Da Svetozara ne poznajem već trideset četiri godine, pomislio bih kako njegovo laprdanje o važnosti odlaska na proslavu proglašenja zajedničkog srednjoškolskog druga za predsednika novoosnovanog srbijanskog ogranka Društva prijatelja Tomasa Bernharda, a pod nadzorom nešto starijeg italijanskog kraka istoimenog Društvanceta, izvire iz prolazne blokade volje da započne svoj dugo najavljivan ogled o Lajbnicovom shvatanju harmonije duše i tela, čije je pisanje odlagao zbog opsesivnog ali propalog pokušaja da pruži neoborive dokaze u prilog valjanosti filozofove čvrste vere u vlastito genealoško stablo po očevoj liniji, za koje je on, Gotfrid Vilhelm Lajbnic, tvrdio da nekoliko kolena unazad vodi do Lužičkih Srba, uveravajući u to, licem u lice, i cara Petra Velikog: „Govorim Vam kao Sloven Slovenu… obojica potičemo iz naroda čiju sudbinu niko ne može da prorekne“ (sumnja u autentičnost ovog možda udvoričkog iskaza nije sprečavala Svetozara da ga u našim razgovorima neretko pomene). Nagovoru da nas dvojica prisustvujemo tom događaju otpočetka sam se svesrdno opirao, jer je Tara, najbliža saradnica predsednika novoosnovane srbijanske filijale Društva prijatelja Tomasa Bernharda, zadužena da nam u njegovo ime uruči pozivnice za predstojeću ceremoniju, s radošću saopštila dolazak osobe zbog koje sam u svojoj prilično zgrčenoj mladosti ozbiljno meditirao o samoubistvu, ali prevashodno da bih svog najboljeg kamarada, Svetozara, spasio od rugla kom će neizostavno biti izvrgnut ukoliko uspe da ostvari svoj tvrdoglavi naum. Ivona, devojka u koju sam bio nesrećno zaljubljen tokom srednjoškolskih i studentskih dana, a sada proslavljena modna kreatorka iz Milana i aktuelna predsednica italijanske grane Društva prijatelja Tomasa Bernharda, prenela je preko Tare poruku da je izuzetno ponosna što će Sveta, kako su ga skraćeno svi oduvek zvali, na prvom zvaničnom susretu starijeg italijanskog i novorođenog srbijanskog kluba poklonika austrijskog književnog giganta, imati priliku da pročita odlomke iz svog romana prvenca u nastajanju, pod radnim naslovom Roman o Tetki, a da joj, navodno, ni susret sa mnom ne bi bio mrzak, ako se Tari, u njenom energičnom naprezanju da omekša moj tvrdokorni otpor prema toj farsičnoj svečanosti, preko bledopurpurnih usana nije otela bezobzirna laž. Kao prevejani astronom, vrlo dobro znam da je dubina zvezdanog neba nad nama plića od dubine bezakonja u nama i oko nas, što u praktičnom smislu znači da je lakše predvideti, sa zavidnom egzaktnošću, putanju nekog nebeskog tela u dalekoj budućnosti od sutrašnjeg ponašanja kapricioznog dvonošca, nasumično izabranog. Ali sve i da su mi htenja relativno sveže udovice Ivone bila sasvim neprozirna, nakon trodecenijskog bliskog prijateljstva Svete i mene makar sam mogao da prozrem, bez ikakvih hromatskih aberacija, većinu njegovih i, naravno, sopstvenih slabosti.
Sveta je bio zakleti neženja, govorio je da je brak najgora opcija za filozofa i njegovo filozofiranje, da je biti filozof-neženja drevna filozofska tradicija koja se mahom ne poštuje, i da upravo to dovodi do propasti filozofa i propadanja kvaliteta filozofiranja, što ne znači da filozof treba da živi u celibatu, jer filozof nije kaluđer, nije seksualni asketa, nije ženomrzac, već u suštini mislilac, a biti mislilac je tako osetljiva profesija i tako zahtevna radnja, potpuno nesaglasna s bračnom institucijom, inače potencijalno divnom institucijom za sve ne-filozofe, u kojoj svakodnevni život, taj najveći neprijatelj mišljenja, takoreći smrtni neprijatelj mišljenja, odnosi prevagu i konačnu pobedu nad krhkim mislećim bićem kakav je filozof, ako je iole kvalitetan, jer pod teretom svakodnevnog života niko ne može da misli u pravom smislu te reči, ali jedino je filozof u stanju da pati, na kraju krajeva da smrtno strada, ako je sprečen da misli, dok svi ostali uopšte ne pate što ne misle pod teretom svakodnevnog života, naprotiv, mišljenja se pod takvim teretom svi ostali najpre i najlakše odriču. Kad sam jednom, bivajući inače duduk za filozofiju, probao da oborim takvo njegovo tragičko shvatanje o oženjenim filozofima, setivši se, kao što bi se na mom mestu setio svako ko je i najpovršnije upoznat s čuvenim filozofskim anegdotama, slučaja Sokrat, koji se valjda hvalio time da je svoje majstorske argumentativne veštine razvio unutar braka, dakle upravo zahvaljujući braku sa Ksantipom, ženom raspričanom i poslovično nezgodnog karaktera, Sveta je jedva dočekao da me ućutka, rekavši nešto poput: e moj dobri astronome, nema sumnje da je Sokrat potencijalno bio najkvalitetniji filozof, svi misleći ljudi tog doba videli su taj potencijal u njemu, čak i ono opskurno Pitijsko proročište, na kraju krajeva zato je imao toliko slavnih učenika, ali prenebregao si činjenicu da je on, čim se oženio, prestao da razmišlja o stvarima mimo svakodnevnog života, što je, ako mene pitaš, bio znak da se odrekao svog potencijala, osetili su to i njegovi učenici, pa je svaki krenuo svojim putem, a to što su ga već u starini hvalili kako je prvi uspeo da prizemlji filozofiju, tu u stvari nema šta da se hvali, Sokrat se zaglibio u svakodnevni život kao u živo blato, toliko se natovario problemima svojstvenim svakodnevnom životu da je svaki njegov pokušaj rešavanja problema svojstvenim svakodnevnom životu završio u takozvanom ćorsokaku, ali treba da mu budemo zahvalni što nam je prvi pokazao, premda to nije nameravao, kakav kraj da očekujemo ako mišljenje podredimo teretima svakodnevnog života, a brak je, da pojednostavim, malj za sve tipove učenjaka, ponajviše za filozofe, ne samo da te brak prizemljuje, nego te zakucava duboko u zemlju darodavku.
Aleksandar Dobrijević, Malj za učenjake, LOM, Beograd, 2023.