UVODNA
Sve je to tako. Svugdje. Šutiš ili ne šutiš. Kada umre – sahraniš.
Naučiš. Podijeliš. Pomogneš. Koja nam je inače svrha?
Dišeš. Voliš. Radiš. Pa malo i patiš. Sve je to za ljude. I ništa to nije krajnje i konačno.
Dok si sve to – živ si, a u alanfordovskom maniru to znači da nisi mrtav!
Diši!
Kada si otvoren i go, tada si najviše zaštićen od najveće prijetnje – samog sebe.
Rekla sam joj: Budi dobar čovjek, kćeri…
Dovršila je moju rečenicu:… jer je tako lakše.
Tačka.
This book is for men and women.
I salute you.
DIVLJENJE
U ime dosade
i zidova oko nje,
šutim i slušam,
iz poštovanja.
Prozor jedan imam,
u svijet ne gleda.
Istina,
iza njega je
šljiva –frigidna.
I kapija pa
zid/opet zid/.
S moje strane,
nazad,
pogled u plafon.
Pozdrav čađavom nebu
I prašnjavom staklenom suncu:
Dobro ti jutro!
Lahka ti noć…
U ime dosade,
vrata ne otvaram,
šutim i slušam,
iz poštovanja…
DOVA
Oko moje
Bezoko
Oćoravilo si me
Bezmilion puta
I neka te tu…
Bezmalo
Bezhljebo
Beslasno ti bilo
Kod drugog koljena
I između njih
Amin.
KLAUN
Zadijem hvalu
za rever klovna
što mi se
pod kožu uvuko.
Slutim
visoku cijenu poraza
i šutim…
Ali lajem na Mjesec,
i na Sunce lajem,
na kosti i meso,
i na dušu lajem.
I perem ruke,
ali voda je od sedre–
ne da, ne da…
KULIN
Obećavam
da ću te se sjetiti u pjesmi,
Kuline,
kada uspavam
jednog dječaka
i nabacim na ramena
potežak ruksak
jednoj djevojčici.
SMIJEŠNA PJESMA
/RAZGOVOR S MAKOM/
Ja bih da se smijem,
da puknem od smijeha,
da se u tren raspem
u očima djece,
i da se smijem
do bola
i do grijeha,
i dok mrijem,
i kad umrem
da se smijem.
Ja bih
da se smijem
od smijeha!
Da se rastočim
u milion smijeha vrela
i da se mnome
umivaju djeca
pa da se smiju,
i dok mrijem
da umrijeti smijem
VOLJELA BIH DA JE SVE NEMOGUĆE
Voljela bih
da vjerujem
da je sve
nemoguće.
Pisala bih
o borbi,
u borbi.
Da šutimo
kao nekada,
samo šutimo.
Da se ne bojimo,
što se ne razumijemo.
Da se gledamo
kao nekada,
samo gledamo.
Da se ne bojimo,
što se ne prepoznajemo
A TI SE JOŠ IGRAŠ KLIKERIMA
Srest ću te samog,
Može biti i dan,
U jednoj sobi.
I zatvorit ću vrata.
I prozore, pritom.
Navući žaluzine,
Ako hoćeš – i mindere.
I prije nego što te pljunem u lice,
Ženski neuko,
Pustit ću te da se igraš klikerima,
Da jašeš drvene kobile
I šutaš loptu,
Pa ću ti reći šta sam radila
Dok sam gradila sebi svrhu.
Da sam igrala truhle kobile?
Istina.
Jahala drvene konje
Imala lijepu kolekciju
šestoperaca.
Ali i lutke.
I srce i dušu s loptom u ruci
Između dvije vatre.
Crveni Poni i vjetar u kosi,
Kao na filmu ili u pjesmi.
Igrala sam gume i pravila zvijezde,
I družinu sam imala
S imenom lika iz crtanog filma.
Bila je to sasvim ozbiljna stvar
U kojoj se plaćala članarina.
Čuvala mlađeg brata,
I bila odlikaš.
I dobar drug, također.
I poštovala starije.
I naučila Morzeovu abecedu,
Čvorove i preživljavanje.
I napraviti pitu.
Pisala i pjevala.
Platonski se zaljubljivala
A patila realno tegobno.
Beziskustveno patnički.
A onda esencijalna lekcija,
Praktične prirode,
O snajperima, granatama,
Smrtima.
Ja svašta mogu
O tome ti reći. O životima isto.
O bolnim dojkama.
O očima koje te grle
Kao rukama,
Kada sam sebi postaneš
Svetionik.
O srcu mom uduplanom –
Oba vodiš za ruku.
Kada ih nema,
Ruke ti pate prazninom
I vuku se po zemlji
Otegnute od nedostajanja.
A ti se skvrčiš malen
Iza kamena
I našvrljaš nešto
Jer te vrijeđa moje pismo
Moj glas i moja sloboda
I to što nisam jadna
I bijedna
I što sam žena
A što nisam tvoja.
Sasvim ženski,
Beztitularno, neakademski,
Bazično metatekstualno,
Dosta smo pričali o meni.
A ti se još igraš klikerima…