ogrizine
Majka se pridiže već u cik zore, onda dohvati metlu pa izađe u avliju kako bi smela lišće i razbacane pseće ogrizine. Ona to radi predano a možda je nečim i zaokupljena pa misli na kuću iz koje je došla ovamo. Tamo se sad uveliko trga grožđe a obori i sjenici već su dupkom ispunjeni. Ko zna, možda se majka tih početnih dana negdje duboko u sebi iskreno i pokajala što je zabasala u ovu varošicu, u tu kuću posve izmaknutu i skrajnutu, među ove čudne i neprijazne ukućane koje nije mogla razumjeti niti su oni razumijevali nju. Ali u njenoj glavi, kao opomena, još su se komešale riječi njene majke: „Udala si se. Tvoja je kašika u ovoj kući slomljena“.
Znala je da osim učtivih posjeta, pa i to s vremena na vrijeme, tamo i nema više šta tražiti. Ta njena mati, moja nena, bila je sićušna starica, pamtim je kao vječno nasmijanu ženu oslonjenu na štap, bila mi je sklona, rado sam je posjećivao, to ju je veselilo pa me je nutkala novcem i slatkišima. U mladosti je bila čudesno lijepa. O njenoj ljepoti pričalo se naširoko a o tom djevojčurku čak su se i pjesme pjevale. Prva je u selu projahala na biciklu, o, kako su je samo vrsnice zbog toga ogovarale, a i sama je pod starost često o tome govorila, dičila se svojom ljepotom i sitnim vragolijama. Tada bi štapom ili prstom upirala prema djedu a znala bi reći kako je od života zaslužila više i bolje od ove starine pred sobom. Taj starina, a moj djed ustvari, strpljivo bi prešutio njena zanovijetanja, rijetko je i malo govorio, makar nije preda mnom, ne sjećam se da sam s njim razmijenio više od tri-četiri rečenice u čitavom životu, a kad bi mu već postalo previše ženinih naklapanja, on bi se dizao i uz par pogrdnih riječi izlazio napolje, uvijek napominjući da ga se pozove kad stara uvuče jezičinu i kad prestane „mlatiti praznu slamu“. Njih oboje, i djed i nena, bijahu iz istog sela, ona je nosila prezime za koje je voljela istaknuti da je od soja i ugleda, dok je djed bio čisti siromašak, ili goljo, kako ga je nena zadijevala. Nije se toga sramio, iako je kroz život stekao bogatstvo i podosta manira svojstvenih gospodi, bio je učen i hodajuća enciklopedija. Ta djedova uglađenost i aristokratsko držanje datiraju još iz „one Jugoslavije“, tamo je bio žandar, štošta je preturio preko glave a državu je više puta obišao uzduž i poprijeko, svuda je pronalazio prijatelje, rado se vezivao za ljude, svugdje je ponešto naučio, držao je do riječi, satima je mogao razgovarati o tim iskustvima, znao je porijeklo svih prezimena od Triglava do Đevđelije, a ne jednom pripovijedao je o porodici blagajskih koljenovića za koje je znao reći kako su ustvari bili sluge, kao takvi su iz Mađarske i pristigli u ovu varoš, tu su radili za nekakve begove, pravili košnice i vrcali med, vremenom „zakoptili“, riješili se bijede i fukaraštine, ali istorija se stalno ponavlja, govorio bi, pa i njima malo fali da se srozaju i unize, da ponovo postanu ono što su bili i što im je u prirodi.
Djed se Bogu nije molio niti ga je vjera privlačila, tamo nije pronalazio smiraj, svoj ateizam nije prikrivao niti se zbog toga gložio sa neistomišljenicima, a tek pod stare dane počeo je zalaziti u džamiju, pa i to na preskok, petkom i u vrijeme džuma namaza. Čitav život govorio je ekavicom, njegove ruke bile su uvijek „bele i negovane“, uprkos činjenici što je na njima svakodnevno nosio sepete, tovario magarca i pješice odlazio put Nevesinja, tamo je pazario robu i sklapao poslove, ondje je imao i stalno mjesto, uredno je plaćao sto i pijačarinu. Bio je omiljen i rado viđen gost a mnoge je počastio korisnim savjetom i doprinio da se vrate s pogrešnog puta. Imao je zavidnu memoriju, prisjećao se čak i onih sitnih detalja iz svoje prošlosti, bio je rječit, njegove priče bile su efikasne i prepune obrata a pod starost, možda godinu ili dvije pred smrt, odlučio je svoja životna iskustva objediniti u knjigu. Imao sam pred sobom tu knjižicu, listao sam je i pokušavao čitati ali osim šturih podataka o godini rođenja, o poslovima koje je obavljao i djeci što ju je s nenom izrodio, tamo nisam pronašao ništa što bi me zaokupilo. Ta knjiga pisana ovlaš i u žurbi a odštampana u samo jednom primjerku, godinama je stajala na istaknutom mjestu u njegovoj kući, ali nekim čudom već poodavno je zaturena, danima sam se raspitivao za nju, želio sam je još jednom pročitati, ali niko mi nije znao reći gdje je i šta se s njom zbilo. Žalim zbog toga, volio bih imati tu knjižicu, možda bih u njoj pronašao neki zgodan detalj; rado bih ga unio u svoju pripovijest. Djed je u onoj Jugoslaviji, kako je često volio reći, dobio kuću u Mostaru. Bješe to lijepa višekatnica sa avlijom i raskošnim pogledom na rijeku. Tu se moglo saviti pristojno porodično gnijezdo, tim više jer je unutra pronašao nekoliko komada namještaja ali i kredenac s posteljinom, nešto posuđa i par uglačanih kašika. Ali u toj kući nikad nije prenoćio. Njegova žena, moja nena, nije željela tamo ni priviriti, nego je časak posjedila u avliji, a onda se okrenula na prstima i rekla: „Ja idem odakle sam i došla a ti bujrum, premiti nogu preko noge pa gospoduj s fukarom gorom od sebe“. Istog dana vratili su se na selo, kuću u Mostaru djed je ubrzo prodao a od stečenog novca dao je sagraditi dvospratnicu u D., malom i pitomom seocu nadomak grada. U toj kući izrodili su djecu, među njima i moju majku, njihovo četvrto i posljednje dijete.
Djed i nena rijetko su razgovarali, on bi uglavnom šutio a ona je govorila za oboje, tek kasnije shvatio sam kako je nena, ustvari, vodila glavnu riječ, u neku ruku bila domaćin i „nosila čakšire“, a djed je sve poslušno trpio, slušao njene naredbe i uredno obavljao poslove. Ta vojnička disciplina koju je nena znala nametnuti možda je djedu i najviše odgovarala; oficir u njemu nikad se nije opuštao. Naoko, ostavljali su dojam para koji se ni u čemu ne slaže, ali u stvarnosti, oni su živjeli jedan život savršeno precizan i jednostavan, tu se uvijek znalo „ko kosi a ko vodu nosi“. Na neki poseban način bili su snažno povezani, a ja i danas pamtim dan kada se starica izvrnula na sred sobe, pala je i slomila karličnu kost, dugo je ležala u bolnici a djed je vidno kopnio. Danima nije izlazio iz sobe, poslove je zapostavio, odbijao je hranu i svaku vrstu razgovora. Tek jednom, nakon što čitav dan nije izašao iz sobe, neko je privirio da provjeri šta se događa, djed je ležao na krevetu, onemoćao i u barici krvi. Oh, pobogu, šta se dogodilo? Žiletom je presjekao arteriju, krv iz njegove ruke mlazom je šikljala u plafon a on je šaputao: „Šta će i meni život ako je staroj došao kijametski dan“. Nakon dvije godine bolničke postelje, silnih operacija i teškog oporavka, nena je prigrabila štap i konačno prehodala avliju. Koračala je šutke i oprezno, a kad je pristigla do avlijskih vrata tu je i zastala, okrenula se i pogledom potražila djeda. On je motičicom okopavao lijehe luka a ona mu dobacila: „Okani se toga, nego pohiti i izvedi kravu. Pripni je pa onda izgrni balegu. Šta si se ufatio motičice, taman ko kakva ženetina“. Djed je odbacio lukaricu, možda se krišom i nasmiješio; život se konačno vratio u njegov dom.
Pa opet, i u takvoj bračnoj ravnoteži, i u takvom odnosu snaga, ne mislim da je djed bio papučar. Znao je on zagalamiti, „izdrljaviti oči“ na nenu, nije trpio nerad, trač i seoska dokona ogovaranja nisu ga zanimala, a vlastitu djecu jedva da je i viđao. O nekakvom tepanju ili milovanju da i ne govorimo, a moja majka se ne sjeća da joj je makar nekad spustio ruku u kosu. Njeno djetinjstvo obilježeno je teškim i mukotrpnim radom, rijetko je negdje odlazila a drugarice jedva da je viđala. Obavljala je svakojake kućanske poslove, brala smokve i muzla krave, nizala duhan i pješice odlazila po vodu, nekad i više puta u jednom danu. Taj put od desetak kilometara prelazila je žurno, rijetko bi stajala da predahne a ako bi se katkad iznurila pod teretom, znala je sjesti i otpočinuti, ponekad bi je prevarilo pa bi načas i zadrijemala, a kad bi konačno pristigla kući, majka ju je korila a često bi i podviknula: „Đe si do sad koci te lupali“. Bilo je tu još svakojakih pogrda, moja majka često ih ističe a ja ovdje iznosim samo neke, a dok ovo poglavlje ulazi u finiš, dok se utisci smiruju a riječi slijevaju u mirnije tokove, onda smo dužni reći još i to kako moja majka nije završile neke zavidne škole. Uspješno je privela kraju osmoljetku, voljela je knjige a nauk ju je privlačio. Godinama kasnije, posebno u periodima kad bi mi škola bila na zadnjem mjestu, kad su se umnažale moje jedinice, pa čak i one iz vladanja, majka bi znala reći: „Uči. Samo ti znanje niko ne može oduzeti. Da sam imala priliku danas bih mlatila platu s fakultetskom diplomom. Ali eto, nisu mi dali, a mogli su, ta buđave su pare imali.“
I evo, konačno privodim kraju ovo poglavlje, još sam pomalo sjetan jer sam džarnuo u tu prpošku prošlosti, pogotovo u ovom času dok zamišljam svoju majku kako energičnim pokretima zamahuje metlom sve dok se ne spusti do avlijskih vrata. Tamo će u kantu skupiti smeće i kratko otpočinuti uz razgovor s tetom Salom. To joj je prva komšinica; samo ih zid dijeli.
„Uranila, Salo. Jesi li mogla spavati?“
„Dobro je, šćeri“, odvrati Sala, pa zaplače.
„Što plačeš, Salo?“
„Zbog tebe, dijete, zbog tebe. Još ti ne znaš đe si došla.“
Majka, začuđena, s metlom u ruci, pogleduje preko zida. Tamo, u dubinu dvorišta, uranja sitna prilika tete Sale.
“Svojta”, Synopsis, 2019.
