Nakon uspješnog romana „Ukulele jam“ pisac Alen Mešković objavio je nastavak ovog svog romana pod naslovom „Šator za jednu osobu“. Na mjestu gdje se završava “Ukulele jam”, počinje zapravo drugi Meškovićev roman “Šator za jednu osobu” (Buybook, 2019). Koordinate su, time, i u ovom slučaju, kako u stilskom, tako i u izvedbenom smislu, iste. Atmosfera je i dalje prožeta osjećajem odrastanja u miljeu rock ‘n’ roll kulture, Miki je jednako zadubljen u sve one iste dileme mladog čovjeka, zaljubljivanja, zabava, odnos sa roditeljima i nedostajanje brata koji je daleko. Ono što unosi promjenu, što je inicijator priče ovog romana jeste Mikijeva odluka da se ilegalnim putem, budući da roditelji odbijaju da se pokrenu iz izbjeglištva u Hrvatskoj, prebaci do brata Nene u Švedsku. Miki se tako pod lažnom izlikom odlaska na školsku ekskurziju preko sumnjivih poznanika prijatelja upućuje na daleki sjever. Na sebi, kao znak raspoznavanja, nosi bratovu jaknu. U njoj je sažeta jedna kompleksna trauma gubitka. Ili Mikijevim riječima: “Po drugi put u životu nosim Neninu spitfajerku i crne čizme s okruglim pertlama. Sve ovo vrijeme dok stara, stari i ja nismo znali gdje je i da li je uopće živ jakna se, meni još prevelika, nalazila u jednoj vrećici u ormaru. Bila je to ona jakna u kojoj sam ga viđao zadnjih godina kod kuće. Ista ona jakna u kojoj je dolazio s fakulteta u Sarajevu i jedina stvar koja nam je ostala od njega, Nedima Pozdera Nene, Mister Noa, pilota i heroja moga djetinjstva. Htio sam biti on kad porastem. Ali onda su pred našom kućom iskopali rovove. Jakna je završila u smeđoj kožnoj torbi koju mi je spustio pred noge par sekundi prije nego što će ga jedan srpski vojnik zgrabiti za kragnu i odvući među druge zarobljene muškarce”.
Međutim, stvari nikada ne idu tako lako, a roman ne bi imao smisla kao nastavak “Ukulele jama” da je Mikijeva priča završila laganom on the road putanjom do brata. Nema lakih izbora, ni lakih odluka. Svaka za sobom povlači nesigurne puteve i izazove koje usud nameće. Mešković upravo takav put uzima za svog junaka. Tako će Miki umjesto kod brata Nene u Švedskoj završiti u izbjegličkom kampu u blizini Kopenhagena u porodici očevog rođaka Zije. Priča time dobija nužnu novinu.
Mešković govori o ovom svom romanu, izazovima sa kojima se suočavao i iskustvu izbjeglištva.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Kada je u pitanju vaš roman „Šator za jednu osobu“ radi se o nastavku, bar tematskom, vašeg prvog romana, sa istim junakom, i iznova izbjegličkom pričom i odrastanjem u njenom fokusu. Koliko vam je bilo teško, i zbog poznate krize drugog romana, ali zbog samog nastavka kao takvog ući u realizaciju ove knjige?
ALEN MEŠKOVIĆ
Bilo mi je teško zato što sam ja sam sebi zakomplicirao život, po mom starom običaju. Nisam htio da pišem onaj klasični nastavak, samo da krenem od trenutka šta se dogodilo dan kasnije, i idem dalje, nego sam želio napraviti samostalni nastavak, da se knjiga može čitati neovisno o prvom romanu. To naravno nije išlo lako. Prvi roman je bio da naučim da pišem, da vidim da li ja sad mogu napisati roman.
Dobro, mogu napisati roman. Ali teško je bilo pisati samostalni nastavak i upasati sve to. Jer nisam htio istu knjigu da napišem. Četiri stotine stranica sa istim glasom, priča coming of age, nije bila ono što sam želio. Pa sam to razbio. I nastojao da to pomjerim na drugačiji način, da to bude lik koji je doživio nešto što ga je izmijenilo. I da on iz nešto drugačije pozicije priča. Zato je ovaj roman, čini mi se, tamniji nego prethodni.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
A tu je i problem drugog romana, kako ste se sa tim nosili?
ALEN MEŠKOVIĆ
„Ukulele jam“ je napravio neki uspjeh, preveden je na osam jezika, napravljena je i predstava po njemu, odlomci su ušli u neke udžbenike… I onda nakon toga je postojao jedan pritisak. Dvoumio sam se često, da li da pišem nešto posve drugo, ili da napravim nastavak. Onda sam ušao u proces pisanja i vidio sam koliko je teško. Pored toga, ušao sam da opisujem jedan dio svog života koji je bio vrlo mračan. Htio ili ne htio, to je bilo jedno intimno raskopavanje. Radim u nekom rasponu između fikcije i autobiografskog, ali bez obzira koliko sam fikcije koristio mentalno sam se uvukao u taj prostor koji sam na neki način potisnuo. I onda sam shvatio da su mi ti prvi mjeseci u Danskoj bili daleko više traumatični nego što ja to pamtim. Onda se to zaplelo, dolazilo je do blokada, i bilo mi je jako teško pisati. Nisam osjećao onu dragost idem sad pisati šest sati, nije mi se ulazilo iznova u taj prostor. Tu sam dosta vremena izgubio, trebalo mi je da to sam sa sobom raščistim i da razdvojim te stvari. Kada sam to razlučio onda je krenulo. Ipak, mislim da se sve to, ta atmosfera, osjeti i na knjizi. Bar ja je osjetim. Onu muku koju sam osjetio pišući taj teški period u romanu, a onda dolazi neko olakšanje.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Kako ste se u konačnici izborili sa tim izazovom?
ALEN MEŠKOVIĆ
U jedom momentu se ipak prelomi. Tekst ti pomogne. Psihološki je bilo teško biti u tom prostoru ponovo. Međutim, tu i tamo iskoči poneka rečenica, koja je dobra, koja funkcioniše. Onda poslije neka scena, koja uspije, i onda ti to da neku snagu, potakne te da ideš dalje. Na danskom ima jedan izraz, koji kaže da se ponekad nužnost pretvori u podvig. A to je taj proces, da je sve bilo jako teško, a onda svjetlost dolazi, dolazi to proljeće i junak mog romana počinje da vozi bicikl, upoznaje neke ljude, nešto mu jednostavno krene. Tu kompoziciju sam dobio zapravo na osnovu iskustva pisanja. To je kad ti sam proces pisanja na neki način pomogne da formiraš i formu i sadržaj.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Roman dolazi u trenutku kada je na globalnom planu tema izbjeglištva iznova jako aktuelna. Koliko se ovaj tekst može percipirati i kao jedna vrsta podsjetnika i za ljude ovdje, ali i za dansko društvo? Koliko su ta izbjeglička iskustva bliska?
ALEN MEŠKOVIĆ
To kontekstualno čitanje meni je pomalo strano. Zbog čega? Zato što meni koji sam od četrnaeste godine migrant, i još uvijek sam i uvijek ću to biti, to nije na taj način društveno-politička tema.
Meni je to jednostavno uvjet, moja situacija, moja pozicija iz koje ja govorim. Meni nikada nije bio cilj pišući ove romane da pišem o izbjeglicama. Radio sam na nekim drugim stvarima i zamišljao sam da je knjiga o nečemu drugom. U prenesenom značenju, bio sam usmjeren više na neke egzistencijalne procese. Miki, moj junak, u izbjeglištvu je u Hrvatskoj, ne želi tu biti, želi biti na nekoj drugoj tački. U njegovom slučaju u Švedskoj. I on krene ka tamo, ali ne stigne tamo gdje je htio, i ne dobije ono što želi. Završi negdje na sasvim desetom mjestu, u sasvim drugim uslovima koji nemaju veze sa njim i sa onim što je on želio. U jednoj apsurdnoj situaciji, sa ljudima koji imaju svoje probleme, i svoje konflikte, prema kojima on mora da se odnosi. I onda je pitanje šta sad. I bez obzira bio čovjek izbjeglica ili ilegalno putovao bez roditelja, svi mi ponekad imamo takve želje da želimo nešto da ostvarimo, da stignemo do nekog željenog cilja.
Ovaj hoće da bude kritičar ili novinar, pa ne uspije. Umjesto toga postane savjetnik ministra, piše njegove govore i mrzi sebe. Dolazi do nekih moralnih dilema. I to je roman, i takav bi roman mogao biti. I bio bi sličan ovom romanu. To su teme koje mene zaokupljaju.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Da se vratimo trenutak na pitanje izbjeglištva danas.
ALEN MEŠKOVIĆ
Roman je u Danskoj izašao 2016. u proljeće. Godinu ranije je bio onaj veliki val izbjeglica, koje su u kolonama išle u Njemačku i Skandinaviji. Meni je stoga posve jasno zašto ljudi kontekstualiziraju roman u taj okvir. Ali moja namjera nije bila da pratim to. Ja sam već etablirao tog lika i te odnos, priču iz BiH, iz Hrvatske, rat i izbjeglištvo. To je produžetak toga. Mene taj junak interesuje.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
Jedinstven karakter u jedinstvenim okolnostima?
ALEN MEŠKOVIĆ
Da. Mislim da je to više priča upravo o tim okolnostima. Kao što piše na poleđini knjige, to je priča o odlasku i dolasku. Svlačenja sa sebe, kao neke jakne, jednog identiteta, pokušaj da se ode u neki bolji svijet. Onda kada se stigne tamo shvati se da je sve to iluzija bila. Da život ide dalje, da svi tvoji problemi i konflikti idu sa tobom. Da Danci ili Skandinavci nisu puno drugačiji od nas, da i oni imaju svoje probleme, i svoje mane. Zadnja faza knjige jeste ulazak u taj kontekst, Mikijevo traženje mjesta za sebe u tom novom okruženju. Za mene je to priča o nama svima, našoj generaciji, koja nikada nije imala svoju sobu. Ja nikada nisam imao svoju sobu. Moj junak također je u takvoj poziciji, zato u romanu prvo dobije šator za festival, a na koncu i sobu. Da tu može plakati, da može biti svoj. Sve ostalo je bilo osjećaj izmještenosti, da si u tuđem svijetu, tuđoj porodici, tuđoj sobi. To su moje opsesivne teme. Ovo drugo je okvir.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
U oba romana rock ‘n’ roll igra jednu dinamičnu i važnu ulogu, kao jedan izdvojeni svijet. Koliko je za vas kao pisca bila važna ta pripadnost, muzika usuprot onome što je haos stvarnog svijeta?
ALEN MEŠKOVIĆ
Mi se svi osjećamo odbačenima. Ima jedan osjećaj da kada proživiš sve to što si proživio za vrijeme rata i izbjeglištva, da se osjećaš da su te na neki način svi izdali. Svi oni koji su trebali na neki način da te štite. Kad si mlad, bez obzira da li je rat, svoje prve identitete stičeš kroz muziku. Naravno da bih ja bio takav i bez rata. Ali u tim momentima kada je stvarno bio ogroman pritisak nacionalizma i etničkog rock ‘n’ roll je značio nešto drugo. Nije bilo bitno ko si i šta si, nego šta slušaš. I taj nivo antimilitarizma i antinacionalizma koji je suština rocka, naravno da nam je pomogao da formiramo neke svoje političke stavove i poglede na svijet. Tekstovi svih tih pjesama su uticali na nas. Kada sam došao u Dansku to je samo nastavljeno, to je isti taj put. Obje moje knjige se svode na jedno iskustvo koje sam imao, da to da sam u Bosni protjeran od Srba, u Hrvatskoj sam gledao šta se dešava sa nacionalizmom, u Dansku sam došao i mislio sam, sad sam konačno kod svojih, niko me neće dirati. I onda vidiš da ni tu stvari stoje najbolje. Ja sam i u tom kampu, gdje sam se trebao osjećati komotno, zapravo osjećao sebe izdvojeno. I ja sam ponovo drugi, autsajder. Tek kada sam ušao u danski kontekst, kada sam otišao na taj veliki festival, ja sam zaista bio na tom fetsivalu o kojem pišem u kontekstu mog junaka, upoznao sam jedno drugo lice Danske za koje nisam znao da postoji. To je bio jedan drugi svijet, koji je postojao. To je nekako bila moja zajednica.
