Dani i tjedni u Italiji bezbrižno su prolazili. Tek krajem odmora postao sam pomalo melankoličan, jer dok su drugi još smjeli ostati, ja sam morao poći u pusto planinsko selo kod bake i djeda u Jugoslaviju. Moja putovanja onamo nisu samo za moj želudac bila nelijepa pustolovina.
Prve godine putovao sam brodom sȃm iz Venecije za Split. Marianne me odvezla do luke. Teška srca mahao sam joj za pozdrav s ograde palube. Tijekom noći stigla je oluja, ležao sam u zajedničkoj prostoriji, na tvrdom ležaju. Valovi su bili visoki, tlo se ljuljalo, povratio sam više puta, na san nisam mogao niti pomisliti. Rano ujutro praćeni sunčevim blještavilom ušli smo u splitsku luku. Palme, stare kamene kuće, Dioklecijanova palača u središtu grada, zatim majka, koja me veselo mašući čekala u luci. Bio sam blijed kao krpa i odmah povratio još jednom.
Budući da brodovi, izgleda, nisu bili za mene, sljedeći put putovao sam vlakom iz Venecije za Split. Bez rezervacije sjedala morao sam stajati na hodniku, svi kupei bili su puni. U Trstu, na granici, sve je postalo gore. Stotine ljudi stajalo je na peronu, guralo se sa svojim silnim torbama u već prepunjen vlak. Psovali su i svađali se. Kada je vlak nastavio, stajao sam stisnut na hodniku, u vrućini jedva se moglo disati. Novi putnici, činilo se, bili su mahom trgovci i krijumčari, koji su u Italiji, na zapadu, kupili proizvode kojih u socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo. Gotovo svi su pokušavali u skrivenim kutcima vlaka, u kantama za otpad, odvrnutim zidnim oplatama, u ventilacijskim otvorima ili u prolazima između vagona sakriti još nešto na brzinu. Prijetećim pogledima dali su mi do znanja da bi bila pogreška odati ih carinskim službenicima. Gledao sam u pod i pretvarao se da ništa nisam vidio. Kada su carinici ušli u naš vagon, vidio sam krajičkom oka da im krijumčari guraju silu novčanica u džepove košulja. Ponekad bi službenici unatoč tome pretražili torbe i skrovišta, vikali, zapljenjivali robu i naređivali odvođenje pojedinih osoba. Tek punih sat vremena kasnije konačno su napustili naš vagon.
Nedugo zatim, pojavili su se granični policajci. Izvadio sam putovnicu iz torbe. Dječak od kojih sedam ili osam godina starosti odjednom mi ju je istrgnuo iz ruke i pobjegao. Stajao sam zbunjen i gledao za djetetom. Starija gospođa vikala je: „Držite lopova. Zaustavite dječaka. Ukrao je putovnicu.” Dijete je skakalo preko torbi, odgurivalo ljude, pokušavalo iz vagona zbrisati na peron. No snažan muškarac velikih ruku bacio ga je na pod i za uho ga dovukao natrag k meni. Dječak je urlao od boli. „Izvoli, tvoja putovnica. Pronašao sam je ondje iza.” Gledao me ponizno.
Muškarac ga je još uvijek držao za ušnu resicu. „Vraga si pronašao, prljavi Cigane. Ukrao si je, htio si je prodati na crnom tržištu. Ološ poput tebe trebalo bi zatvoriti jednom za sva vremena.” Zatim je pustio dječakovu ušnu resicu, pljunuo na njega i šutnuo ga u stražnjicu. „Gubi se, jebeni Cigane.”
Otrčao je, iskočio iz vlaka. Još uvijek sam stajao kao omamljen. Muškarac i starija gospođa obraćali su mi se, pošteno dijete poput mene bolje bi trebalo paziti na svoje stvari. Svejedno, bilo mi je žao dječaka. Njegova je odjeća bila istrošena, obuća puna rupa, boljelo ga je, surovo nasilje i muškarčev prijezir, strah u njegovim očima. Kada je granični policajac provjeravao moju putovnicu, pitao je,je li bio problema. Odmahnuo sam glavom.
Truckali smo kroz noć. Stajao sam među tim strancima, smrdjelo je po znoju i alkoholu, plašljivo tiskao ono malo svojih osobnih stvari. Potom sam dobio proljev, pišalina i govna oblijepila su pod i školjku u WC-u vlaka. Italija i siguran red u mojoj njemačkoj obitelji sada su mi izgledali vrlo daleki.
Kada smo ujutro stigli u Zagreb, bio sam na izmaku snaga. Tijekom dvosatnog boravka ondje legao sam uza zid glavne kolodvorske prostorije, istoga trena zaspao i probudio se tek pet minuta prije polaska vlaka za Split. Kao i ranije, svi su odjeljci već bili zauzeti. Sjeo sam na pod između vagona, škripava buka tračnica ulazila mi je u udove, još uvijek sam imao proljev, bilo mi je mučno, povratio sam.
Na kolodvoru u Splitu među mnoštvom ljudi nisam vidio majku. Trebala je doći po mene. Bilo je nesnosno vruće, odložio sam teški kovčeg pred kolodvorsku zgradu, stao pod hlad stabla s pogledom na more; palme, grad, autobusi koji polaze u sve smjerove Jugoslavije. Ali majka nije dolazila. Žena za šalterom rekla mi je da sljedeći autobus za Vrliku krećeza dvadeset i pet minuta. Nisam imao jugoslavenske dinare, mjenjačnica nije radila, ali majka je uvijek svoj novac mijenjala na crno, na obližnjoj tržnici voća i povrća. Zamolio sam ženu iza šaltera da pripazi na moj kovčeg ipotrčao. Vikala je za mnom da ne mogu samo tako ostaviti svoj kovčeg da stoji tu. Nastavio sam trčati. Nekoliko minuta kasnije obliven znojem, stigao sam na Stari pazar, tržnicu u centru. Otišao sam do pulta s povrćem za kojim je radila stara seljanka sa zlatnim zubima i pitao je mijenja li njemačke marke. Grozničavo je gledala oko sebe. „Psst. Ne tako glasno, mladiću. Koliko imaš?”
Dao sam joj novčanicu od deset maraka, čiju je autentičnost provjeravala čitavu vječnost iza svojega pulta.
„Prava je. Dolazim iz Njemačke. Stvarno nemam vremena. Bus mi polazi za čas. Molim te, samo mi daj novac.”
Sumnjičavo me pogledala, iz pregače iskopala novac i neprimjetno mi stavila svežanj novčanica u ruku – zbog sveprisutne inflacije nisam znao ni koliko vrijede. Potrčao sam natrag prema autobusnom kolodvoru. Srećom, moj kovčeg još je uvijek stajao tamo. Pitao sam ženu za šalterom koliko dođe karta za Vrliku. Njezin pogled odlutao je na novčanice u mojoj ruci. „Daj da vidim koliko imaš.” Stavio sam sve na okretnu ploču. Prelistala je svežanj i sve zadržala. Autobusna karta nikako nije mogla biti deset maraka, to je bilo preskupo. Prevarila me ili žena na tržnici ili prodavačica karata, ali to mi je u tom trenutku već bilo svejedno.
Sat i pol kasnije stao sam sa svojim kovčegom pod brdo u Vrlici. Jedan me seljak povezao straga na svojemu prtljažniku. Drmusali smo se polako uz planinske zavoje. Sunce je pržilo, provalije su postajale sve dublje, meni je još uvijek bila muka. Skrenuli smo u naše selo.
Majka je sjedila s bakom na velikom kamenu ispred klimave seoske kuće. „Aleme, što ti radiš ovdje? Pa trebao si stići tek sutra.” Potrčala je prema meni i čvrsto me zagrlila. Tisuću se puta ispričala što je zapamtila pogrešan dan. Nakon svoje dvadesetčetverosatne odiseje više nisam htio govoriti, umoran poput psa, pao sam na krevet i probudio se tek sljedećega dana.
Nakon loših iskustava s brodom i vlakom, Smilja i Marianne odlučile su da više neću sam putovati za Jugoslaviju. Sljedeće godine Robert me odvezao u Maovice u potpuno novoj Hondi Gold Wing, testnoj „mašini“ koju je organizirao posebno za taj odmor. Toga ljeta Robert je čitao Fašizam u svojoj epohi Ernsta Noltea i Uništavanje Dresdena Davida Irvinga. Sjedio je na ležaljci u kampu dok sam se mokar vraćao s mora. Gledao sam njegovu ozljedu iz rata, tu golemu rupu na ramenu, na koju sam kao dijete bio tako nevjerojatno ponosan. Ali rupa se promijenila, postala je sjenovitija i tamnija, iza njezine duboke izbočine skrivalo se nešto čega sam se sve više užasavao.
Sjeo sam pored Roberta. „I, kakve su tvoje knjige? Jesu li zanimljive?”
Skinuo je naočale za čitanje, ljubazno me pogledao, rukom prešao preko velikog trbuha, popio gutljaj kave, zapalio lulu. „Da, čak vrlo zanimljive.” Pa je pokazao na naslovnicu, na kojoj se vidjelo nekoliko redova uništenih kuća. „David Irving, Britanac, Englez, u tom radu dokazuje da su zračni napadi Saveznika na Dresden, tijekom kojih su poginuli deseci tisuća nevinih civila, da je taj bombaški holokaust na taj prekrasan grad bio užasan ratni zločin. Englez kaže ono što se više nijedan Nijemac ne usudi reći. Šteta je to, dječače.”
Robert zamišljeno povuče dim iz lule. „Navodno zbog uništenja židovskog naroda više nemamo pravo na istinu. Ali ja u tome neću sudjelovati! Ja to neću trpjeti!”
Opet je bio na Židovima. Uvijek ista priča: Robertu bi na kraju Židovi uvijek bili krivi za sve.
„Aleme, šta me tako gledaš. I sȃm sam bio u Dachauu, to je bio samo privremeni i radni logor. Htjeli smo da Židovi napuste zemlju, nismo ih htjeli uništiti. I nije bilo šest milijuna Židova, već najviše nekoliko desetaka tisuća njih, koji su u logorima umrli od pošasti ili drugih bolesti, i svakako ne od otrovnog plina. Pa sve te laži o nama Nijemcima Židovi su izmislili da bi mogli opravdati svoje bezobrazne zahtjeve za ratnom odštetom. To je istina, moj dječače. To je istina.”
S njemačkoga prevela Stjepanka Pranjković
Fotografija: Paula Winkler