Razlozi zbog kojih ne želim napustiti Chicago: nepotpuna, nasumična lista
1. Vožnja prema zapadu ljeti kad je sunce na zalasku: zaslijepljen suncem, ne vidiš automobile ispred sebe; ružna skladišta i automehaničarske radnje tada poprimaju plamteću narandžastu boju. Kad sunce zađe, sve postaje dublje: fasade od cigle preuzmu plavkasti ton; na horizontu se vide mrlje tame, kao od ugljene prašine. Nebo i grad izgledaju beskrajno. Gdje god da pogledaš, zapad je.
2. Način na koji se zimi ljudi skupe ispod toplih svjetiljki na stanici Granville, kao pilići pod lampama. To je prizor ljudske solidarnosti pod pritiskom nemilosrdne prirode, priča Chicaga i cijele civilizacije.
3. Američki nepregledna plaža na ulici Wilson iznad koje kruže galebovi i zmajevi, psi sprintaju uz nazubljene valove, lajući u prazno, a gradski klinci eksperimentišu s drogama iz kućne radinosti, brodovi u daljini na svom misterioznom putu iz Liverpoola u Engleskoj za Gary u Indiani.
4. Početak septembra bilo gdje u gradu, kad se naglo promijeni ugao pod kojim padaju sunčeve zrake i sve i svako izgleda bolje, rubovi se čine manje oštrim; tegobe vrućeg ljeta su prošle, hladne zimske tegobe još nisu počele, a ljudi se baškare u kratkotrajnoj mogućnosti ugodnog i blagog grada.
5. Košarkaško igralište na plaži na kraju ulice Foster, gdje sam jednom gledao impresivno izvajanog tipa koji je odigrao cijeli meč – driblao, pucao, svađao se, zakucavao – s čačkalicom u ustima, vadeći je samo da pljune. Za mene će on još godinama biti heroj čikaškog frajerstva.
6. Visoke ledene sante duž obale, kada je zima izuzetno hladna a jezero već neko vrijeme zamrznuto, pa se led počne nabijati uz kopno. Jednog ledenog dana stajao sam tako potpuno fasciniran, shvativši da je to isti onaj proces koji je stvorio planinske lance stotinama miliona godina prije nas, kada su se tektonske ploče sudarale. Ove iskonske oblike vidi svaki nervozni vozač koji se probija kroz gužvu na Lake Shore Driveu, ali većina njih gleda pravo ispred sebe i boli ih briga.
7. Gledati direktno na zapad s bilo koje uzvišice u Edgewateru ili Rogers Parku: avioni kruže i svjetlucaju iznad aerodroma O’Hare. Jednom smo moja majka, koja me je došla posjetiti, i ja proveli cijelu večer sjedeći u mraku, slušajući Franka Sinatru, i gledajući avione koji su nam ličili na omamljene svice, hipnotizirani neprekidnim čudom svijeta.
8. Blažena oskudica slavnih ličnosti u Chicagu, od kojih su većina preplaćeni sportski promašaji. Oprah, jedan od Prijatelja, i mnogi drugi čija imena ili nikad nisam znao ili ih se više ne sjećam otišli su za New York ili Hollywood ili na rehabilitaciju, gdje mirne duše mogu nositi bedževe svog skromnog čikaškog porijekla, dok ih mi možemo svojatati a da pritom ne moramo biti odgovorni za njihove isprazne živote s naslovnica.
9. Papige u Hyde Parku, koje čudesno preživljavaju brutalne zime, šareni primjer života koji uporno odbija nestati, što je onaj isti instinkt koji Chicago čini nemilosrdnim i fantastičnim. Ja nikada nisam vidio ove papige: mogućnost da su zapravo izmišljene svemu daje dodatnu čar.
10. Pogled iz Adler Planetariuma na obrise gradske jezgre u noći: obasjani prozori unutar tamnih okvira zgrade na pozadini od još tamnijeg neba. To izgleda kao da je neko zvijezde sabio u četverokut i nalijepio ih na debeli zid čikaške noći; hladna, neljudska ljepota koja u sebi sadrži čudesnost života i gdje je svaki prozor potencijalna priča u kojoj imigrant radi noćnu smjenu čisteći korporacijsko smeće.
11. Sivo-zelena boja blago zapjenjenog jezera kad pušu vjetrovi sa sjeverozapada a noći postanu svježe.
12. Ljetni dani, dugi i vlažni, kada su ulice kao navoštene znojem; kada je zrak težak i topao kao čaj zaslađen medom; kada su plaže pune porodica: očevi roštiljaju, majke se sunčaju, djeca su u plićaku na rubu pothlađenosti. A onda naiđe val ledenog zraka koji pomete parkove, strahoviti pljusak okupa svako živo biće, i neko, negdje ostane bez struje. (Nikad ne vjeruj ljetnom danu u Chicagu.)
13. Prigradski likovi koji patroliraju Michigan Avenueom, omiljena meta džeparoša, prepoznatljivi su po svojim majicama na kojima piše Hard Rock Café i nesvjesni grada izvan područja u kojem se nalaze tržni i zabavni centri; turisti koji na gliserima obilaze arhitektonske znamenitosti grada, pogleda uprtih u visoke zgrade kao pirati spremni za pljačkaški pohod; polovice mosta simetrično podignute kao naperena koplja; ulični zabavljač koji ispred sjedišta kompanije Wrigley na tubi svira Killing Me Softly.
14. Činjenica da svake godine u martu navijači Cubsa počnu govoriti: “Ovo bi mogla biti naša godina!” – obmana koja se redovno izjalovi do početka ljeta, kada Cubsi tradicionalno izgube čak i matematičku mogućnost da dobace do play offa. Uzaludna nada jedan je od ranih znakova proljeća, vjesnik nevine vjere da bi svijet mogao ispraviti svoje nepravde i preusmjeriti svoja prokletstva samo zato što je drveće prolistalo.
15. Topli februarski dan kada svi u mojoj mesnici raspravljaju o vrlo izvjesnoj mogućnosti savršene snježne oluje i prisjećaju se velike mećave iz 1967: automobili su bili napušteni i zatrpani na Lake Shore Driveu; ljudi su se kao izbjeglice probijali kroz mećavu idući kući s posla; snijeg u tvojoj ulici napadao je do retrovizora mljekarskog kombija. Mnogo je katastrofa u kolektivnom pamćenju grada koje rezultiraju čudnovato euforičnom nostalgijom, na neki način srodnoj poštovanju i ponosu koji stanovnici Chicaga osjećaju za “prevarante s po četiri kuće koji rizikuju svoje živote u svima vidljivim zločinačkim operacijama” (Bellow).
16. Pakistanske i indijske porodice koje, za ljetnih večeri, dostojanstveno štraftaju duž Devon avenije; stariji parovi ruskih Jevreja koji se iskupe po klupama u Uptownu pa ogovaraju zapjevajući svoje meke suglasnike, dok im terciraju zastarjeli tranzistori koje odsutno slušaju; meksičke porodice u Pilsenu koje navale u Nuevo Leon na nedjeljni doručak; afro-američke porodice veličanstveno obučene za crkve, koje čekaju da se oslobodi stol u Dixie Kitchenu u Hyde Parku; somalijske izbjeglice koje igraju fudbal u sandalama na igralištu Senn High School; mlade majke iz Bucktowna koje na leđima kao bazuke nose smotane prostirke za jogu; ogromne količine svakodnevnog života u ovom gradu, od kojih većina zavređuje priču ili dvije.
17. Crvena rijeka i bijela rijeka svjetala koje teku u suprotnom smjeru duž Lake Shore Drivea, gledano noću iz luke Montrose.
18. Vjetar: jedrilice u luci Grant Park koje poskakuju na vodi dok kablovi na jarbolima histerično klepeću; visoki mlaz iz Buckingham Fountain koji se pretvori u vodeno pero; prozori zgrada u centru koji se tresu i lupaju; ljudi koji hodaju niz Michigan Avenue s glavama uvučenim među ramena; moja ulica potpuno napuštena izuzev dobro ušuškanog poštara i plastične kese koja se vijori na ogoljenoj grani drveta kao poderana zastava.
19. Impozantne vile Beverlyja; otužni redovi kuća u Pullmanu; hladne zgrade u kanjonu La Salle Streeta; napadna ljepota starih hotela u centru; stroga arogancija Sears Tower i Hancock Center; starinske kuće u Edgewateru; tuga West Sidea; oronuli sjaj kina i hotela u Uptownu; skladišta i automehaničarske radnje u sjeverozapadnom dijelu; hiljade praznih placeva i nestalih zgrada na koje niko ne obraća pažnju niti će ih se iko sjećati. Svaka zgrada priča dio priče o gradu. Samo grad zna cijelu priču.
20. Ako je Chicago bio dovoljno dobar Studsu Terkelu koji je tu proveo cijeli život, dovoljno je dobar i meni.
(“Knjiga mojih života”, Buybook, Sarajevo 2014.)
