Melatonin Mom ocu nije trebao melatonin za spavanje i šta uopšte meni fali prestara sam za bajke ali taman u godinama kada se kupuju ideali molim Vas kilogram vjere da skepsu spere bagatela je sjajna stvar Mojim precima nije trebao odmor prva puška je pukla na Viru i šta uopšte ja više tražim i kako da me svi ostave na miru kad im trebaju informacije dobre vibracije opijumi za nacije i mudrosti za nove generacije od mene se očekuje da učestvujem Ženama u mojoj porodici ništa nije mogla migrena one su kuvale u vatru duvale bose obuvale i često čuvale sve ono od čega bježim i šta uopšte ja hoću kao pomahnitali pas od dobra na zvijezde režim Ne spavam na prvom spratu na drugom spratu na vrhu ili na dnu Mom ocu nije trebao melatonin za spavanje on je umro u snu Teorema o postanku Drvo trešnje razgranalo se nauštrb mojih jagodica golica me svilena tananost latica koje mi ničim ne pripadaju a ti si vatra ti si nebo grana jorgovana i vjetar koji rasipa polen od koga raste poezija ti si kamen iz koga niču divlji cvjetovi pukotina kroz koju ulazi svjetlost ti si teorema o postanku iz koje niču čarobni svjetovi Rekla sam ti razgranaj se umjesto trešnje golicaj mi jagodice gledaj me netremice ukradi kamen i divlji cvijet i raspi polen iz koga nići će svijet. Barakuda Ne podnosim kišna popodneva, umirujuće zvuke i sve one što se bez po’ muke stvore svuda, uvijek poželjni, nikada pozvani, kao pupoljci šareni, kao plodovi rani - a ja sam barakuda, ja sam pomalo luda i još često vjerujem u čuda. Htjela sam kao Jelena da budem žena koje nema, žena nevidljiva, ili sam htjela da budem neuhvatljiva, zasigurno nikako predvidljiva, možda sam mogla da zaustim Odu radosti i da se sjećanju prepustim, mladosti, neutaživoj mladosti sve da oprostim, kao da mi nikada nije pripadala, kao da je pjesma koja mi se nekada dopadala, pa sada bljesne tek tako, poznata ali nikad do kraja moja, predivnih boja i dezena, ali nikada pravog kroja. Htjela sam da budem stroga, baš prava babaroga, da ne vjerujem u jednoroga, ni u jedinog svevišnjeg Boga, možda sam mogla da čitam više puta o Ani i Vronskom, ali ja sam tražila drugačija štiva u slaganju kaledioskopskom, uvijek optuživana, nikada kriva, ja sam čitala o svetioniku Virdžinije Vulf, i pisala sopstvenu hroniku, kad već nijesam imala sopstvenu sobu, i mislila kako su samo izanđale sve floskule: i grob grobu i rob robu - a sad kad pomislim, ne razlikuju se puno Ana i Virdžinija, pokoja strana i suvišna linija, a mogle su sasvim i prijateljice biti i jedna drugoj pisati: “Izgleda da ovaj put neću ozdraviti.” Ne podnosim lažne osmijehe na fotografijama, lažne trepavice, usne i uopšte ništa lažno, i mogu samo da pjevam o onome što mi je važno, i ovaj svijet to izgleda ne prašta kao da nema većeg grijeha, ovom svijetu nedostaje čuda, suza, snova i smijeha - a ja sam barakuda, ja sam pomalo luda i još često vjerujem u čuda.
