organizam, izaziva bol. Zazirem od posjeta ljekaru. Radije šetam. Začudo, to mi pomaže.
2.
Jutros sam, šetajući, nabasao na Zulfikara. U tom susretu ne bi bilo ničega čudnog da mi on nije prišao go. Golcijat. Sad gledamo dvojicu zaštitara kako s prijetećim izrazom na licu, haljinama koje su svukli s njega, vitlaju prema nama. Pitam ga: „Plašiš li se?“ „Ne“, kaže. „Sutra ću se plašiti.“ Onda iz moje ruke prima novčanicu i odlazi, smijući se.
3.
Zulfikar je heroinski ovisnik. Poklone svojoj krvi kupuje tako što prethodno krade. Nekoć smo živjeli u istom mjestu, ali ga već podugo ne viđam po tamošnjim ulicama. Jednom me Z. u hladnu zimsku noć, presreo na ulici: Bi li mi pomogao pomaknuti kredenac? Pristao sam. Kad smo zakoračili u kuću, tamo nije bilo ničega. Tek četiri memljiva zida iz kojih bije studen. Z. iz džepa izvlači pribor. Tu je kašika, šprica, kesica limuntosa i upaljač. Posljednji je izvadio komadić papira, oprezno ga razvio da se smeđi prah, o, bože, ne raspe po podu.
A, kredenac? „Koji kredenac“, kaže, sad već potpuno fokusiran da otopinu iz kašike sakupi u špricu. Od mene traži samo da ga prigrabim za ruku, da stiskam sve dok se ne ukaže vena.
4.
Zebnja. Osmijeh u začeću. Sve je u redu.
5.
Kad smo izašli na ulicu, već je krenulo sipiti. Zulfikar mi u ruke tiska kišobran: „Znaš, ovo je prvi put da uzimam heroin. A sad požuri s tim kišobranom, jači vjetar će ga polomiti.“ I sada, dok u ovo prohladno jutro koračam prema kući, pitam se jesam li doprinio ovome u što se rasuo današnji Z.
6.
U kuću sam ušao izliječen, ali čim otpočinem, bol se polako vraća. Odlučio sam posjetiti ljekara. S: „Plašiš li se?“ „Ne“, kažem, „sutra ću se plašiti.“