1.
Ovo gdje ja sada sjedim sa šrafcigerom u ruci, to nije kuća Alije P. To je Zenkino vlasništvo, ona je treća, najstarija Alijina sestra. Rano, s dvadeset četiri, ostala je udovica. Detalji nepoznati. Mogla se ona udati i kasnije, bilo je ponuda, o njenoj ljepoti pričalo se po sijelima, ali je Zenka, s gnušanjem, svaku odbila. Jednom ju je presreo nekakav nabusit domaćin, ispriječio se na putu, a ona mu opalila šamar i još ga pljunula. Okrenula se onome što je iza tog braka ostalo i u to dijete gledala kao što ozebao gleda u sunce.
Selim. Tako se zvao Zenkin sin. Po udaji, ona prekida odnose s porodicom. Ne znam kako im je to uspijevalo, ovo je mala varoš, morali su se katkad sresti. Bilo bi lijepo opisati ko je od koga smicao glavu. Malo se sjećam te žene. U godinama odakle seže moje pamćenje ona je već bila tronuta, poluslijepa starica. Mogla je još uhvatiti Selimovu sjenu kad zguli rezu s vrata, pa i to joj bilo dovoljno da se s obje ruke prihvati za ono malo života što je u njoj preostalo. U mladosti bila je prijeka i osorna. Ili je to samo maska kojom se gradi poštena udovica. To ne znam. U zaravni ponad varoši, Meminovac se zvala ta njiva, sadila je duhan i brala smokve, izvlačila odande teške sepete, zgurena i u ritama, odlučna u namjeri da jedincu pruži sve potrebno za dostojan život. Jednom, možda i dva puta, vidio sam je kako, s metlom u ruci, stoji nasred avlije. Ničega od dostojanstvenog starenja u njenoj prilici nije bilo. Osluhnula je kad sam onuda prošao, možda sam čak i šutnuo kamičak, pa je rekla: „Ko ide. Jesi li ti, Selime?“
Nisam joj ponudio odgovor, nego sam produžio korak, okrenuo glavu na drugu stranu i pohitao niz put. Danas žalim zbog toga. Inače, ja se ne kajem ni zbog čega što sam u životu učinio, ali se kajem zbog onoga što nisam pokušao popraviti. A ta starica, ta njena siromašna prilika, posve odsutna na sredini avlije, i danas atakuje na moju savjest.
2.
Majka, sa sedamnaest godina pošla za moga oca. U kući je nisu prihvatili. Činila je sve da omekša njihovu ćud, da iskrivljenu sliku o sebi dovede u okvire realnog, da sve bude u najboljem redu i svakom po taman.
Nije uspjela.
Majka, jutro-dva po udaji, svom svekru kaže: „Uranio, dedo. Kako si?“
„Posrano“, kaže on, pa se propinje na prste da dohvati francuzicu s rogova iznad vrata. A kad je natakne na glavu, on, jednako smrknut, pogledom traži nenu: „Stara, treba li šta ponijeti iz čaršije?
3.
Nedjeljom, ispred akšama, otac dolazi po mene. Tad sjedne na stolicu pored vrata. Fildžan podrhtava na njegovom koljenu, a nena kaže: „Što sjediš za vratima kad ima mjesta na kauču?“
„U ovoj kući moje mjesto vazda je bilo za vratima.“
Potom šutnja. Dugačka.
(Juli, 2015. Ovo o čemu ja pripovijedam ne dolazi iz potrebe za objavljivanjem. Ako pokušam proniknuti u suštinu stvari, to je čista potreba za čuđenjem.)
4.
Djed u jednoj povelikoj škrabiji, pod ključem, pohranjuje dokumente, novac i sve ono što njeguje kao sentimentalnu vrijednost. Tu se mogu vidjeti džepni satovi s dugačkim lancima, poneki pečatnjak, špilovi karata, baterijske lampe te ponešto špenadli rasutih po podnjači. Unutra je i jedna fotografija; djed i nena iz mlađih dana. Ona je mršava i djeluje bolećivo. On, visok, širok u ramenima, svoju crnu kosu zabacio je unazad; još se vidi kako je onuda maločas prošao češalj. Ne ostavljaju dojam skladnog para.
Međutim, jutros nema ključa. Škrabija je otvorena a poklopac pritvoren, kao u žurbi. Unutrašnjost je ispreturana; ništa tamo nije onako kako je djed sinoć ostavio. On, zguren nad papirima preslaguje razbacano i zbraja novac. Nešto se u tom računu ne poklapa. U kući su još nena i njena mlađa kći. Moj otac, još neoženjen, u Budvi je na terenu. On je moler, vrijedan radnik i predan poslu. Vratiće se tek potkraj hepte, pa i to samo da pokupi zimsku odjeću i odmah po vikendu odlazi nazad.
I evo ga, pristiže.
U plavom, krombi kaputu, obješenom na vješalicu, on pronalazi ključ pa glasno, da svi čuju, podvikne: „Čije je ovo i otkud u mom kaputu?“ Potom ključ predaje svojoj majci, a ona, s olakšanjem, kaže: „To ti je ćaćin ključ od čekmedžeta. Ima hepta kuća bihuzur zbog njega.“
„Jes’, vala, hepta“, kaže očeva sestra, pa hita da napolje iskrene lugaru.
RAT
Zamolim majku da mi splete pletenicu, a ona, kad pokupi kosu s mojih ramena, kaže: „Ako je suditi po rasporedu stvari u tvojoj kosi, ovo još neće prestati.“
Sad tražim nekoga da mi obrije glavu.
Djevojka, u pretijesnoj maskirnoj uniformi, grudima pritišće moje rame i šapuće: „Šteta, šteta…“
U ovom času, dok u ogledalu pokušavam prepoznati sebe, strepim od pitanja koje se samo nameće: ako nekim slučajem pogleda raspored stvari u mom krilu, hoće li ova djevojka reći: šteta, ili će po obavljenom poslu na ormarić spustiti brijač pa uzdahnuti: mašala.
ČOČEK
Otac popije čašicu-dvije. Ponekad zasjedne s društvom pa ispije butum čitavu flašu. Onda korača preko terase: „Put putuje Latifaga, put putujeeee…“
A njegov brat ima prijatelja koji se zove Mirsad. Ispred akšama, svakodnevno, taj prijan pješice dolazi djedovoj kući. I ja, kad ga ugledam u dnu sokaka, potrčim da kažem: „Ide, Mirsa.“
Onda oni, uzmirisani, odlaze u čaršiju, tamo piju kafu uz rahat lokum. Potom se zapute u fiskulturnu salu pa dokasna igraju čoček.
Večeras, ispred akšama, nakon što sam ga spazio u dnu sokaka, trčim preko avlije: „Ide, Mirsa,“ a on, očev brat, povuče me za uho: „On za tebe nije Mirsa, nego čika Mirsad, idiote.“
