1.
Neko sam vrijeme, sad već poodavno, boravio u malom primorskom gradiću, nisam se tamo dugo zadržao, jedva dvadesetak dana, a kad sam ga napuštao više mu se nikad, pa ni usputno, nisam vraćao; onamo me ništa nije privlačilo. Premda je to bio kratak boravak i uludo izgubljeno vrijeme, znam da je i to nekakva povijest, i to je jedno razdoblje života od kojeg ne želim bježati već mu posvetiti časak dva pa i o tome ponešto reći. Kuća u kojoj sam se smjestio bila je vlasništvo Joška K., očevog poznanika koji mi je ponudio posao preko ljeta. U to vrijeme dokolica me već počela formirati, rado sam gluvario okolo, dopadalo mi se vrijeme provoditi s lokalnom jalijom, to društvo me prigrabilo sebi, s njima sam klizio stranputicom a to zna biti pogubno, pa sam se u posljednji čas odlučio trgnuti i prihvatiti bilo kakvu obavezu jer svaki je koristan rad okrepa tijelu a svaka aktivnost bijeg od dokolice iako sam negdje pročitao da je dosada poželjna, pa čak i poticajna za pisca, ja sam od tog osjećaja uvijek uzmicao, vremenom sam ga uspio potisnuti pa se uvijek začudim svom sagovorniku koji se vajka na besposlicu, takve uvijek uputim na kakvu zgodnu knjigu, ja sam tu pronašao utočište iz kojeg ne kanim napolje; to je moj pravi zavičaj, samo se tu, među knjigama, osjećam spokojno. Čitati knjige moje je trajno interesovanje. Sve ostalo je privid i tlapnja, nešto što nije stvar izbora, prije će biti da svoj zavičaj doživljavam kao usud. Za to malo mjestašce prepuno čudaka vezuje me samo adresa stanovanja, s tim ljudima nemam ništa zajedničko, na prste jedne ruke mogu nabrojati svoje drugare, a olako bih se i bez kajanja mogao odreći mjesta svog rođenja, niti jednom se ne bih osvrnuo za sobom. Uspješno bih zaboravio mnogo toga a ponio bih samo detalje o kojima želim pripovijedati.
Sad sam u prtljažniku nosio dvije pogoleme torbe potrepština, planirao sam ostati preko čitavog ljeta, pa iako je moje konobarsko umijeće bilo površno, opet sam bio od pomoći jednom mršavom mladiću kojeg sam tamo zatekao. On je tu boravio posljednje tri godine; već se pomalo osjećao kao domaći, čak je i neke riječi izgovarao poput mještana. Dijelili smo jedan malen sobičak iznad konobe, otud se, posebice noću, pružao prelijep pogled na pučinu, rijetko smo nakon radnog dana napuštali to gnijezdo, stalno bijasmo iznureni i na izmaku snaga. Sjedili bi na terasi pijuckajući vino a možda smo tek jednom za čitavo vrijeme našeg zajedničkog stanovanja napustili tu sobicu i zaputili se nekamo. Sjećam se da je jedne noći nastupao Ibrica J., sad je svejedno što je taj šansonijer svoj korijen po majci povukao iz mjesta odakle sam dolazio i ja, nije mi se dopadao njegov način pjevanja; mene šansona ako nije u izvedbi Arsena Dedića nipošto ne zanima, a taj nastup nije se dojmio ni Zlatka jer se brzo povukao u najdublji kutak, sa sobom je poveo jednu plavokosu djevojku; dugo se otud nije vraćao. Bio sam iznenađen šarmom kojim je osvojio ruku te dame, pogotovu onda kad se prisjetim njegove čedne stidljivosti. Pa ja to znam jer mi smo se poznavali od ranije, Zlatko je bio moj školski drugar, čak smo jedan razred gimnazije pohađali skupa, a on je išao toliko daleko da je tvrdio kako smo desetak dana dijelili i istu klupu dočim se ja toga ne sjećam; moja sjećanja na srednjoškolsku dob, začudo, čuče u magli i nejasna su, dok ću se s lakoćom i do u detalje uvijek prisjetiti svog osnovnog školovanja. Žive su mi te uspomene na prvu mladost, bez napora mogu zazvati mnoge sitnice, bilo je tu svakakvih zgoda, a uz malo veći trud mogao bih se prisjetiti skoro svakog komadića garderobe koji sam u to vrijeme nosio.
Upoznao sam ga nedugo po izbijanju bošnjačko – hrvatskog sukoba; tad smo obojica imali petnaest godina. Taj rat nas nije potjerao u podrume niti smo odustajali od starih navika. Skrivali bi se u školskoj dvorani, tamo bi igrali nogomet, tu smo savijali prve džointe, rijetko je taj prostor zjapio prazan, uvijek je onamo bio metež, uvijek se nešto događalo. U takvim prilikama odlazili smo u devastiranu katoličku crkvu.
Župu Presvetog Trojstva u B-u. osnovao je novembra 1891. biskup Paškal Buconjić, a crkvu je dao sagraditi fra Ivo Božić. Bješe to 1908.godine. Prvo kršteno dijete u tom zdanju zvalo se Aleksandar Melkior Baltazar, rođen šestog dana januara 1892. Sin je Gašpara Prekka iz Skadra i majke Anice, rođene Zelenika iz Mostara. Dječaka je krstio Karlo Szasz, vojni svećenik. Bila je to lijepa crkva sa zvonikom okrenutim zapadu. U knjigama koje sam pronašao u župnom dvoru, piše da je visok dvadeset jedan metar. Na uglovima su izvedeni tornjići sa erkerima.
U taj zvonik neko od lokalnih budala ispalio je zolju.
Unutra smo postavili sto za tenis. Tamo sam proveo cio rat. Rado sam tu dolazio a jedne prilike tu sam pronašao srebrenu krunicu, odnio sam je kući, i danas je čuvam u svojoj biblioteci, zadjenutu u Rat i mir, draga mi je ta uspomena, često tu krunicu držim u ruci, ona potiče sjetu na mladost, a sve je tako brzo prošlo, sve je minulo poput sna.
Kad sam ga prvi put vidio, Zlatko je bio je sićušan i kržljav, pogleda oborenog za vrškove derutnih cipela, a kad je podigao glavu, u njegovim očima još uvijek se zbijao strah, još nije vjerovao da se obreo na sigurnom i „među svojima“, pa kad sam ga u crkvenom dvorištu punudio cigaretom, on je, posve tiho rekao da ne puši te da gaji ambicije vezane za sport; želio je postati rukometni golman, a sport i nikotin nisu u dosluhu, jednog se moraš ostaviti, tako je rekao. Pamtim taj detalj iako sam sve do ovog trenutka bio potpuno uvjeren kako je taj razgovor već odavno utišan negdje u meni te da s našim životima nema nikakvu vezu; izuzev u slučaju da su naše sjenke nekoć bile u dosluhu pa sad taj kratak dijalog iskrsava iz magle, premda u to ne vjerujem, jer ja i moj ondašnji znanac nismo dijelili nikakvu sličnost; ja sam bio nemaran i bundžija, zanimale su me Fanteove proze, gutao sam te knjige, njihov sadržaj kosio se sa zamornim školskim zadacima pa sam se počesto gložio s profesorima glasno prezirući autoritete, dok je on ponizno i strpljivo pred tim huljama klimao glavom, na taj način zarađivao je naklonost i nužne dvojke, sav se podredio jednom cilju: da uspije, jer tamo odakle se zaputio u surgun više se ne misli vraćati, svoje buduće gnijezdo kanio je sviti s kakvom bogatom udavačom i zauvijek napustiti ovu prokletiju, tako je volio reći.
Ako je tih prvih dana među nama i postajala neka vrst simpatije, ako je i sijevnula ona iskra potrebna da potakne buduće prijateljstvo, ona je namah zgasnula, a naše puteve bespovratno je prekrio mrak udaljavanja posebno onda kad je donio tu nerazumnu odluku da prekine školovanje. Čak je i rukomet ostavio po strani, vremenom je potpuno zapostavio treninge, sve rjeđe je svraćao u dvoranu, u crkvi ga više nisam viđao. Sad ga se moglo sresti kako obigrava oko bolje posjećenih kafana. U to poratno vrijeme svaki podrum koji je imao električnu energiju na agregatsko napajanje bio je dobro posjećena kafana, i ja sam tamo zakazao prvi sastanak s djevojkom, tu sam iskusio prvo pijanstvo, a u jednoj takvoj on se ubrzo zaposlio, tamo se skupljao onaj novi soj ljudi koji su se ratnim prilikama vješto okoristili a u koje će običan svijet uprijeti prstom i nazvati ih profiterima.
Izbjegavali smo takva mjesta premda je dvojbeno da li bi nas tamo pripustili, tu se moglo samo uz propusnicu i prikladno odjeven, pa iako je na vratima počesto stajao Zlatko, sumnjali smo da bi nam ih otškrinuo jer smo ga sve glasnije ogovarali, nešto od tih objeda moralo je doći i do njega, ali mi za to nismo brinuli, on nam ništa nije značio.
Tamo, na tim vratima, bit će da je dva tri puta okrenuo glavu kad je unutra, odjeven u trenirku i mimo pravila, počeo zalaziti Joško, tako je valjda sebi ispisao propusnicu da se približi toj krupnoj ribi, tom povratniku iz Njemačke; silan je kapital djenuo u apartmansko naselje na Jadranu. Brzo su se zbližili. Jošku su odgovarali tipovi poput Zlatka; šutljivi i ponizni, dva puta mu je ostavio pristojnu napojnicu i svaki put mu stisnuo ruku na odlasku. Ovoga puta gledao ga je nešto duže no obično, u džep mu nije tisnuo ništa ali ga je upitao da li bi radio za ozbiljniju lovu. Tako je Zlatko Sivonjić dospio u malo primorsko mjestašce, tu su se naši putevi ponovo ukrstili, bilo je to prije tačno petnaest godina.
2.
U isto vrijeme, hoće li biti i u istoj izbjegličkoj koloni u kojoj se kretao Zlatko, to ne znam, u varoš je dospjela i jedna djevojka. Tad nisam mogao znati da će mi ona postati životna saputnica i da ću s njom podizati djecu. Brzo sam je primijetio. Bila je vitak djevojčurak s dugačkom smeđom kosom otraga povezanom u rep, ali za to nisam odveć mario, bio sam zaokupljen drugim stvarima a uz to, neko je o tome već mudro dopisao; kad bi se budućnost dala predvidjeti ne bi nam prošlost bila tako privlačna.
Sada ja pripovijedam o toj prošlosti, o minulom vremenu koje čezne za daškom života. U tom periodu i ja sam se ponovo snalazio, da ne kažem privikavao na ovdašnje ulice i sokake; bijah se tek vratio iz polugodišnjeg izbivanja. Proteklih mjeseci živio sam u jednom malom gradiću u zapadnoj Hercegovini, tamo sam izbjegao u maju 1992. tu sam upisao i prvi gimnazije, stekao drugare a nadasve moram izdvojiti naklonost jedne dame. Bila je čitavu godinu starija od mene. Stanovali smo u susjedstvu, često smo se doma vraćali skupa, to mi je pogodovalo jer sam koristio svaku priliku da joj se udvaram izdaleka i uvijek uz oprez. Jednom smo, u kišno predvečerje, koračali pripijeni jedno uz drugo, ne znam kako se udesilo da se njeni tanušni prsti udjenu među moje ali iskoristio sam tu priliku pa sam je privinuo čvrsto uza se, mogao sam osjetiti kako se njene grudi nadimaju na mojim prsima, i poljubio je. Nije se zbunila niti izmigoljila iz mog naručja nego se posve ozbiljno zagledala u mene, postajali smo tako neko vrijeme čvrsto pripijeni jedno uz drugo a na rastanku ta je djevijka svojim prstom dotaknula moje usne i rekla: „Jednom, jednom kad dođe pravo vrijeme…“
Bio sam lijepo prihvaćen među tamošnjim svijetom, svi su za mene imali riječi hvale, nikoga nisam kinjio, štaviše, uvijek bih rado pritekao u pomoć, a na moju ispruženu ruku često su se kačili patnici, takvima bih od svoga malo pružao polovicu, možda su ti gradski siromasi i prosjaci najviše požalili kad sam preko noći odselio i vratio se kući.
Moj polugodišnji boravak u tom gradiću privodio se kraju, a da ću ga uskoro napustiti najavio mi je profesor Orgić. To se zbilo nakon časa povijesti, tad me je povukao u stranu, svoju čvrstu pesnicu spustio je na moje rame: „Moraš otići odavde, ovo nije mjesto za tebe, ovaj grad nije pravi izbor, a to što te prizivaju u društvo i tapšu po ramenima, samo je varka pred grubost koja slijedi.“ rekao je.
Pecnuli su me ti žalci, nije mi se dopala ta gruba iskrenost. Jedva sam se suzdržao da ga ne odgurnem, to ne bi bilo prvi put, ta i ranije sam se s njima sukobljavao, moja biografija prepuna je tih džarki a bogme i grubih naguravanja, ali ipak sam odolio toj kušnji i zaputio se za profesorom koji mi je rukom davao znak da pođem za njim. Pronašli smo jedan skrovit kutak duboko u dvorištu. Tu smo pripalili cigarete, a taj dragi čovjek čitav čas uvjeravao me da što prije napustim grad, čak mi je u ruku tisnuo novac za autobusku kartu, a kad sam ga odbio on se ponudio da me svojim autom poveze daleko, što dalje iz ove pripizdine, rekao je. Taj mirni gospodin sad se silno uzrujavao, stajao sam mirno pred njim, jer nije mogao shvatiti da ne želim napustiti grad i vratiti se kući, tamo je još uvijek bjesnio rat, to sam mu i rekao, a on je pripalio novu cigaretu: „Taj rat je ništavan prema ovomu koji prijeti, to je puka igrarija naspram onoga što slijedi, moraš otići odavde.“ rekao je. Još jednom je stisnuo moje zapešće a potom se žurno udaljio.
Tih riječi profesora Orgića sjetit ću se samo koji mjesec kasnije kad se razlabavi a potom razveže i posljednji čvor na dvjema zastavama, kad varoš zaspu stotine granata i kad mojoj susjedi komad gelera presiječe nogu, i još, kad iskrvavi tu, pred mojim očima.
Kad joj sljedeće jutro budemo kopali grob.
Na ovom mjestu bilo bi moguće do u nedogled nabrajati, bio je to moj prvi neposredni kontakt sa smrću, ali čemu vajkati, ne, ja to ne činim, to onda ne bi bila priča nego jadikovka a ja to ne želim, iako sam vičan naricanju i lak na suzi, mnogi me u čudu gledaju kad kažem da sam skloniji pustiti suzu negoli se osmjehnuti.
Uza sve, ovo nije priča o ratu niti ja o tome pripovijedam, premda sam u svojim ranijim i prvim pripovijestima i o tome pokušavao ponešto reći. Danas pak zazirem od tih tema, to je dio kolektivne povijesti, svoju priču o ratu ja nosim sa sobom, ona mi je znana iz prve ruke, tu više nemam ništa dometnuti, po toj ću priči svojoj djeci katkad održati čas iz historije, taj čas će biti krajnje obazriv i precizan, ali i lišen jezika koji luči otrov. A ratom neka se bave povjesničari, iako sam i pred takvima spreman zagalamiti kako je historija trovačica književnosti. To sam odavno naučio, to znanje nisu mi prenijeli svadljivi profesori kakvih je bilo u mom životu, nego dragi pisci koje sam čitao i kojima se uvijek i iznova vraćam.
3.
Dakle, sad sam se obreo u tom malom primorskom gradiću. Auto sam ostavio podalje pa sam pješice lunjao gradom. Znao sam ime ulice u koju kanim doći ali nije mi bilo poznato kojim putem se djenuti. Ušao sam u jednu trgovinu i zgodnoj prodavačici rekao ime svog poslodavca. Ona je dvojila više od minute prije nego se sjetila tog prijekog čovjeka, baš tako je rekla i rukom mi pokazala pravac koji će me odvesti do tamo. „Nećeš se tu dugo zadržati, tamo se niko nije najeo kruva, on izrabljuje ljude i ne plaća ih, ne predviđam ti ni dvadeset dana“, dobacila je za mnom. Pa ipak sam se zaputio prema uskoj uličici, možda sam čak i potrčao kako bih toj ženi dokazao da se ne plašim; da ja svjesno hrlim u nevolju. Čak sam se nekoliko puta i osvrnuo odmahujući joj. Ubrzo sam pronašao adresu, a kad sam otškrinuo vrata ugledao sam skroman kućerak s tijesnom konobicom i poduljom šljunkovitom baštom koja je sezala tik do mora. Bilo je još rano jutro, sve spokojno i utišano, tek dva sredovječna para koja su zauzela jednu klupicu upirući pogledom u daljinu. Koji metar od njih, diskretno udaljen a opet posve blizu da im se u svakom trenutku nađe pri ruci, stajao je konobar. Preko ruke je imao prebačenu salvetu, bio je nizak i krhak, odmah sam ga prepoznao, a kad je okrenuo glavu i spazio me, pohitao mi je u susret. Pozdravili smo se kao stari znanci, srdačno ali bez prisnog držanja koje bi odalo negdašnje drugare. Razmijenili smo par riječi, tek onoliko da potisnemo nelagodu a onda me Zlatko poveo u konobicu. Tu je, nadnesen nad novine, sjedio Joško. Do tad se nikad nismo vidjeli, razgovor o poslu obavili smo preko telefona, pa smo se sad rukovali i izmijenili riječ-dvije. Imao je grube dlanove a široka ramena bila su mu blago povijena. Ostavljao je dojam promućurnog čovjeka koji u svakom trenutku zna šta hoće, nije gubio vrijeme na upoznavanje nego je odmah zapodjenuo priču o dnevnicama. „Plaćam svakih petnaest dana, nećeš požaliti,“ rekao je. Brzo smo se sporazumjeli a kad su počeli pristizati prvi gosti opasao sam pregaču i uskočio s onu stranu šanka kako bih točio piće i pripremao narudžbe koje bi Zlatko posluživao napolju.
Već sam tu boravio skoro dva tjedna, polako sam se privikavao na naporni dnevni ritam. Radilo se od svitanja pa do kasno u noć, naš radni dan katakd je trajao i po šesnaest sati. Bio sam marljiv i okretan a brzo sam uočio kako našu baštu pohode uvijek isti gosti, pitao sam Zlatka o tome, pa mi je šeretski i u kratkim crtama pojasnio kako je važan prvi dojam i na vrijeme bačena udica, upecaju li se na tvoj šarm, ti su gosti tvoji sve dok im traje odmor, rekao je. Pa ipak, rijetko bih izlazio da uslužim kakvog gosta i to ne zbog toga što sam po prirodi smrknut i šutljiv, nego čisto što mi se nije dalo šarmirati svijet do kojeg mi nije stalo. Radije sam ostajao u šanku, tu bih prao posuđe i polirao čaše, a kad bi posao načas jenjao znao bih čak uzeti zdjelicu i u njoj zamutiti sladoled; niko se nije požalio na moju vještinu, svi su hvalili tu slasticu i tražili kuglu više. Možda se ovog detalja ne bih čak ni prisjetio, odavno to ne radim, zametnuo sam te recepte, ali on uvijek iskoči iz prikrajka onda kad razmišljam o događaju koji kanim opisati.
Pa i taj dan bijah zabavljen pravljenjem sladoleda, skoro sam i to priveo kraju, baš sam se spremao uzeti predah i skoknuti do plaže, kad je unutra ušetao Joško. „Gore, u stepeništu, stoji neka neka djevojka. Raspituje se za tebe. Nije se predstavila ali ima raskošne grudi“, rekao je.
Skoro posrnuh od iznenađenja kad sam koji minut kasnije pred sobom ugledao svoju bivšu susjedu. Već je prošlo sedam-osam godina od našeg posljednjeg susreta a i ja sam, istina ovlašno, spomenuo kako sam napustio taj grad u zapadnoj Hercegovini, to se desilo preko noći, nisam se stigao ni oprostiti s dragim ljudima premda sam imao veliku želju vidjeti ih prije odlaska. Uz rizik i bojazan, zazirući od njenog oca, skoknuo sam u dvorište i lupkao prstima po prozoru njene sobe sve dok se nije prenula i rastvorila škure. Postajali smo u mraku čitav sat, nijemi, katkad bi se nagnula preko prozora i privinula uz mene, svojim prstima pokušavala je pronaći moje usne ali ja sam se vješto izmaknuo. Tad mi je rekla kako su i njeni koferi spremni, pokazala je rukom na mjesto u kutu, jer sluti da će uskoro napustiti grad. Rastali smo se u zagrljaju a ona je još jednom ponovila one riječi: jednom, jednom kad dođe pravo vrijeme…
4.
Istu noć otputovao sam kući. Samo koji mjesec dockan izbio je rat između Hrvata i Bošnjaka pa se podobar broj tamošnjeg svijeta rasuo kud koji. Neke od njih prepoznavao sam kasnije i u svojoj varoši. Bili su to drugi, sada potpuno izmijenjeni ljudi. Ona nije bila među njima. Javila se potkraj godine preko pisma Crvenog križa, te prepiske potrajale su i narednu godinu i produžile se sve do konca rata. Pozivala me je u Norvešku, slala garantna pisma, čak sam u jednom trenutku ozbiljno razmišljao da odem, ali onda bi ovu pripovijest pisala nečija druga ruka a ne ova koja je popunjavala upitnik na šalteru Norveške ambasade u Sarajevu, nevoljko sam zaokruživao sve one laži naivno uvjeren da ću tim varkama oblikovati jedan novi život, daleko od rata i novog pustošenja. A kada sam dvadesetak dana kasnije dobio odgovor i pročitao odbijenicu, nisam odveć žalio, možda sam čak osjetio olakšanje i neku vrstu ushita jer rat je već bio završen a i ja sam ozbiljno razmišljao da se pozabavim sobom, da upišem fakultet koji mi, nakon što dobijem diplomu neće pomoći da pronađem posao u kojemu bih istinski uživao. Uza sve, upustio sam se u jednu vezu koju sam želio sačuvati. Djevojka s kojom sam se počeo viđati, sprva „slučajno“ i uz preskoke, zaokupila je svu moju pažnju. Dopadala mi se njena skromnost. Bila je racionalna i zrelija od svih drugih s kojima sam ranije izlazio. U varoš je doselila u maju 1993. Oca su joj preko noći zarobili i odveli u Dretelj, nerado je o tome govorila, on se otud dugo nije vraćao, a onda je dopremljen u mrtvačkom sanduku. Čak i danas, kad je naša veza već ušla u punoljetnost, teško i s naporom o tome priča. U svim našim razgovorima njenog oca ponajmanje ima. Mučne su joj i ove riječi, one su streljivo na otvorene rane, možda bi ih ona najradije preskočila pa čak i zamjenila drugima, ali ja pripovijedam onako kako je bilo, ne domećem niti potkradam od činjenica, to nikako, a sve što zapisujem povezano je s pamćenjem, je li to uzvišen čin ja ne znam, ali iz nekog razloga vjerujem da je vrijedno bilježiti pamćenje.
Svoj izbjeglički život nastavila je s majkom; koliko tuge iza zatvorenih vrata. S početka je odbijala moje pozive, uvijek je sa osmijehom ispraćala konobara kad bih ga slao da počasti damu. Dugo sam smišljao ispravan način kojim bih osvojio njenu naklonost a kad mi je konačno uspjelo probiti taj oklop kojim se gradila, naša veza brzo je poprimila sklad. Počeo sam uzmicati od starog društva, pokušavao se riješiti starih navika, čak sam i kosu potkratio na pristojnu dužinu i sve to da iznudim osmijeh koji je krasio to drago lice, a kad mi je rekla da sam drukčiji od ostalih, dopada mi se što nisi umišljen, rekla je, već sam znao da ću je htjeti zaprositi. Po prvi put nisam osjetio sram pred nekom ženom kad sam joj u jednom lokalu došapnuo da bismo oboje trebali naručiti kafu, nipošto sok ili kakvu žesticu jer ja sam siromah poput crkvenog miša, baš tako sam rekao. U džepu sam nosio dvije papirne marke. Pokazao sam joj ih. Možda je tu noć i sazrela odluka da odgovorim na neznančev poziv i prihvatim ponuđeni posao. Već sljedeće jutro pokrenuo sam motor i zaputio se u nepoznato.
5.
Joško Kordič poznavao se s mojim ocem, pa i to samo površno. Uljudno bi se pozdravili kad bi se sreli na ulici, možda su se neki put i našli za istim stolom ali nikad nasamo, bili su to slučajni susreti kojima niti jedan nije pridavao važnost. U ratu je Kordič otputovao u Njemačku, otud se vratio „čistih“ ruku ali i sa lisnicom u kojoj su nedostajale dvije-tri hiljade maraka kako bi pokrenuo posao na moru. Otac je, opet, cio rat proveo „braneći“ se od društva s kojim je nekoć dijelio sto. Preživio je. Preživjele su i uspomene o kojima nakon svega nikad nisu porazgovarali. Ili samo nisu htjeli. Na kraju, to više nikome nije niti važno. Ne znam kako se udesilo da se otac i Kordič ponovo sretnu, da se „sližu“ kako to, kad želi biti zajedljiva, zna reći moja majka. Njegova, često primitivna tvrdoglavost s jedne, i njena navada za suvišnim, pogrešnim komentarima s druge strane, razlog su čestih razmirica kojima sam u prošlosti svjedočio. I ovaj put majka je negodovala kad je otac rekao da je Jošku pozajmio neki novac. To sam čuo ovlašno i u žurbi, spremao sam se da izađem kad je pozvonio telefon, podigao sam slušalicu a glas s druge strane predstavio se kao Joško Kordič. Već htjedoh ocu prebaciti slušalicu kad mi je taj neznanac predložio da dođem raditi kod njega. „Nemaš nikakvog troška, kod mene ćeš se hraniti i spavati, istinabog, to nije kraljevski apartmana, ali će biti sasvim ugodan“, rekao je. A kad sam koji dan kasnije zavirio u taj sobičak, nabasao sam na prazan prostor bez namještaja. S dva ishabana kreveta položena na betonski pod. Sve je tu vonjalo na plijesan, rastvorio sam prozore i pripustio zrak da prodre unutra. U toj jazbini katkad bih zanoćio, istina rijetko, jer sam dokasna drijemao na terasi a tek pred zoru, kad bi me prenula studen, znao bih uskočiti u taj brlog da uhvatim časak sna.
Sad sam tamo ponio kofere svoje gošće, već bijah preskočio nekolike stube kad se ona glasnula: „Već sam iznajmila apartman. Možeš li uzeti slobodno, bilo bi lijepo kad bi se nakratko izmaknuo odavde.“
Ostatak dana proveli smo u jednom obližnjem seocu. Nismo se tamo odvezli autom nego smo skoknuli preko magistrale i zaputili se uzbrdicom obilazeći prizemne kamene kuće i suhozide. Nigdje nismo hitali, stalno smo zastajkivali da osmotrimo krajolik a u jednom trenutku ona je rekla: „U nekom drugom životu mogla bih se nastaniti u ovoj pitomini.“ Šutio sam. Distanca dugačka sedam godina ispriječila se između nas. Nismo mogli pronaći pravu temu, sve što bih rekao za nju je bilo literarno i bez smisla, dok su njene riječi kod mene izazivale otpor; sve je tu mirisalo na pronicljiv i do u detalj sračunat život s akcentom na materijalno. Tu više nije bilo erotskih natruha a da ne spominjem udvaračka ulagivanja; takvo što nije mi padalo na pamet. Izgledali smo poput dvoje stranaca spojenih pukom slučajnošću pa sad tragaju za putačom koja bi ih izvela na čistac, a onda svako svojim putem, svako u svoj sudbinski mamac.
Bila je posve izmijenjena i drukčija, sa upalim licem i potkraćenom kosom djelovala je vidno iznurena. Kad bi me pogledala, njeno oko kao da se čudilo onome što vidi. Izgledao sam kudikamo mlađe od godina koje sam imao a jedna starija žena, upravo smo prolazili pored njenog maslinika, dobacila nam je da pomaknemo letve i zavirimo unutra, tek da vas bolje osmotrim, rekla je. Čim smo ušli dohvatila je bocu i ponudila nas rakijom a kad smo se kucnuli i naiskap ispili, ta žena me povukla ustranu i tiho došapnula: „Sinko, moga si i bolju izabrat, ona ti nije prilika, a uz to je i nerotkinja, vidim joj na zvizdi, zbog toga sam vas i svratila, mladom čoviku neko mora otvoriti oči, a ti vidi kako ćeš dalje“.
Brzo smo napustili to dvorište a starica, pamtim to ime, zvala se Petrovjerka, još je bila krepka i u snazi, podugo je odmahivala za nama, trajalo je to sve dok nismo zamakli za krivinu i otvorili vrata jedne gostione. Tu smo svratili da uzmemo predah i kratko se okrijepimo. Prešla je prstima preko stola i dohvatila moje dlanove: „Vraćam se za pet dana, ovamo više ništa nije moje. Ideš li sa mnom. Sad je pravo vrijeme“, rekla je.
Danas, dok pripovijedam o tome, već je konac 2014. Ma šta to sa ovog vremenskog odmaka značilo, bio je to prijatan susret i jedna dirljiva gesta a sasvim je nevažno u što bi se, da sam prihvatio ponuđeno, kasnije pretvorili. Da li bi se „plodili i množili“, kako to Singer reče, ili bi ostali tek drugari, iako odbacujem potonju mogućnost dok u prvu nikad i nisam do kraja povjerovao. A to što sam u jednom trenutku pokazao slabost i poljubio svoju susjedu, to je draga uspomena sa žigom drugog, minulog života, nešto čega se rado prisjećam, a daleko od toga da se hvastam takvim uspjesima, to nikako, to su samo recke na licu vremena.
Odbio sam je pažljivo birajući riječi. Nije to bio nadmen ton niti sam posegnuo za kakvom laži.
Shvatila je moje razloge, ovdje sam želio pisati pripovijesti, tamo bih bio samo fikcija. Na kraju, ovdje sam imao nekoga do koga mi je odveć stalo da bih tek tako odjezdio.
Posjedili smo još neko vrijeme sve dok mrak nije zasjeo na zvonik preko puta. Rastali smo se u zagrljaju. Njene čvrste dojke otpočinule su na mojim prsima. Imali smo dogovor da se sutra ponovo nađemo, bilo je pregršt tema koje sam želio s njom podijeliti, zanimale su me sudbine mojih negdašnjih drugara. Zna li nešto o tome? Gdje su? Kamo su se djenuli ti dragi ljudi? Toliko toga neispričanog ostalo je među nama.
Moje novčane zalihe već su bile tanušne pa sam već sljedeće jutro sjeo pored Joška tražeći da mi isplati za prethodne dane. Uostalom, bio je to petnaesti dan otkad sam stigao, a nisam ga povlačio za jezik nego je sam rekao kako će me plaćati polovinom mjeseca. Šutio je i listao novine. Kresnuo je šibicu i pripalio cigaretu. Nije me ni pogledao, nego je okrenuo sljedeći list i dugo zurio u umrlice. Sućutno sam odšutio minut-dva, a onda je Joško Kordič otpio dugačak srk kafe i glasno se nakašljao. Presavio je novine preko stola, sad se pažljivo zagledao u mene. I danas se mogu prisjetiti prezira u tom pogledu prije nego je izustio: „Da sam želio plaćati osoblje ne bih ga tražio po muslimanskim avlijama“. Pokosile su me te riječi. U nevjerici sam pogledao oko sebe potpuno šokiran, jedva sam izustio riječ-dvije. I ranije je bivalo da me neko uvrijedi, događalo se da i ja vrijeđam druge. Tukao sam se. Udarao nogom u jaja i na ista mjesta primao udarce. Pa opet, s većinom tih ljudi i danas održavam kontakt, ljubazno se pozdravimo kad nabasam na nekog od njih, s nekima čak odem i na piće. Među nama nema zle krvi niti se prisjećamo pređašnjih neugodnosti. Bio sam lako zapaljiv ali sam lako i praštao. Čak i sada osjećam otpor jer moram opisati nemilu scenu. Nisam sklon grubostima, ne volim prostote, u životu nikad nisam opsovao Boga, a sada moram zazvati uvrede i grdnje kojima me taj čovjek bješe zasuo. Te psovke su me trgnule iz početnog šoka, one su potaknule bijes, nisam se mogao obuzdati pa sam dohvatio stolicu i bacio je prema njemu. Htio sam nauditi nitkovu, svojski sam se trudio to učiniti, a jedna masivna pepeljara koju sam hitnuo fijuknula mu je pored glave zamalo pogodivši djetešce koje je onuda trčkaralo. To me je uplašilo, a sve sam izveo u hipu i povlačeći se. Osjetio sam tjeskobu i nekakav strah od tog mjesta. Potrčao sam u sobu i dohvatio svoje torbe, a onda se žurno udaljio.
Obuzela me je drhtavica. Iako je dan bio užaren, tresao sam se kao u groznici. Trebao mi je mir, neko mjesto na kojem ću se osamiti i porazmisliti o svemu. Mučio me taj dogovoreni susret, telefon nisam imao niti sam na bilo koji način mogao poslati poruku svojoj susjedi. Nisam imao ideju gdje da se sklonim pa sam se zaputio prema autu.Tamo me je čekao Zlatko, iskočio je ispred mene, bio je uplašen. Rekao sam da imam zakazan sastanak sa onom djevojkom od jučer, tad mi je pozajmio manji iznos, dovoljno da se ne osramotiš pred damom, rekao je. Brzo se udaljio a ja sam svratio do najbližeg lokala. Tu sam kanio sačekati djevojku, već sam bio naručio piće, bijes me polako popuštao a onda mi je sinulo kako je jučer, na rastanku, rekla da će ona navratiti po mene u konobu a onda se možemo negdje odvesti.
Neki nabusiti tipovi dva-tri puta užurbano su prošli ulicom. Viđao sam ih prethodnih dana. Često su navraćali u konobu, bili su Joškovi drugari. Pokatkad bi se podnapili, tad bi posezali za mučnom temom „s bojišta“. Nisam se tad prijatno osjećao iako me ti ljudi nikad nisu krivo pogledali niti mi uputili ružnu riječ. Sad su se vrzmali okolo očito tražeći nekoga. Spas sam pronašao u gomili, terasa se već počela popunjavati. Ljudi su pristizali odjeveni u kockaste dresove, taj dan igrao se finalni meč u Wibledonu. Podulje sam tu posjedio držeći palčeve Ivaniševiću, bio mi je drag taj teniser, dopadao mi se njegov južnjački temperament, nije se libio naružiti suce, a počesto je znao polomiti reket. Radosno sam poskočio nakon meča, iskoristio sam tu galamu i sveopće veselje te se brzo iskrao i udaljio odatle.
Svoju susjedu nisam uspio vidjeti, do susreta nije došlo, ne žalim zbog toga, premda sam podugo razmišljao o njoj. Želio sam joj sreću, to bi umirilo i moju savjest, premda nije postojao razlog za grižnju.
6.
Prošlo je od tada podosta vremena, više od jednog desetljeća, a i ja sam sve bliži četrdesetoj, to su godine kad se čovjek sjetno osvrće unatrag, ništa se više ne može povratiti, a sve je tako brzo prošlo, sve je tako naglo minulo.
Na Badnju noć 2004. oženio sam se djevojkom s kraja izbjegličke kolone. Ovih dana proslavit ćemo desetu godišnjicu braka. Već pristižu čestitke od bliskih prijatelja, to nas raduje, čovjeka uvijek gane kad se drugi prisjete njegove sreće. Onomad smo dobili jedno pismo, kratko pisamce prepuno lijepih želja. Sročila ga je moja bivša susjeda, i ona se svrstala u red čestitara. Veli da je pronašla svoj mir, svoju srodnu dušu. Njen muž Zlatko Sivonjić naporno radi a u slobodno vrijeme trener je golmana u omladinskoj školi rukometa. To ga čini sretnim. I on nas pozdravlja. Na kraju, taj znanac me pita jesam li u prilici vratiti mu novac koji mi je nekoć pozajmio. Oni će na ljeto ovamo, pa da i s tim završimo, kaže.
