PEKAR
U ovoj cjeloći, jato nikoga.
Okrenut tišini,
transfuziji neba, u nadi
umišljam da pečemo kruh
bez imena i podrijetla
REVOLUCIJA
(Negdje u Castrovoj državi
dječak se posvađao zbog bombona
i spalio svoju obuću)
iznova smo bosi.
Iznova crtam oči
po zidovima majčine utrobe
instinktom svjetla
poput Boga.
HIROSHIMA
Red suncokreta na putu do trgovine
podsjeća me na Hirošimu,
i toga se plašim.
Jesen je češalj,
uspavljivanje u ugodnu smrt.
SALVADOR BLUES
Spava u meni budnom,
budi se kad spavam
i daleko, sigurna od propasti svijeta,
suzama u 432Hz pravi košnice
za moju pi i sigurnu djecu.
Budna mene budi
(budan meni budi)
i tijelo u vatru, tijelo na dno mora.
Kada nisam uzgaja karanfile za gladne,
kada java pukne kao ljuska jajeta
pišem pjesme za žedne.
Kada krhotine Mjeseca
upadnu u more,
kosti rađaju pčele.
JA, NASMIJANA INDIJANKA
Paralelno svemu, metastaziram
kirurški rez socijalnog dodira.
Agregatni napredak oka, u sfumato,
govori da kameno bivam,
oslanjajući se na šutiranje djece
na putu od škole do doma.
Dom. Dom. Dom dom. Kad završim
u travi bit ću dom na zemlji kukaca.
Bit ću dim dim, uokvireno sjećanje
nasmijane Indijanke.
AMBEDO
Treba učiniti nešto obično
kao pristati na zglob ponedjeljka,
popiti čašu vode, preskočiti srce.
Preko noći manje vjerovati žaruljama,
određenosti i sebi.
Treba učiniti nešto jednostavno,
nešto unutar refleksa, primitivno nježno,
kao pokriti se dekom preko dana.
Odustati. Od ustati. Od usta ti.
Prestati tražiti prirodno mjesto loma,
vrijeme i sebe izvan,
i biti zadovoljan.
Znati da nije pogrešno reći
-Volim.
OPISIVANJE SVAKODNEVNOG
Danima pokušavam opisati parket. Parket je
nesavladiv, pristaje samo na grebanje
i uvijek je potencijalno pun vode.
Parket je neopisivo mučna verzija istoka,
prostor bez tišine i trešanja. Putanja dlanova i
stopala u bol usamljenog.
Neću pristati na smrt iznad parketa,
kao što ne pristajem na tramvaje, liftove,
satove i mržnju.
Parket je neopisivo trajni izostanak kisika
i nje.
HIPOTEZA ČEŽNJE
Iz atomskih gljiva u grudima izlijeću jata
žutih samoglasnika nje,
horizonta upisanog u treće oko.
oaoie
oaoie
iuieu
Tko bude prevodio ovu pjesmu neka napiše:
tišina je najgušća od osam do osam i petnaest.
Svi smo hibridi davne prašine i svjetla
i razlikujemo se samo po skoku u vodu.
S vremenom
sve postane bijelo.
MOSTARSKE TIŠE
1.
Noć prije su filozofi pijani krali znakove sa ulica.
Svijet je mijenjao smjer. Može
mislio sam, može.
Jutrom kuhano razdvojen
gledao sam nebo,
sve se listalo kao vrh vlasi
i svaka rupa na zidu Mostara
sjeverni je pol bila.
Ledeni barut u dušama majki i očeva.
2.
Ona ovdje postoji tijelo
pjevala su magneta polja.
Ona ovdje prostori.
Mahala mi. Konobar je bio žuta rijeka
ljudi i činilo mi se
glava mi zdjela u njegovim rukama.
Polako zaboravljam.
Polako živim.
3.
Jato se lišća voljelo iznad,
svaki put kad ispustili smo dah
bio je jež budućnosti.
Prsti natopljeni kosom svijali su gravitaciju
njenih obraza, usne joj treperili.
Njene su oči moj mir, može mislio sam
i sve se njihalo
u dimu i tišinu. Može.
Indijo, tu sam.
4.
Titranje.
Titranje.
Titranje.
5.
Ramena su joj kolijevke
snovima žena s početka vremena
koje imam u sebi.
Darovala me travljem. Putovnicom
i dušom koja
uronjena u sodu njenog glasa
buja kao zvuk na nogometnom stadionu.
Ostajem…
6.
Traje tiša
bridge over troubled water.
Ptice u miru, pjevajući
se zalijeću u biće
i biva sreća unatoč
PORTRET
To je san Michelangela.
Posljednja rotacija zvijezda. 12 klaustrojeka
boli u frekvenciji boga.
Kažu u koga uđe zvuk
u prstima mu divlji konji
propinju veliki pra kas,
do izvora, gdje se istoči u sebe
i savlada prostor i vrijeme,
i više se ne može vratiti.
Kažu, na svim jezicima svijeta,
to je zagrljaj.
Fotografija: Siniša Sunara