Od New Yorka do Clintona, u Ontariu, kanadskog grada od tri hiljade stanovnika gdje Alice Murno živi veći dio godine, nema direktnog leta. Krenuli smo sa LaGuardie u rano junsko jutro, iznajmili automobil u Torontu i tri se sata vozili cestama koje su postajale sve uže i ruralnije. U sumrak smo se zaustavili pred kućom u kojoj Munro živi sa svojim drugim mužem, Gerryem Fremlinom. Iza te kuće, u kojoj je, kako nam je objasnila, Fermlin odrastao, nalazi se veliko dvorište i neobičan cvjetni vrt. U kuhinji je Murno pripremila jednostavno jelo sa mirisnim lokalnim travama. Trpezarija je od poda do plafona obložena knjigama; na jednoj strani, na malom stolu je pisaća mašina. Tu Murno radi.
Nakon nekog vremena, Munro nas je odvela u Goderich, veći grad, sjedište okruga, gdje nas je smjestila u Bedford hotel koji je nalazi na trgu preko putu gradske sudnice. Hotel je zgrada iz devetnaestog vijeka sa udobnim sobama (dvokrevetnim i bez klimatizacije) koje bi sasvim odgovarale bibliotekarima ili učiteljima sa graničnih područja, iz Munroinih priča. Tokom tri naredna dana razgovarali smo u njenoj kući, ali nikada sa uključenim diktafonom. Intervju smo radili u našoj maloj hotelskoj sobi, pošto je Munro željela da drži „posao van kuće“. I Munro i njen muž su odrasli na udaljenosti od svega nekih dvadesetak milja od mjesta u kojem sada žive; znali su historiju skoro svake zgrade pored koje smo prošli, kojoj smo se divili ili u kojoj smo objedovali. Pitali smo kakva je književna zajednica u ovoj oblasti. Iako postoji biblioteka u Goderichu rečeno nam je da se najbliže dobre knjižare nalaze u Stratfordu, nekih tridesetak milja dalje. Kada smo pitali da li ima i drugih lokalnih pisaca odvezla nas je do trošne kuće ispred koje je muškarac, gol do pasa, sjedio pogrbljen nad pisaćom mašinom, okružen mačkama. „Tu je svaki dan“ rekla je „sijalo ili sijevalo. Ne poznajem ga, ali umirem od radoznalosti da saznam šta je to on naumio.“
Naš zadnji dan u Kanadi, opremljeni uputama puta, proveli smo tražeći kuću u kojoj je Alice Munro odrasla. Njen otac je sagradio tu kuću i tu je uzgajao kanadske kune. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja konačno smo pronašli lijepu kuću od cigle, na samom kraju seoskog puta, okrenutu prema velikom polju na kojem se odmarao jedan avion, činilo se samo privremeno ateriran. Sa mjesta sa kojeg smo mi gledali bilo je lako zamisliti magiju leta, pilota kako odvodi seosku domaćicu, kao u „White Dump“, ili mladog avijatičara koji slijeće u ovakvo polje u „How I Met My Husband“.
Kao ni kuća ili pejzaž Ontaria, koji podsjeća na američki srednji zapad, ni Munro nije impozantna. Ona je ljubazna i ima blag humor. Autorica je sedam knjiga kratkih priča, uključujući Open Secrets koje se će tek objaviti, i jednog romana: Lives of Girls and Women; dobitnica je Governor-General nagrade (kanadske najprestižnije književne nagrade), i redovno je uvrštavana u Najbolje američke kratke priče (Richard Ford je nedavno uvrstio dvije priče Alice Munro u zbornik koji je uredio) i Nagrađene priče: Nagrade O. Henrya; ona je također i redovna dopisnica The New Yorkera. Usprkos svim ovim značajnim dostignućima Murno još uvijek govori o pisanju sa određenim poštovanjem i nesigurnošću kakvi se mogu čuti od početnika. Kod nje nema ni malo pompe niti buke koje prate slavne pisce, i lako se zaboravlja da je i ona jedna o njih. Kada govori o svom vlastitom radu, ona to predstavlja, možda ne baš lakim, ali mogućim, kao da bi to svako mogao postići ako se bude dovoljno trudio. Kada smo otišli u nama je ostao taj zarazni osjećaj mogućnosti. Izgleda jednostavno – ali njeno pisanje ima savršenu jednostavnost koja zahtijeva godine i mnoge pokušaje da bi se usavršilo. Kako je Cynthia Ozick jednom rekla „Ona je naš Čehov i nadživjet će mnoge svoje savremenike“.
PARIS REVIEW
Jutros smo otišli do kuće u kojoj ste odrasli: da li ste tamo živjeli cijelo vaše djetinjstvo?
ALICE MUNRO
Da. Kada mi je otac umro još uvijek je živio u kući na farmi, gdje je uzgajao lisice i kanadske kune. Ali mnogo se promijenila od tada. Sada je to kozmetički salon koji se zove Potpuno ugađanje. Mislim da je salon smješten u zadnjem krilu i da su sasvim srušili kuhinju.
PARIS REVIEW
Da li ste od tada ulazili unutra?
MUNRO
Nisam, ali mislim da sam ikada bila ušla pitala bih da vidim dnevnu sobu. Tamo je kamin koji je sagradio moj otac i to bih voljela vidjeti. Ponekad pomislim da bih trebala otići i tražiti manikir.
PARIS REVIEW
Primijetili smo avion na polju preko ceste i pomislili na vaše priče White Dump i How I Met My Husband.
MUNRO
Da, tu je jedno vrijeme bio aerodrom. Čovjek koji je posjedovao farmu vozio je avione iz hobija, i čak je i posjedovao jedan mali avion. Nikad mu se nije sviđalo da bude farmer pa je postao instruktor letenja. Još uvijek je živ. Odličnog zdravlja i jedan od najzgodnijih muškaraca koje sam ikada srela. Penzionisao se kao instruktor letenja kada je imao sedamdeset i dvije. Nakon možda tri mjeseca otišao je na putovanje i dobio neku čudnu bolest, koja se dobiva od šišmiševa u pećinama.
PARIS REVIEW
Priče iz vaše prve zbirke Dance of the Happy Shades kao da imaju eho te oblasti, svijeta vašeg djetinjstva. U kojem trenutku vašeg života su one napisane?
MUNRO
Pisanje tih priča je trajalo preko petnaest godina. The Day of the Butterfly je prva. Ta je vjerovatno napisana kada sam imala oko dvadeset i jednu godinu. I dobro se sjećam pisanja Thanks for the Ride jer je moja prva beba ležala u kolijevci pored mene. Znači imala sam dvadeset i dvije. Najkasnije priče su napisane kada sam bila u tridesetim. Dance of the Happy Shades je jedna od njih; The Peace of Utrecht je druga. Images je zadnja napisana. Walker Brothers Cowboy je također napisana nakon što sam napunila trideset. Tako da je tu zaista veliki raspon.
PARIS REVIEW
Kakvim ih držite sada? Da li ih ponovo čitate?
MUNRO
U toj zbirci ima jedna rana priča koja se zove The Shining Houses i koju sam morala čitati u Harborfrontu u Torontu prije dvije ili tri godine na jednoj posebnoj manifestaciji koja je slavila historiju Tamarack Reviewa. Pošto je originalno bila objavljena u jednom od ranih izdanja tog magazina morala sam ustati i pročitati je, i to je bilo jako teško. Mislim da sam napisala tu priču kada sam imala dvadeset i dvije godine. Uređivala sam dok sam čitala, hvatajući sve trikove koje sam koristila u ono vrijeme, koji su sada izgledali jako prevaziđeni. Na brzinu sam pokušavala da je prepravim, očiju usmjerenih na naredni pasus dok sam čitala, jer je nisam pročitala prije početka. Nikada ne čitam prije samog čitanja. Kada pročitam neku ranu priču vidim stvari koje sada ne bih uradila, stvari koje su ljudi radili u pedesetim.
PARIS REVIEW
Da li ikada prepravljate priču nakon što je već objavljena? Navodno prije nego što je umro Proust je ponovo napisao prvi tom romana U potrazi za izgubljenim vremenom.
MUNRO
Da i Henry James je prepravljao jednostavne, razumljive stvari da ih učini čudnim i teškim. Ustvari, i sama sam to uradila nedavno. Priča Carried away je bila uključena u Najbolje američke kratke priče 1991. Ponovo sam je pročitala u antologiji jer sam željela da vidim kakva je i otkrila sam pasus koji mi se učinio jako slab. Bio je to jako važan kratki pasus, od možda dvije rečenice. Samo sam uzela olovku i prepravila ga na margini antologije tako da imam tu kao referencu za kada priču budem objavljivala u knjizi. Često sam pravila revizije u toj fazi koje su se pokazale kao greške pošto više nisam zaista bila u ritmu priče. Napišem nešto što ne izgleda kao da radi onoliko posla koliko bi trebalo, i mislim da ću na samom kraju to nekako prepraviti. Ali kada konačno ponovo pročitam priču onda to izgleda gotovo nametnuto. Tako da nisam baš sigurna po tom pitanju. Možda je odgovor da treba prestati to raditi. Morala bi postojati tačka u kojoj kažete, kao što biste za djete, ovo više nije moje.
PARIS REVIEW
Spomenuli se da svojim prijateljima ne pokazujete svoj rad dok još nije završen.
MUNRO
Ne, nikome ne pokazujem radove koji nisu završeni.
PARIS REVIEW
Koliko se oslanjate na urednike?
MUNRO
The New Yorker je zaista bio moje prvo iskustvo sa ozbiljnim uredništvom. Prije toga sam uglavnom imala lekture sa nekoliko prijedloga – ne više od toga. Mora postojati dogovor između urednika i mene o tome šta se može dešavati. Urednik koji je mislio da se ništa ne dešava u pričama William Maxwella, na primjer, meni ne bi bio od koristi. Isto, mora tu biti i vrlo oštro oko da otkrije načine na koje bih ja mogla zavaravati samu sebe. Chip McGrath iz The New Yorkera je bio moj prvi urednik, i on je bio jako dobar. Nisam mogla vjerovati da neko može tako duboko prodrijeti u ono što želim da uradim. Ponekad ne bismo uradili puno, ali s vremena na vrijeme mi je davao mnogo uputa. Prepravila sam jednu priču koja se zove The Turkey Season, nakon što ju je on već bio uzeo. Mislila sam da će on jednostavno prihvatiti novu verziju, ali nije. Rekao je: Pa neke stvari mi se više sviđaju u novoj verziji, ali isto ima stvari u staroj verziji koje su mi bolje. Zašto ne vidimo šta ćemo? On nikada ne kaže – uradit ćemo. Tako da smo ih sastavili i tako dobili bolju priču, barem mislim da je tako.
PARIS REVIEW
Kako je to postignuto? Telefonom ili mailom? Da li ste ikada idete u The New Yorker da tamo dovršite priču?
MUNRO
Mailom. Imali smo i vrlo plodonosne telefonske razgovore, a vidjeli smo se svega nekoliko puta.
PARIS REVIEW
Kada ste prvi put objavili u The New Yorkeru?
MUNRO
Royal Beatings je bila prva priča i objavljena je 1977. Ali slala sam i sve moje ranije priče, pedesetih, u The New Yorker, ali onda sam prestala slati i dugo vremena sam slala samo magazinima u Kanadi. The New Yorker mi je slao lijepe odbijenice – napisane olovkom, neformalne. Nikada nisu bile potpisane. Nisu baš bile pretjerano ohrabrujuće. Još uvijek se sjećam jedne od njih: Stil je jako lijep, ali tema je previše istrošena. I bila je. Bila je to priča o dvoje starijih ljudi – staroj usjedjelici koja zna da su joj svi vozovi prošli i koja dobiva bračnu ponudu od starog farmera. Imala sam dosta starih usjedjelica u mojim pričama. Ta priča se zvala The Day the Asters Bloomed. Bila je zaista grozna. I nisam to napisala kada mi je bilo sedamnaest; bilo mi je dvadeset i pet. Pitam se zašto sam pisala o starim usjedjelicama. Nisam poznavala niti jednu.
PARIS REVIEW
Mladi ste se udali. Nije baš da ste za sebe očekivali život stare usjedjelice.
MUNRO
Mislim da sam znala da sam duboko u srcu stara usjedjelica.
PARIS REVIEW
Da li ste oduvijek pisali?
MUNRO
Od sedmog ili osmog razreda.
PARIS REVIEW
Da li ste bili ozbiljna spisateljica kada ste krenuli na fakultet?
MUNRO
Da. Nisam imala mogućnost da budem bilo šta drugo jer nisam imala novaca. Znala sam da ću na univerzitetu biti dvije godine jer je školarina koju sam mogla dobiti trajala samo dvije godine. To je bio mali odmor od mog života, prelijepo vrijeme. Bila sam zadužena za kuću još otkako sam bila tinejdžerka, tako da je univerzitet bio skoro jedino vrijeme u mom životu kada nisam morala da radim kućanske poslove.
PARIS REVIEW
Da li ste se udali odmah nakon te dvije godine?
MUNRO
Udala sam se odmah nakon druge godine. Bilo mi je dvadeset. Otišli smo u Vancouver. To je bila velika stvar vezana za udaju – ta ogromna avantura, selidba. Što smo dalje mogli, sve dok ostanemo u istoj zemlji. Bilo mi je dvadeset, njemu dvadeset i dvije. Odmah smo organizovali vrlo propisan život srednje klase. Razmišljali smo o kupovini kuće i bebi, i vrlo brzo smo sve to i uradili. Prvu bebu sam dobila u dvadeset i prvoj godini.
PARIS REVIEW
I cijelo to vrijeme ste pisali?
MUNRO
Očajnički sam pisala sve vrijeme dok sam bila trudna jer sam mislila da nikada kasnije neću biti u mogućnosti da pišem. Svaka trudnoća me je tjerala da uradim nešto veliko prije nego što se beba rodi. A ustvari nikada nisam uradila ništa veliko.
PARIS REVIEW
U Thanks for the Ride pišete iz tačke gledišta prilično bešćutnog momka iz velikog grada koji na jednu noć zavede siromašnu djevojku iz malog grada, spava sa njom, a istovremeno je i privučen i zgranut bijedom njenog života. Čini se zanimljivim da je ova priča napisana u vrijeme kada je vaš život bio tako pristojan i ustaljen.
MUNRO
Prijatelj mog muža je došao da nas posjeti kada sam bila trudna sa mojom najstarijom kćerkom. Ostao je neki mjesec dana. Radio je za Nacionalnu filmsku udrugu i snimali su film. Rekao nam je puno stvari – pričali smo kao što se obično i priča, anegdote iz naših života. Ispričao nam je priču kako je bio u malom gradu na Gerogian obali i izlazio sa lokalnom djevojkom. To je bio susret momka iz srednje klase sa nečim što je meni bilo jako poznato, ali ne i njemu. Tako da sam se odmah jako poistovjetila sa djevojkom, njenom porodicom i njenom situacijom, i mislim da sam napisala priču prilično brzo, jer me je moja beba gledala iz kolijevke.
PARIS REVIEW
Koliko vam je bilo godina kada vam je izašla prva knjiga?
MUNRO
Oko trideset i šest. Pisala sam priče godinama i konačno mi se javio urednik iz Ryerson Press, kanadske izdavačke kuće, koju je naknadno preuzela kuća McGraw-Hill, i pitao me da li imam dovoljno priča za zbirku. Inicijalno je namjeravao da me stavi u zbirku sa dva ili tri druga pisca. Onda je on dao otkaz ali me je prebacio drugom uredniku koji je rekao: Ako možete napisati još tri priče, imat ćemo zbirku. Pa sam napisala Images, Walker Brothers Cowboy i Postcard tokom godine prije nego što će zbirka biti objavljena.
PARIS REVIEW
Da li ste objavljivali te priče u magazinima?
MUNRO
Većina njih je izašla u Tamarack Review. To je bio lijep, mali magazin, vrlo hrabar magazin. Urednik je rekao da je on jedini urednik u Kanadi koji zna sve svoje čitatelje po imenu.
PARIS REVIEW
Da li ste ikada imali neko posebno vrijeme kada pišete?
MUNRO
Kada su djeca bila mala moje vrijeme je nastupalo čim bi oni otišli u školu. Tih godina sam jako naporno radila. Muž i ja smo imali knjižaru, i čak i kada sam radila tamo ostajala sam kući do podneva. Morala sam raditi kućanske poslove, ali isto sam tada i pisala. Kasnije, kada nisam radila u radnji svaki dan, pisala bih dok svi ne bi došli kući na ručak a onda kasnije kada bi oni otišli, oko dva i trideset, popila bih brzu kafu i počela sa kućanskim poslovima, pokušavajući da sve završim prije kasnog popodneva.
PARIS REVIEW
Kako je bilo u vrijeme prije nego što su djevojčice krenule u školu?
MUNRO
Kada su spavale.
PARIS REVIEW
Pisali ste kada su one spavale?
MUNRO
Da. Od jedan od tri poslije podne. Napisala sam puno stvari koje nisu bile dobre, ali bila sam prilično produktivna. Te godine kada sam napisala moju drugu knjigu Lives of Girls and Women bila sam nevjerovatno produktivna. Imala sam četvoro djece jer je jedna prijateljica od kćerke živjela sa nama, i radila sam u radnji dva dana sedmično. Radila bih možda do jedan sat u noći, a onda sam se ustajala u šest ujutro. Sjećam se da sam mislila: Znaš, možda ću umrijeti, ovo je užasno, dobit ću srčani udar. Tada sam imala oko trideset i devet ili tako nešto, ali mislila sam ovo: ali čak i ako umrem, do sada imam toliko napisanih stranica. Moći će shvatiti kako se treba završiti. To je bila neka vrsta očajne, očajne trke. Više nemam tu vrstu energije.
PARIS REVIEW
Možete li nam opisati proces pisanja Lives?
MUNRO
Sjećam se dana kada sam to počela pisati. Bio je januar, nedjelja. Otišla sam u knjižaru, koja nije radila nedjeljom, i zaključala se unutra. Muž je rekao da će on srediti večeru, tako da sam imala cijelo poslijepodne. Sjećam se da sam gledala oko sebe, svu tu veliku književnost koja me okružuje i mislila: Budalo! Šta ti radiš ovdje? Ali onda sam otišla u kancelariju i počela pisati dio koji se zvao Prineza Ida, koji je o mojoj majci. Materijal o mojoj majci je centralni materijal u mom životu, i uvijek je kao spreman za mene. Samo se opustim i onda on dođe. Tako, kada sam počela to pisati, nije bilo stajanja. Onda sam napravila veliku grešku. Pokušala sam da to napravim regularnim romanom, nekom vrstom običnog romana o adolescenciji. Do marta sam shvatila da to ne funkcioniše. Nisam ga osjećala i pomislila sam da ću morati da odustanem. Bila sam jako potištena. Onda sam shvatila da roman samo trebam rastaviti i dati u formi priča. Tako sam mogla izaći na kraj sa tim. Tada sam naučila da nikada neću napisati pravi roman jer je ne znam razmišljati na taj način.
PARIS REVIEW
The Beggar Maid je isto neka vrsta romana zbog međusobne povezanosti priča.
MUNRO
Ne želim previše ispitivati stvari, ali često sam željela uraditi i drugu seriju priča. U mojoj novoj zbirci Open Secrets postoje likovi koji se ponavljaju. Bea Doud iz Vandals je spomenuta kao mala djevojčica u priči Carried Away, što je prva priča koju sam napisala za ovu zbirku. Billy Doud je sin bibliotekara. Svi oni se spominju u Spaceships Have Landed. Ali ne smijem dozvoliti da ovakvi planovi nadvladaju same priče. Ako počnem oblikovati jednu priču tako da će se ona preklapati sa drugom, onda vjerovatno radim nešto pogrešno, silim je i to ne bih trebala raditi. Tako da ne znam da li ću ikada više raditi takve serije, iako mi se jako sviđa ta ideja. Katherine Mansfield je u jednom od svojih pisama rekla nešto kao: Oh, nadam se da ću napisati roman, nadam se da neću samo umrijeti ostavljajući ove djeliće i komadiće. Vrlo je teško osloboditi se tog djelići i komadići osjećaja ako za sobom ostavljate samo rasute priče. Sigurna sam da sada pomišljate na Čehova i njemu slične, ali ipak.
PARIS REVIEW
I Čehov je uvijek želio da napiše roman. Namjeravao ga je nazvati Priče iz života mojih prijatelja.
MUNRO
Znam. I znam tu potrebu za postignućem da sve stavite u jedan paket.
PARIS REVIEW
Kada počnete pisati priču da li već tada znate kakva će ona biti? Da li je ona već sasvim smišljena?
MUNRO
Ne sasvim. Bilo koja priča koja će biti imalo dobra vjerovatno će se mijenjati. Upravo sada počinjem priču bez neke posebne ideje. Radim na njoj svako jutro i ide prilično dobro. Ne sviđa mi se nešto posebno ali mislim možda se, u nekom trenutku, zagrijem za nju. Obično imam mnogo upoznavanja sa pričom prije nego što je počnem pisati. Kada nisam imala vremena za redovno pisanje, priče su bile rad u mojoj glavi toliko dugo da u trenutku kada bih ih počela pisati već sam bila duboko u njima. Sada taj rad obavljam ispunjavajući teke.
PARIS REVIEW
Koristite teke?
MUNRO
Imam gomile teka koje sadržavaju te užasno nespretne tekstove, što je zapravo bacanje bilo čega na papir. Često se pitam, kada gledam u te prve nacrte, da li ima ikakvog smisla uopće ovo raditi. Ja sam suprotnost pisca sa brzim darom, znate, nekoga ko sve to zasije odjednom. Ja to sve ne pohvatam lako, a pod „sve“ mislim na sve što pokušavam raditi. Često zalutam u pogrešnom pravcu i moram sebe vući natrag.
PARIS REVIEW
Kako shvatite da ste na pogrešnom putu?
MUNRO
Mogu pisati jedan dan i misliti da sam to uradila dobro; napišem više stranica nego inače. Onda se ustanem naredno jutro i shvatim da ne želim više raditi na tome. Kada imam užasno opiranje da se vratim tekstu, kada bih morala tjerati sebe da nastavim, jasno mi je da je tu nešto jako loše. Često, u tri četvrtine stvari koje radim dođem do tačke, prilično rano u radu, kada mislim da ću napustiti priču. Onda prođem kroz dan ili dva depresije, u jako lošem raspoloženju. I mislim o nečemu drugom o čemu bih mogla pisati. To je kao neka ljubavna veza: oslobađate se svih razočaranja i patnje tako što izađete sa drugim muškarcem koji vam se zaista i ne sviđa, ali to još niste primijetili. Onda ću iznenada otkriti nešto o priči koju sam napustila; uvidjet ću kako da je uradim. Ali čini se da se to dešava tek nakon što kažem: Ovo neće ići, zaboravi.
PARIS REVIEW
Možete li to uvijek uraditi?
MUNRO
Ponekad ne mogu i onda provedem cijeli dan u lošem raspoloženju. To je jedino vrijeme kada sam zaista razdražljiva. Gerry mi se obraća ili ulazi i izlazi iz sobe ili puno lupa okolo, a ja sam na rubu bijesa. A ako pjeva ili radi nešto slično onda je to užas. Pokušavam da nešto promislim, ali stalno udaram u zid, ne mogu da prođem. Obično to radim jedno vrijeme i onda odustanem. Taj cijeli proces može uzeti i cijelu sedmicu, pokušavajući da se probijem naprijed, pokušavajući da je ponovo oživim, onda odustajući i misleći na nešto drugo, i onda mi se vrati, obično vrlo neočekivano, kada sam u prodavnici ili dok vozim. I pomislim: Oh, dobro, treba to da uradim iz tačke gledišta tog i tog, i moram da izbacim tog lika, i naravno ti ljudi nisu vjenčani, ili šta god već. Velika promjena, obično radikalna promjena.
PARIS REVIEW
To učini da priča profunkcioniše?
MUNRO
Ne znam da li to učini priču boljom. Ali učini mogućim da je nastavim pisati. To je ono što mislim kada kažem da mislim da nemam tu neku nadmoćnu stvar koja dođe i diktira mi. Čini se da ja jedino sa velikom mukom mogu da dosegnem ono o čemu želim pisati. A i to jedva.
PARIS REVIEW
Da li često mijenjate perspektive ili ton?
MUNRO
Oh da, ponekad sam nesigurna i prebacujem se iz prvog u treće lice i obrnuto, ponovo i ponovo. To je jedan od mojih najvećih problema. Često pišem u prvom licu da bih se uključila u priču i onda osjetim da to iz nekog razloga ne funkcioniše. Vrlo sam osjetljiva na ono što mi ljudi kažu u toj fazi. Mom agentu se nije svidjelo što je The Albanian Virgin napisana u prvom licu, što me je, pošto ni sama nisam bila sasvim sigurna, natjeralo da to promijenim. Ali onda sam je opet vratila u prvo lice.
PARIS REVIEW
Koliko svjesno, na tematskom nivou, razumijete šta radite?
MUNRO
Pa, nije to sasvim svjesno. Mogu sagledati načine na koje priča može krenuti loše. Lakše vidim negativne stvari nego pozitivne. Neke priče nisu dobre koliko druge, a neke priče su lakše u koncepciji od drugih.
PARIS REVIEW
Lakše?
MUNRO
Osjećam ih lakšim. Ne osjećam veliku predanost njima. Čitala sam autobiografiju od Muriel Sparks. Ona misli, pošto je Kanađanka, katolkinja, da je Bog pravi autor. Odgovara nas od pokušaja da preuzimamo taj autoritet, od pokušavanja pisanja fikcije koja je o smislu života, koja hoće da dosegne ono što samo Bog može dosegnuti. Pa bi trebalo pisati samo za zabavu. Mislim da je to ono što ona kaže. Mislim da ponekad pišem priče koje su osmišljene kao zabava.
PARIS REVIEW
Možete li dati primjer?
MUNRO
Pa mislim da Jack Randa Hotel, koja mi se prilično sviđa, funkcioniše kao zabava. Ili sam barem to željela. Dok priča Friend of my Youth ne funkcioniše kao zabava. Funkcioniše na neki drugi način. Funkcioniše na mom najdubljem nivou.
PARIS REVIEW
Da li se jednako mučite oko priča koje smatrate „zabavom“ kao i oko onih koje su vaš glavni materijal?
MUNRO
Da, jesam, to je istina.
PARIS REVIEW
Ima li priča koje ste napisali bez muke?
MUNRO
Ustvari Friend of my Youth sam napisala jako brzo. Iz anegdote. Ima taj mladić kojeg znam, koji radi u biblioteci u Goderichu i istražuje stvari za mene. Bio je kod nas jednu noć i počeo je pričati o komšijama svoje porodice, komšijama koje žive na susjednoj farmi. Pripadali su religiji koja im je zabranjivala igre kartama, zato su igrali Crokinole, što je igra na tabli. Samo mi je to rekao, a onda sam ga ja pitala o porodici, o religiji, kakvi su oni. Opisao je te ljude, a onda mi je ispričao o skandalu sa vjenčanja: došao je mladić koji je pripadao njihovoj crkvi i vjerio se sa starijom kćerkom. Onda, vjerovali ili ne, mlađa sestra je ostala trudna pa se brak morao prebaciti na nju. I onda su svi nastavili živjeti u istoj kući. Stvari o prepravcima kuće, farbanju su isto sasvim istinite. Par je ofarbao svoj dio, starija sestra nije – samo pola kuće se ofarbalo.
PARIS REVIEW
Je li tu zaista bila i medicinska sestra?
MUNRO
Ne, medicinsku sestru sam ja izmislila, ali ime sam dobila. Imali smo zabavu za prikupljanje sredstava u Blyth Theater, desetak milja odavde. Svi su nešto donijeli na aukciju da bi se sakupio novac, i neko je smislio da bih ja na aukciju mogla dati pravo da, po osobi koja najviše ponudi, imenujem junaka moje naredne priče. Žena iz Toronta je platila četiri stotine dolara da bude junakinja. Njeno ime je bilo Audrey Atkinson. Odmah sam pomislila: To je medicinska sestra! Nikada mi se poslije nije javila. Nadam se da joj to nije smetalo.
PARIS REVIEW
Kako ste započeli tu priču?
MUNRO
Kada sam počela pisati tu priču bili smo na jednom od naših putovanja od Ontaria do Britanske Kolumbije; odvezemo se tamo svake jeseni i vratimo se u proljeće. Tako da nisam pisala, ali sam razmišljala o toj porodici u motelima tokom noći. Onda se cijela priča o mojoj majci zaokružila oko toga, a onda se to da ja govorim priču zaokružilo oko moje majke, i shvatila sam o čemu se radi. Mogla bih reći da je ta priča došla lako. Nisam imala nikakvih poteškoća. Često sam pisala lik moje majke, kao i o mojim osjećajima prema njoj, tako da nisam morala da to istražujem.
PARIS REVIEW
U vašem radu ima nekoliko likova majki. Majka iz te priče se pojavljuje i u drugim pričama i ona se čini vrlo realnom. Ali isto je tako i sa Flo, maćehom od Rose u The Beggar Maid.
MUNRO
Ali Flo nije bila stvarna osoba. Vrlo je sličila na neke ljude koje znam, ali je ona jedan od tih kompozitnih likova o kojima govore pisci. Mislim da je Flo snažna jer sam napisala tu priču kada sam se tek vratila da živim ovdje, nakon dvadeset i tri godine. Cijela ova kultura me je zaista snažno protresla. Kada sam došla ovdje i suočila se sa stvarnom stvari osjetila sam da je svijet koji sam koristila, svijet mog djetinjstva, bio svijet premazan glazurom sjećanja. Flo je bila utjelovljenje te stvarne stvari, puno grublje nego što sam pamtila.
PARIS REVIEW
Očito mnogo putujete, ali u osnovi vašeg rada se očituje ruralni senzibilitet. Da li smatrate da su priče koje ovdje čujete najviše u dosluhu sa vama ili ste koristiti isto toliko materijala iz vašeg života i kada ste stanovali u velikim gradovima?
MUNRO
Kada živite u malom gradu čujete više stvari, o svim vrstama ljudi. U velikom gradu uglavnom čujete samo priče o vašoj vrsti ljudi. Ako ste žena onda uglavnom čujete mnogo o vašim prijateljicama. Priču Differently sam dobila iz mog života u Victoriji, isto kao i veliki dio priče White Dump. Priču Fits sam dobila iz jedne stvarne i grozne nesreće koja se desila ovdje – ubistvo-samoubistvo para u šezdesetim godinama. U velikom gradu o tome bih samo čitala u novinama; ne bih mogla sakupiti sve druge niti.
PARIS REVIEW
Da li vam je lakše izmisliti stvari ili raditi kompozitne materijale?
MUNRO
Sada puno manje pišem lične stvari nego ranije iz vrlo jednostavnog i očitog razloga. Istrošite svoje djetinjstvo, osim ako niste sposobni da se kao William Maxwell stalno vraćate i otkrivate prelijepe nove nivoe u njemu. Duboki, lični materijal druge polovine vašeg života su vaša djeca. Možete pisati o vašim roditeljima kada ih više nema, ali vaša djeca će uvijek biti tu, i želite da oni dolaze i posjećuju vas i kada budete u staračkom domu. Možda je dobar savjet prebaciti se na pisanje priča koje su više posmatračkog karaktera.
PARIS REVIEW
Za razliku od vaših porodičnih priča jedan broj vaših priča bi se mogao nazvati historijskim. Da li ikada tražite takav materijal ili samo čekate da se on pojavi?
MUNRO
Nikada nemam problem sa pronalaženjem materijala. Čekam da se pojavi i uvijek se i pojavi. Raditi sa materijalom koji me preplavi je ono što mi predstavlja problem. Za historijske priče morala sam mnogo istraživati. Godinama sam znala da želim da napišem priču o jednoj od Viktorijanskih spisateljica, o jednoj od autorica tog vremena. Samo što nisam mogla pronaći stihove kakve sam željela; svi su bili tako loši da je to bilo smiješno. Htjela sam nešto bolje do toga. Pa sam ih napisala. Kada sam pisala tu priču listala sam mnogo starih novina, onakvih kakve moj muž ima svuda naokolo – on radi historijsko istraživanje o Huron County, našem dijelu Ontaria. On je penzionisani geograf. Imam vrlo jake slike grada, koji nazivam Walley. Imam vrlo jake slike iz novinskih isječaka. Onda kada mi je bilo potrebno nešto određeno ponekad bih angažovala čovjeka iz biblioteke da to uradi za mene. Da pronađe informacije o starim automobilima ili nešto slično, ili Prezbiteranskoj crkvi u 1850-im. On je predivan. I voli to raditi.
PARIS REVIEW
Šta je sa tim tetkama, divnim tetkama koje se pojavljuju.
MUNRO
Moja pra-tetka i moja baka su bile vrlo važne u našim životima. Konačno, moja porodica je živjela od tog propadajućeg posla na farmi lisica i kanadskih kuna, taman izvan najozloglašenijeg dijela grada, a oni su živjeli u gradu, u lijepoj kući i pokušavali su držati korak sa civilizacijom. Tako da je uvijek postojala napetost između njihove kuće i naše, ali vrlo je važno da sam to imala. Obožavala sam to kao mala djevojčica. Onda kada sam bila adolescent to me je opterećivalo. Moja majka u to vrijeme nije imala ulogu glavne žene u mom životu, iako je bila izuzetno važna osoba; ali više nije bila osoba koja je postavljala standarde. Tako da su te starije žene preuzele tu ulogu i iako ni one nisu postavile nikakve standarde za koje sam ja bila iole zainteresovana, stalno je bila prisutna neka napetost koja mi je bila važna.
PARIS REVIEW
Onda se vi niste zaista preselili u grad kao majka i kćerka u Lives of Girls and Women?
MUNRO
Jesmo tokom jedne zime. Moja majka je odlučila da želi da iznajmi kuću u gradu na jednu zimu i tako je i uradila. Priređivale je ručkove za gospođe, pokušavala da se uključi u društvo koje je za nju bilo sasvim nedostupno. Nije joj uspijevalo. Jednostavno nije bilo razumijevanja za nju. Sjećam se povratka na farmu na kojoj su živjeli muškarci, moj otac i brat, tu se više nije mogao vidjeti uzorak na linoleumu. Izgledalo je kao da se blato ulilo u kuću.
(Kraj prvog dijela)
(Ljeto 1994.)
Prijevod: Senka Marić
Preuzeto sa: http://www.theparisreview.org/interviews/1791/the-art-of-fiction-no-137-alice-munro
