I
Prije poplave
Kažete da bih trebala biti sretna.
Kažete da to moram naučiti.
Kažete da zaslužujem sreću.
Evo, reći ću vam nešto o sebi.
One noći kad sam se rodila, na zemlju u srednjoj Češkoj pao je bolid. Osvijetlio je noćno nebo na nekoliko trenutaka, bljesnuo kao da je đavo kresnuo šibicu i razrezao nebo u istom momentu kada je skalpel ljekara akušera otvorio stomak moje mame. U to vrijeme svijet se mnogo mijenjao. Sovjetski Savez krunio se kao sasušeni kolač i za sobom ostavljao mrvice novih država, granice su se pomjerale, nove političke stranke nicale su kao gljive poslije kiše, a u srednju Evropu pobjednički je ušao španski puž golać.
Našu porodicu najviše je pogodila pojava podmuklog puža golaća. Idilično gajenje povrća tokom jednog jedinog ljeta pretvorilo se u unaprijed izgubljenu bitku s ljigavim uljezom, pa su pojava proždrljivog mekušca i njegova likvidacija postali glavna tema beskrajnih i dosadnih jadikovki, koje nikuda nisu vodile. Početak devedesetih godina bio je vrijeme kada su mnogi mislili da je sve moguće i da je to trenutak kada treba ostvariti svoje snove. Ljudi bez ikakvog iskustva, naoružani samo svojim entuzijazmom i pogrešnim predstavama o funkcionisanju novog sistema, bezglavo su se upuštali u poslove. Prije nego što su se uspjeli orijentisati, otkrili su da su dobre pozicije zauzeli drugi, opremljeni nevidljivom mrežom veza, informacijama i pogodnostima sticanim dugo prije prevrata. Nekoliko odlučnih i upornih uspjelo je uprkos svemu, ali većinu entuzijasta njihovi poduhvati i tvrdoglavost doveli su na ivicu propasti. U boljim slučajevima vraćali su se sigurnim zaposlenjima, a u gorim su se predavali porazu i počinjali se privikavati na pomalo nedostojanstven, ali do izvjesne mjere opušten način života uz socijalnu pomoć.
A naša porodica – tačnije rečeno baka i djed – prisjetila se zemljoradničke prošlosti svojih predaka i počela postavljati staklenike i uzgajati povrće.
Prvi rod premašio je sva očekivanja i baka je postala kraljica okolnih pijaca. Sredstva uložena u postavljanje staklenika i nabavku sjemena vratila su se tokom jedne jedine sezone, ali onda je dopuzao podmukli mekušac i u porodici izazvao nešto nešto manje vike i štete nego što je to meni pošlo za rukom. Puža golaća svakako opravdava to što nema razum i rukovodi se samo svojom prirodom. Mene baš ništa ne može opravdati.
***
Svoju borbu s golaćem baka nije namjeravala predati. Njen karakter nije bio takav. Borba je bila smisao njenog života. Držala je distancu, u svakoj rečenici čula je aluziju na koju je trebalo oštro
reagovati. Stalno je bila na oprezu, spremna da prva napadne. U njenom prisustvu bilo je neophodno biti oprezan, jer nikoga nije štedjela.
Puž golać bio je prvi protivnik pred kojim je svake godine morala kapitulirati.
Voljela bih da mogu reći da se pod bakinom grubom spoljašnosti skrivalo zlatno srce, ali nažalost nije bilo tako. Bila je ograničena, ugniježđena u svom uvjerenju da je uvijek u pravu, ubijeđena da bi trenutak popuštanja i pokazivanja svoje prijatnije strane (ukoliko je uopšte ima, u šta sumnjam), bio njen životni poraz.
Nije lako živjeti s takvom osobom i niko se nije čudio što je djed većinu vremena provodio van kuće. Ako su mu vremenski uslovi dozvoljavali, nestajao je u stakleniku ili išao u šumu s psom. Kada nije bilo posla u stakleniku, danima bi sjedio u ambaru gdje si je napravio stolarsku radionicu u kojoj je pravio kuhinjske daske, kuhače, mutilice i police, koje je onda baka prodavala na pijacama zajedno s povrćem ili tačnije s onim što puževi golaći nisu pojeli.
Sjedio je na rashodovanoj školskoj stolici s nožem u jednoj i komadom drveta u drugoj ruci, među gomilama cjepanica koje je dovukao iz šume. Imao je iz čega izabrati. Svakog dana do sela je dopirao zvuk motornih testera, koje su obarale stablo za stablom i za sobom u šumi ostavljale iskrčeno zemljište s panjevima smrče i granama, koje su stršile prema nebu, i cjepanice nabacane u obliku opasnih piramida. Djed je u šumu išao s kolicima, među odsječenim granama birao one koje su mu najviše odgovarale, okresivao ih i tovario. Onda bi se upregnuo u kolica i vukao ih po škripavoj stazi prema kući. Klap, klap, klap. Miris šume uvukao mu se u kosu, upio u kožu i ostajao na svemu što bi dotakao.
Dok je radio u ambaru, slušao bi političke diskusije i analize i povremeno ljutito zasipao komentarima okrenut prema psu koji je ležao na podu – ogromnom psu sa zamršenom dlakom punom iverja i piljevine i vrebajućim pogledom. Jedino što sam s bakom imala zajedničko, bio je osjećaj ogavnosti koji je gajila prema toj velikoj životinji.
“Kako možete živjeti tako?”, tata je povremeno govorio djedu kada bi baka bila posebno otrovna.
Ali djed je samo podizao pogled s onog što je tada radio i zarežao: “Ti se ne miješaj i gledaj svoja posla.”
Istina, baka se nije usuđivala direktno napasti djeda, iako ni on nije bio pošteđen njenih izljeva, žalopojki i podbadanja koja su trpjeli ostali.
Baka nikako nije podnosila tatu, a to nije ni pokušavala sakriti. Govorila je o njemu kao o uljezu, parazitu, koji se smjestio na prvi sprat, mladiću koji se prilijepio za njenu kćerku i uništava joj život.
“Mama, nemoj tako govoriti o njemu, nemoj barem pred tom djevojčicom”, govorila bi mama.
“U sopstvenoj kući govorit ću šta god želim”, odbrusila bi baka, a mama me uhvatila za ruku i odvukla odatle dok se baka nije sasvim razljutila.
Baka je na mene gledala kao na jadnu unuku, izdanka slabašne kćerke koja nije sposobna brinuti se o sebi, biti samostalna, pa u svoj život dovodi nepodobne muškarce.
Posmatrala me, komentarisala sve što sam uradila, moju nespretnost i greške pripisivala je lošoj genetici, a u slučaju da sam u nečemu uspjela, tumačila je to kao slučajnost. Odgajala me naredbama, opomenama i upozorenjima skrivenim u slučajevima koji su se dogodili ljudima iz našeg sela. Neke je navodno znala, o drugima je čula priče, ali za mene su bili stvarni poput susjede Roubalove s kojom bi baka povremeno razmijenila nekoliko riječi preko ograde, Zahalka koji je proizvodio med i sa svojim košnicama prolazio pored naše kuće, ili moje jedine drugarice Monike.
Slušajući bakine priče, u meni se radoznalost borila sa željom da začepim uši i pobjegnem. Moji strahovi i fobije rađali su se u kući koja je mirisala na šumu i u vrijeme idiličnog okopavanja vrtnih leja, sakupljanja puževa golaća i zalamanja zaperaka paradajza.
“Nemoj se približavati toj kapiji, ti mala”, prosiktala je baka kad sam posegnula za kvakom da iz bašte provirim na ulicu, da vidim vraćaju li se tata i mama s posla. Nisam išla u vrtić jer kod nas u selu nije bilo niti jednog, pa bi me rano ujutro neko trebao voziti u grad. Porodica je odlučila da bi bilo bolje da ostanem kod kuće s bakom i djedom. Možda je to bilo jednostavnije, ali dani su bili tužni, jednolični i beskrajni.
Alena Mornštajnová, “Šuma u kući”, s češkog prevela Ljiljana Halilović, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook