CARO KANN U tom davnom tada, iscrpljeni, kada je glas pucao na spajanje mrtvih i brojki, rat je prestao. Potpisane su pat pozicije i svatko je kao usred slučajnog susreta nastavio svojim putem. Od tada, čini mi se ponekad u samom zraku, uzeli smo predah; čekamo zvižduk posljednjeg suca, kojim će označiti drugo poluvrijeme, kraj pata. Jer rat nikada nije cjelovito vrijeme. Samo se na privremenom kraju sračunaju dani kako bi se znalo koliko odmora je potrebno čovjeku da odgoji i školuje zaborav, naoštri ga i pusti na teren. * Sišli smo sa sjevera okićenog grobljima, u mekše i nemilosrdnije sunce. Sjedimo na balkonu i prepričavamo djetinjstva. S ovog me balkona grad podsjeća na Pulu, potpune gelere djetinjstva. Potom se oblikuje nježna nevjerica i osmijeh u očima slušateljice. Uostalom, svaki me grad podsjeća na neki drugi, baš poput početka partije šaha; otvaramo se pažljivim znanjem i tihom pretpostavkom sve do nepoznate pozicije, i odjednom hodaš ulicom, gledaš u svaku pukotinu i mogućnost koraka kako ne bi zapeo ili odao gdje si se uputio, ponekad ni samome sebi. Povremeno osvojiš komadić grada za sebe, za mediteransko sjećanje, svaki ti kut ima 90 stupnjeva ali na koncu se pružaju ruke i netko, sasvim obao, odlazi s balkona matiran vremenom. * Učini mi se tako, svaki mi se pokret rimuje unatoč oštećenjima. Moj imunitet prakticira karate, ja mu odgovaram šahom. Prebirem vilice i zamke koje bih mogao otkriti, razoružati ga, se. * Sakrio sam se u traumu poput kralja, očekujem da postoji neki plan mimo mene, plan makar kakav da ostanem na nogama unutar svoje slabosti da uopće napravim korak ka kripti boli. Znam samo da me boli, i da je neizbježan trenutak kada ću morati naučiti hodati s namjerom, ma o kakvom se popločenju radi.
