iz zbrike Første gang tilbage (Prvi povratak, 2009)
NEOBIČNA KUĆA
Kuća, u kojoj je rat stanovao, je neobična kuća. Za tri godine su tri čovjeka
otvorila jedna vrata i, prekoračivši prag, doživjela da se svi zidovi pretvore u
staklo. Pri paljenju svjetla zazidaju se prozori, a krov visi u zraku poput
otvorene, obrnute knjige.
Tako biva pri svakom dolasku.
Biti vani znači biti vlasnik kuće. Biti unutra: da je kuća vlasnik tebe. Posebno
ljeti je pogled na rijeku i suprotnu obalu pažnje vrijedan, a noću se čuje jedan
glas sa tavana, glas koji šapće bajke na neznanim jezicima kojima riječ dom
luta neizmijenjena, izmijenjujući.
Ono posljednje čega se ja sjećam iz te kuće, gdje se više niko ne oslanja na san, je
jedno lice i glas pod licem koji kaže da moj život, onaj drugi, tek sad počinje. Iza
riječi ali ne ovdje visi tanka izbušena zavjesa, čije mi okrugle rupe govore da
stojim kraj prozora. Prozor još uvijek nije postao zid, a rijeka, koja kroz rupe
krijumčari odsjaj svjetlosti sa skele jezika do nutrine kuće, teče ka sjeveru, gdje
lutajući glasovi šapću usidravajuće riječi:
Kuća nije dom, dok se ne napusti.
STOJEĆI
Da je ovo jedno staro pismo, koje si našla u nekom atlasu, tražeći nešto drugo –
neki grad ili put do nekog grada – možda bi ga otvorila i pročitala, baš onako
kako sam ja možda otvorio i pročitao tvoje danas. Prepoznala bi šifru moga
rukopisa, pomirisala papir koji bi mirisao na Papir i razmotala ga. Polako,
polako bi ga razmotala i stojeći tumačila riječi, muziku i ono najvažnije, iako ni
riječi, ni muzika, ni ono najvažnije ne stoje u pismima. Iako put od Mene do
Tebe nije isti kao onaj od Tebe do Mene, oba se vijugaju istim atlasom: Biti dio
nečega što je podijeljeno, a što se ni s kim ne može podijeliti, najmanje od svega
sa papirom koji samo miriše na Papir, je tvoja i moja sudbina. Ne čitaj više. Data
ti je riječ. Zatvori atlas, putuj dalje i nastavi govoriti da ne putuješ, već stojiš
čvrsto – kao svoj na svom, kao Draga u pismu.
TATA
Tvoj tata ne dolazi niotkud. Tvoj tata je lik koji zalijeva tulipane na strmoj njivi
gospodnjoj. Jednom je dobio jednu bitku u jednom ratu. Samo jednu, zacijelo.
Tu ti je, crno na bijelo.
Tvoj tata kaže da si nađeš sopstvenu sjenku za svoj pogrbljeni život u njoj. Tvoj
tata kaže: „Čovjek može biti tata svakome, ali je samo sebi rođeni sin, rođena
kćerka.“ Tvoj tata je u pravu. Dug je put od šume do olovke u oštrilu.
Kad tvoj tata dođe kući, on istovremeno dođe i na jedno drugo mjesto. O tom
mjestu on ne priča. To mjesto nije važno. „Nek ide u tri jezika materina!“ kaže
tvoj tata.
Tvoj tata se nalazi pri samom dnu liste preživjelih koji će to i istinu jednog dana
saznati. On glanjca svoju medalju i ugljenocrni pištolj i kaže da je sve tako
kratko i slatko. Zatim se pravi mrtav, trudeći se da prikrije svoju lošu glumu.
Ali čekaj samo! Jednog dana će u tome biti jako dobar. Jednog dana će možda
biti i – tvoj tata.
S danskog preveo: autor
