PARIS REVIEW
Postoji li priča koju vi volite a drugi ne? Na primjer ima li priča koje se ne sviđaju vašem mužu?
MUNRO
Meni se mnogo sviđala The Moon in the Orange Street Skating Rink a Gerryu nije. Nastala je od anegdote koju mi je ispričao iz svog djetinjstva, tako da mislim da je očekivao da će ispasti drugačije. Pošto sam znala da mu se neće svidjeti nisam imala nikakvih nedoumica. Onda je rekao: Pa, i nije jedna od tvojih najboljih. To je bio jedini put da smo imali problem sa nečim što sam napisala. Nakon toga je uvijek bio pažljiv da ne čita ništa dok ne odem, i onda ako mu se sviđa on će to spomenuti, ili možda neće spomenuti nikako. Mislim da je to način na koji morate raditi u braku.
PARIS REVIEW
Gerry je odavde, manje od trideset milja od mjesta na kojem ste vi odrasli. Jesu li vam njegove anegdote i sjećanja korisnije od onih koje je imao Jim, vaš prvi muž?
MUNRO
Ne, Jim je iz okoline Toronta. Ali iz veoma drugačije sredine. Živio je u, recimo, gradu u kojem je stanovala viša srednja klasa, i gdje je većina muškaraca imala dobre poslove u Torontu i svaki dan su se vozili tamo na posao. Cheever je pisao o takvim gradovima u okolini New Yorka. Nikada ranije nisam poznavala ljude iz te klase, tako da mi je način na koji su oni razmišljali o stvarima bio pakleno interesantan, ali nije bio anegdotalan. Vjerujem da sam predugo bila previše neprijateljski raspoložena prema njima da bih ih mogla cijeniti: tada sam bila više ljevičarka. Dok su stvari koje mi Gerry ispriča više kao nastavak svega onoga što se sjećam iz mog odrastanja – iako je ogromna razlika između života dječaka iz gradića i djevojčice sa farme. Najbolji dio Gerryevog života je bio vjerovatno u uzrastu između sedam i četrnaest godina, kada su dječaci kao bande ludovali po gradu. Nisu bili delikventi niti bilo šta slično, ali su više manje radili šta su htjeli, kao subkultura unutar grada. Djevojčice nisu bile dio toga, nikada. Mi smo uvijek bile male grupice prijateljica, jednostavno nismo imale slobodu. Tako da je bilo interesantno slušati o svemu tome.
PARIS REVIEW
Koliko dugo ste živjeli izvan ove regije?
MUNRO
Udala sam se krajem 1951., otišli smo u Vancouver i ostali tamo do 1963., a onda smo se preselili u Victoriju gdje smo otvorili knjižaru – Munro’s. A vratila sam se, mislim da je to bilo, u ljeto 1973. Tako da sam u Victoriji bila samo deset godina. A bila sam udana dvadeset godina.
PARIS REVIEW
Da li ste se vratili na istok jer ste sreli Gerrya ili zbog posla?
MUNRO
Zbog posla. Ali isto i zbog toga što sam živjela sa svojim prvim mužem u Victoriji deset godina. Brak se raspadao godinu ili dvije. To je mali grad. Imate krug prijatelja i svi znaju jedni druge, i meni se čini da ako se brak raspada vrlo je teško ostati u istom okruženju. Mislila sam da će to za nas biti bolje, a on nije mogao otići zbog knjižare. Dobila sam ponudu za posao da predajem kreativno pisanje na York Univerzitetu u blizini Toronta. Ali nisam se dugo zadržala na tom poslu. Mrzila sam ga, i iako nisam imala novaca dala sam otkaz.
PARIS REVIEW
Jer vam se nije sviđalo da podučavate pisanje fikcije?
MUNRO
Ne! Bilo je užasno. To je bilo 1973. York je bio jedan od radikalnijih kanadskih univerziteta, a ipak u mom razredu su bili sve sami muškarci izuzev jedne djevojke kojoj su jedva dali progovoriti. Radili su ono što je bilo popularno u to vrijeme, što je značilo da su bili i nerazumljivi i otrcani u isto vrijeme; činili su se netolerantni prema svemu drugom. Bilo je dobro za mene da naučim da vičem i izrazim neke ideje o pisanju koje ranije nisam bila osvijestila, ali nisam znala kako da ih dotaknem, kako da im ne budem neprijatelj. Možda bih sada znala. Ali činilo se da to nema nikakve veze sa pisanjem – to je bilo više kao dobar trening za televiziju ili tako nešto, navikavanje na klišeje. Trebala sam biti sposobna da to promijenim, ali nisam znala kako. Imala sam jednu studenticu koja nije bila u mom razredu, koja mi je donijela priču. Sjećam se da su mi oči zasuzile jer je bila jako dobra, jer do tada nisam vidjela ništa dobro što su studenti napisali. Pitala je: kako se mogu uključiti u vaše časove? Rekla sam joj: Nemoj! Ne približavaj se mojim časovima, samo mi nastavi donositi svoje radove. I ona je postala spisateljica. Jedina ona.
PARIS REVIEW
Da li je bilo proliferacije škola kreativnog pisanja u Kanadi kao u Sjedinjenim Državama?
MUNRO
Možda i ne baš toliko. Mi ovdje nemamo ništa slično kao u Iowi. Ali neki već prave karijere kao predavači na odsjecima za pisanje. Jedno vrijeme mi je bilo žao tih ljudi jer ih se nije objavljivalo. Činjenica da oni zarađuju tri puta više novca nego što ću ja ikada vidjeti nije bila doprla do mene.
PARIS REVIEW
Čini se da je većina vaših priča zasnovana na Ontariu. Da li biste i sada odabrali da živite ovdje ili je to bio stjecaj okolnosti?
MUNRO
Sada kada već jesam ovdje odabrala bih da živim ovdje. Ovo je bila kuća Gerryeve majke, i on je živio ovdje da bi se brinuo o njoj. I moj otac i moja maćeha su živjeli isto u ovoj regiji; mislili smo da je ograničen taj period vremena kada možemo biti od pomoći tim starim ljudima, a kasnije bismo otišli. Onda, naravno, iz raznih razloga, to se nije desilo; njih odavno više nema, a mi smo još uvijek tu. Jedan od razloga što ostajemo sada je i taj da je krajolik jako važan za nas oboje. To je odlična stvar koja nam je zajednička. I zahvaljujući Gerryu to sada cijenim na sasvim drugačiji način. Ne bih mogla posjedovati ni jedan drugi krajolik ili selo ili jezero ili grad na ovaj način. To sada shvaćam i zato nikada neću otići.
PARIS REVIEW
Kako ste upoznali Garrya?
MUNRO
Znala sam Gerrya od kada smo zajedno bili na univerzitetu. On je bio zadnja godina, ja prva. On je bio veteran iz Drugog svjetskog rata, što je značilo da je sedam godina stariji od mene. Bila sam ludo zaljubljena u njega kada mi je bilo osamnaest, ali on me nije primjećivao. Primjećivao je druge ljude. To je bio mali univerzitet tako da ste otprilike znali svakoga. A on je bio u toj maloj grupi ljudi koji su izgledali – mislim da smo iz zvali boemima, dok se još govorilo boemi; pisali su poeziju za književni magazin i bili su opasni, opijali se i tako dalje. Mislila sam da je on povezan sa tim magazinom i kada sam napisala moju prvu priču, dio mog plana je bio da ću rukopis dati njemu. Onda bismo mi počeli razgovarati, on bi se zaljubio u mene i sve bi krenulo odatle. Odnijela sam mu rukopis a on mi je rekao: John Cairns je urednik, on je dole niz hodnik. I to je bila cijela naša konverzacija.
PARIS REVIEW
To je sve što je bilo između vas tokom svih godina na fakultetu?
MUNRO
Da. Ali onda kada sam objavila priču on je napustio univerzitet. Radila sam kao konobarica u pauzi između prve i druge godine i dobila sam pismo od Gerrya. Bilo je to prelijepo pismo o mojoj priči. To je bilo moje prvo pismo obožavaoca. Ali nije bilo o meni, nije spomenuo moju ljepotu ili da bi bilo lijepo da se vidimo ili bilo šta slično. Bilo je to samo književno priznavanje. Tako da sam ja to cijenila manje nego što bih da je bilo od nekoga drugog jer sam se nadala nečemu više. Ali bilo je to lijepo pismo. Onda nakon što sam se vratila u London i dobila posao u Westernu, on me je nekako čuo na radiju. Davala sam intervju. Mora da sam rekla gdje živim i da sam odala utisak da više nisam udata, jer je tada došao da me vidi.
PARIS REVIEW
I to je bilo nekih dvadesetak godina kasnije?
MUNRO
Tako nekako. Više od dvadeset godina kasnije, a niti jednom se nismo vidjeli u međuvremenu. Uopće nije izgledao kako sam očekivala. Samo me je nazvao i rekao: Ovdje Gerry Fremlin. U Clintonu sam i pitao sam se da li bismo se nekada mogli naći na ručku. Znala sam da mu je dom u Clintonu i pomislila sam da je došao da obiđe svoje roditelje. Mislim da sam tada znala da on radi u Ottawi, da sam to čula od nekoga. Mislila sam da su mu žena i djeca u Ottawi, da je došao obići roditelje i da je pomislio da bi bilo lijepo otići na ručak sa starom poznanicom. Tako da je to bilo ono što sam očekivala, sve dok nije došao i rekao mi da živi u Clintonu i da nema ni ženu ni djecu. Otišli smo u fakultetski bar i tokom ručka popili po tri martinija. Mislim da smo bili nervozni. Ali onda smo se brzo jako dobro upoznali. Mislim da smo pričali o tome da se uselimo zajedno već prije kraja tog popodneva. Bilo je to jako brzo. Završila sam taj semestar predavanja na Westernu i došla u Clinton i počeli smo živjeti u kući u koju se on vratio da bi se brinuo o svojoj majci.
PARIS REVIEW
Niste odlučili da se vratite ovdje zbog pisanja.
MUNRO
Nisam donijela odluku razmišljajući o pisanju. Ali isto nikada nisam ni pomislila da ga napustim. Valjda jer nikada nisam razumjela da možete imati uslove za pisanje koji će biti bolji od nekih drugih. Jedina stvar koja me je ikada sprječavala u pisanju su bili poslovi – kada sam javno priznata kao pisac i kada mi je data kancelarija da u njoj radim.
PARIS REVIEW
To podsjeća na vašu ranu priču The Office: žena iznajmi kancelariju da bi pisala ali je vlasnik toliko ometa da se ona konačno mora iseliti.
MUNRO
To je napisano na osnovu stvarnog iskustva. Dobila sam bila kancelariju ali tamo nisam mogla ništa da napišem osim te priče. Vlasnik me jeste uznemiravao cijelo vrijeme, ali čak i kada je prestao ja nisam mogla raditi. To bi se dešavalo svaki put kada bih sebi uredila prostor za pisanje. Kada sam bila na rezidencijalnom programu na University of Queensland u Australiji tamo sam imala kancelariju na odsjeku za engleski, vrlo otmjenu kancelariju, lijepu kancelariju. Niko nije bio čuo za mene, tako da niko nije ni dolazio da me vidi. Ali tamo niko nije ni pokušavao da bude pisac. To je bilo kao Florida: svi su cijelo vrijeme hodali okolo u bikinijima. Tako da sam imala sve to vrijeme i bila sam u toj kancelariji i samo sam sjedila i razmišljala. Ništa nisam mogla dosegnuti, htjela sam, ali bilo je paralizirajuće.
PARIS REVIEW
Da li je Vancouver bio koristan kao materijal?
MUNRO
Živjela sam u predgrađu, prvo u Sjevernom Vancouveru, onda u Zapadnom. U Sjevernom Vancouveru su svi muškarci odlazili ujutro i vračali se navečer, po cijeli dan tu su bile samo domaćice i djeca. Bilo je tu dosta neformalnog zajedništva, ali je bilo teško biti sam. Bilo je dosta takmičarskog raspravljanja o usisavanju i pranju vunenih tkanina, i ja sam skoro poludjela. Kada sam imala samo jedno dijete stavila bih je u kolica i hodala miljama samo da bih izbjegla odlaske na kafe. To je bilo puno više ograničavajuće i teže nego kultura u kojoj sam odrasla. Toliko stvari je bilo zabranjeno – kao pričati o bilo čemu ozbiljnom. Život je bio vrlo usko određen kao serija dozvoljenih aktivnosti, dozvoljenih razmišljanja i dozvoljenih načina na koje se može biti žena. Jedini izlaz, mislila sam, je bio flertovanje sa tuđim muževima na zabavama; to je zaista bilo jedino vrijeme kada ste mogli osjetiti nešto stvarno, jer jedini stvarni kontakt koji ste mogli imati sa muškarcima činio mi se seksualnim. Izuzev toga muškarci obično nisu pričali sa vama ili ako jesu onda su pričali sasvim nezainteresovano. Upoznala bih profesora sa univerziteta ili nekoga i ako bih znala nešto što su oni znali to je bilo shvaćeno kao prihvatljiva konverzacija. Muškarcima se nije sviđalo da govorite, kao ni drugim ženama. Tako da je svijet koji ste imali bio svijet ženskih priča o najboljim vrstama dijeta, ili najboljem načinu brige o vunenim tkaninama. Ja sam bila sa ženama muškaraca koji su u usponu. Toliko sam to mrzila da nikada nisam bila u stanju pisati o tome. Kasnije sam u Zapadnom Vancouveru, to je bilo više miješano predgrađe a ne samo mladi parovi, našla odlične prijateljice. Pričale smo o knjigama i skandalima i smijale se svemu kao srednjoškolke. To je nešto o čemu bih voljela pisati, ali nisam, o tom subverzivnom društvu mladih žena, koje jedna drugu održavaju živom. Ali odlazak u Victoriu i otvaranje knjižare je bila najdivnija stvar koja se ikada desila. Bilo je odlično jer su svi ludi ljudi iz grada dolazili u knjižaru i pričali sa nama.
PARIS REVIEW
Kako ste došli na ideju da otvorite knjižaru?
MUNRO
Jim je htio da napusti Eatons, veliku robnu kuću u gradu. Pričali smo o tome kako on želi započeti neki posao i ja sam rekla: „Vidi, ako otvorimo knjižaru ja bih mogla pomagati“. Svi su mislili da ćemo bankrotirati, i naravno umalo i da zaista jesmo. Bili smo jako siromašni, ali u to vrijeme moje dvije starije kćerke su već išle u školu, tako da sam mogla raditi puno radno vrijeme. To je bio najsretniji period mog prvog braka.
PARIS REVIEW
Da li ste oduvijek znali da brak neće potrajati?
MUNRO
Bila sam kao viktorijanske kćerke – pritisak da se udam je bio tako velik, da si se morao osjećati kao da je to nešto što moraš što prije odraditi: Odradit ću to, tako da me ne mogu više maltretirati, i onda ću biti prava osoba i moj život će početi. Mislim da sam se udala da bih mogla pisati, skrasiti se i posvetiti se važnoj stvari. Ponekad sada, kada pogledam na te rane godine pomislim: To je bila jedna bešćutna mlada žena. Sada sam puno konvencionalnija žena nego što sam to bila onda.
PARIS REVIEW
Zar svaki umjetnik, na neki način, ne mora biti bešćutan?
MUNRO
Teže je ako ste žena. Željela bih nastaviti pozivati moju djecu i govoriti: Jesi li sigurna da si u redu? Nisam htjela biti takva … To bi ih naravno naljutilo jer bi to impliciralo da su oni neka vrsta oštećene robe. Jedan dio mene je bio odsutan od te djece, a djeca primijete takve stvari. Ne da sam ih zanemarivala, ali nisam bila sasvim uključena. Kada je moja najstarija kćerka imala dvije godine došla bi mjesta gdje sam sjedila za pisaćom mašinom, a ja bih je odgurivala jednom rukom dok bih pisala drugom. Rekla sam joj to. To je bilo loše jer ju je to načinilo neprijateljicom onoga što mi je bilo najvažnije. Čini mi se da sam sve uradila naopako: bila sam ta potpuno fokusirana spisateljica u vrijeme kada su djeca bila mala i kada su me jako trebala. A sada kada me više ne trebaju toliko ih volim. Besposličarim po kući i mislim: Prije je bilo puno više porodičnih večera.
PARIS REVIEW
Osvojili ste Governor-General nagradu za vašu prvu knjigu, što je otprilike ekvivalent Pulitzerove nagrade u našoj zemlji. Rijetko se dešava u Americi da prva knjiga osvoji tako važnu nagradu. A kada se desi čest je slučaj da piščeva karijera nakon toga pati.
MUNRO
Pa, prvo ja sam tada bila vrlo mlada. Ali bilo je teško. Godinu dana nisam mogla ništa napisati jer sam bila okupirana mišlju da moram raditi na romanu. Nisam imala teret koji bih imala da sam napisala veliki best-seller o kojem svi govore, kao što se to desilo Amy Tan sa njenom prvom knjigom, na primjer. Moja knjiga se vrlo loše prodavala i niko – čak i kad je osvojila Governor-General nagradu – nije čuo za nju. Otišli biste u knjižaru i tražili je a oni je ne bi imali.
PARIS REVIEW
Da li su vam kritike jako važne? Da li mislite da ste iz njih ikada išta naučili? Da li su vas ikada povrijedile?
MUNRO
I da i ne, jer zaista ne možete mnogo naučiti iz kritika, ali mogu vas jako povrijediti. Postoji osjećaj javnog poniženja koji prati loše kritike. Čak i ako vam nije zaista stalo radije biste da vas sa pozornice isprate aplauzom nego da bas izvižde.
PARIS REVIEW
Da li ste puno čitali tokom odrastanja? Koje knjige su utjecale na vas, ako je bilo takvih?
MUNRO
Čitanje je bilo moj život dok nisam napunila trideset. Živjela sam u knjigama. Pisci sa Američkog juga su prvi pisci koji su me zaista dotakli jer su mi pokazali da se može pisati o malim gradovima, ljudima sa sela i vrsti života koji sam dobro poznavala. Ali stvar sa južnjačkim piscima koja me je zanimala, bez da sam toga zaista bila svjesna, je bila ta da su svi južnjački pisci koje sam zaista voljela bile žene. Nije mi se jako sviđao Faulkner. Voljela sam Eudoru Welty, Flannery O’Connor, Katherine Ann Porter, Carson McCullers. Postojao je tu neki osjećaj da žene mogu pisati o čudnom, o marginalnom.
PARIS REVIEW
Što ste vi oduvijek radili jako dobro.
MUNRO
Da. Shvatila sam da je to naša teritorija, dok su važni veliki romani o stvarnom životu bili muški teritorij. Ne znam kako sam stekla taj osjećaj da sam na margini, nije da sam gurnuta tamo. Možda je to tako zato što sam odrasla na margini. Znala sam da postoji nešto vezano za velike pisce iz čega sam se osjećala isključeno, ali nisam mogla tačno odrediti šta je to. Jako me je potreslo kada sam prvi put čitala D. H. Lawrencea. Često me je uznemiravalo gledanje pisaca na žensku seksualnost.
PARIS REVIEW
Možete li tačno odrediti šta je to što vas je uznemiravalo?
MUNRO
To je bilo: kako ja mogu biti pisac ako sam ja objekt drugih pisaca?
PARIS REVIEW
Kako gledate na magični realizam?
MUNRO
Voljela sam Sto godina samoće. Voljela sam to, ali to se ne može imitirati. Izgleda lako ali nije. Predivno je kada mravi odnesu bebu, kada se djevica diže u nebo, kada patrijarh umre i kiši cvijeće. Ali je teško za ostvariti i jednako predivno kao So Long, See You Tomorrow Williama Maxwella gdje je junak pas. On se bavi temom koja je potencijalno banalna i čini je fantastičnom.
PARIS REVIEW
Neke od vaših novijih priča kao da najavljuju promjenu pravca.
MUNRO
Prije pet godina kada sam još radila na pričama koje su u Friend of My Youth željela sam da uradim priču sa alternativnim realnostima. Opirala sam se tome jer sam se brinula da ću završiti sa nečim tipa Sumrak sage. Znate, to je kao ovisnost. Plašila sam se toga. Ali napisala sam Carried Away i nastavila se igrati sa tim i napisala sam taj čudni završetak. Možda je to vezano za starenje. Mijenjanje vaše perspektive u odnosu na ono što je moguće, na ono što se desilo – ne samo ono šta se može desiti već što se zaista desilo. Imala sam sve te diskonektovane stvarnosti u mom vlastitom životu i vidim ih i u životima drugih ljudi. To je bio jedan od problema zašto nisam mogla pisati romane, nikada nisam mogla vidjeti kako da se stvari dobro uvežu.
PARIS REVIEW
Šta se sa vašim samopouzdanjem? Da li se ono mijenjalo tokom godina?
MUNRO
U pisanju sam uvijek imala mnogo samopouzdanja, pomiješanog sa uvjerenjem da je ono sasvim neutemeljeno. Mislim da je moje samopouzdanje na neki način došlo od toga što sam bila glupava. Jer živjela sam tako daleko od velikih dešavanja da nisam shvaćala da žene, ili ljudi iz nižih klasa, ne postaju pisci tako lako kao muškarci. Ako znate da možete pisati prilično dobro u gradu gdje jedva da ste sreli nekoga ko čita, onda očito mislite da zaista imate rijedak dar.
PARIS REVIEW
Vi ste majstorica u držanju distance od književnog svijeta. Da li je to bilo namjerno ili slučajno?
MUNRO
Sigurno je bilo slučajno dugo vremena, ali onda je postalo stvar izbora. Mislim da sam prijateljski raspoložena osoba koja nije jako društvena. Mahom zbog toga što sam žena, domaćica i majka pa mi nedostaje vremena. To se može prevesti i kao da se plašim. Izgubila bih moje samopouzdanje. Čula bih previše razgovora koje ne bih razumjela.
PARIS REVIEW
Dakle bilo vam je drago što ste van glavnih dešavanja?
MUNRO
To je možda ono što pokušavam reći. Vjerovatno ne bih preživjela drugačije. Možda bih izgubila moje samopouzdanje kada bih bila sa ljudima koji puno bolje od mene razumiju ono što rade. I puno pričaju o tome. I vrlo su samopouzdani na način koji podrazumijeva solidniju bazu od moje. Ali isto vrlo je teško to reći o piscima – ko je zaista siguran u sebe?
PARIS REVIEW
Da li je zajednica u kojoj ste odrasli zadovoljna vašom karijerom?
MUNRO
Zna se ovdje da su se priče objavljivale ponegdje, ali moje priče nisu bile pomodne. Nije to bila velika stvar u mom gradu. Seks, psovke, nerazumljivost… Lokalne novine su napravile članak o meni: Ogorčen introspektivni pogled na život…. i, Izopačena ličnost projektovana na… Moj tata je već bio umro kada su to uradili. Ne bi to uradili dok je tata bio živ, jer su ga svi jako voljeli. Bio je voljen i poštovan i svi su šutjeli. Ali kada je umro, stvari su postale drugačije.
PARIS REVIEW
Ali njemu se sviđao vaš rad?
MUNRO
Da, sviđao mu se moj rad i bio je jako ponosan. Mnogo je čitao ali se toga uvijek i pomalo stidio. A onda je napisao knjigu malo prije nego što je umro i ona je objavljena posthumno. To je roman o pionirskim porodicama u unutrašnjosti jugozapada, smješten u period prije njegovog života, a završava kada je on bio dijete. Imao je pravi dar za pisanje.
PARIS REVIEW
Možete li navesti neki pasus?
MUNRO
U jednom poglavlju on opisuje kakva je bila škola za dječaka koji je živio malo prije njega: „Na drugim zidovima bile su neke izblijedjele smeđe mape. Interesantna mjesta poput Mongolije su bila na njima, rasuti stanovnici u bundama od ovčje vune jašu male ponije. Centar Afrike bio je prazni prostor označen samo krokodilima razjapljenih čeljusti i lavovima koji su držali crne ljude u svojim ogromnim šapama. U samom centru g-din Stanley je pozdravljao g-dina Livingston, obojica su nosila stare šešire.”
PARIS REVIEW
Da li ste u tom romanu prepoznali išta od svog vlastitog života?
MUNRO
Nisam prepoznala ništa od mog života, ali sam prepoznala dosta od mog stila. Ugao gledanja, ali to me nije iznenadilo jer sam znala da nam je to zajedničko.
PARIS REVIEW
Da li je vaša majka prije nego što je umrla pročitala išta od vaših radova?
MUNRO
To se mojoj majci ne bi svidjelo. Ne mislim da bi – seks i ružne riječi. Da je bila dobro, da bih mogla nešto objaviti, prvo bih se morala sa njom toliko posvađati da bi to podijelilo porodicu.
PARIS REVIEW
Mislite li da biste to zaista uradili?
MUNRO
Mislim da bih, jer kako sam rekla tada sam bila puno bešćutnija. Nježnost koju sada osjećam za moju majku nisam osjećala dugo vremena. Ne znam kako bih se osjećala kada bi jedna od mojih kćerki pisala o meni. Sada su u uzrastu kada bi trebale da pišu prve romane o djetinjstvu. Mora da je užasno iskustvo postati lik u romanu svog djeteta. Ljudi pišu okrutne kritike bez razmišljanja tipa, oh, da je moj otac bio mračni farmer i slične stvari koje se odnose na siromaštvo. Jedna feministička spisateljica je interpretirala My Father iz Lives of Girls and Women kao čistu autobiografsku interpretaciju. Načinila me je nekim ko ima ovo jadno porijeklo, jer sam imala „bespomoćnog oca“. Ona je bila akademik na kanadskom univerzitetu i bila sam jako ljuta, pokušala sam da nađem način da je tužim. Bila sam van sebe. Nisam znala šta da uradim jer sam mislila: nije to važno zbog mene, imala sam sav ovaj uspjeh, ali šta je sa mojim ocem, njegova jedina krivica je to što mi je otac. On je sada mrtav. Hoće li on ostati upamćen kao bespomoćni otac zbog onoga što sam mu ja uradila? Onda sam shvatila da ona predstavlja mlađu generaciju ljudi koji su odrasli na sasvim drugačijoj ekonomskoj planeti. Oni žive na socijalnoj pomoći u određenoj mjeri – Madicare. Oni nisu svjesni uništenja koje nešto poput bolesti može donijeti jednoj porodici. Nikada nisu prošli ni kroz kakve finansijske probleme. Oni pogledaju siromašnu porodicu i pomisle da je to neka vrsta izbora. Ne željeti bolje sebi je bespomoćnost, glupost ili nešto slično. Odrasla sam u kući koja nije imala unutrašnje kupatilo i ovoj generaciji je to odvratno, zaista bijedno. Ustvari to nije bilo bijedno. Bilo je čarobno.
PARIS REVIEW
Nismo vas ništa pitali o vašoj dnevnoj rutini pisanja. Koliko dana sedmično vi ustvari pišete?
MUNRO
Pišem svako jutro, sedam dana u sedmici. Počinjem oko osam ujutro i završim oko jedanaest. Onda radim druge stvari ostatak dana, ukoliko ne radim na zadnjem nacrtu ili nečemu na čemu želim duže raditi, tada ću raditi cijeli dan sa malim pauzama.
PARIS REVIEW
Da li ste striktni po pitanju tog rasporeda, čak i kada imate neko vjenčanje ili neki drugi obavezujući događaj?
MUNRO
Ja sam vrlo kompulsivna tako da moram ostaviti kvotu stranica. Ako znam da jedan dan moram negdje ići pokušat ću da te stranice ispišem ranije. To je toliko kompulsivno da je zaista užasno. Ali nikada ne kasnim puno, jer kao da se plašim da bi mogla nekako izgubiti sve ovo. To je nešto vezano za starenje. Ljudi postanu kompulsivni oko ovakvih stvari. Isto sam kompulsivna i u pitanju toga koliko dnevno hodam.
PARIS REVIEW
Koliko hodate?
MUNRO
Tri milje svaki dan, tako da ako znam da ću propustiti dan to moram nadoknaditi. Gledala sam mog oca kako prolazi kroz ovu istu stvar. Štitite sebe misleći da ako imate sve te rituale i rutine onda vas ništa ne može dotaći.
PARIS REVIEW
Nakon što provedete nekih pet mjeseci radeći na priči da li onda uzmete slobodno vrijeme?
MUNRO
Obično odmah pređem na drugu. Nisam tako radila kada sam imala malu djecu i druge obaveze, ali ovih dana malo me hvata panika od pomisli da stanem – kao da, ako stanem, stajem zauvijek. Imam masu ideja. Ali nisu samo ideje ono što vam treba i nije to ni samo tehnika ili umijeće. Postoji ta vrsta uzbuđenja i vjere bez kojih ne mogu raditi. Postojalo je vrijeme kada to nikada nisam gubila, kada je bilo neiscrpno. Sada imam te male pauze, ponekad osjećam kako bi bilo kada bi se to izgubilo, ali nikada ne mogu objasniti šta je to – to. Mislim da je to biti potpuno živ za ono što je priča. Nije to puno vezano ni za to da li će priča profunkcionisati ili ne. Ono što se dešava u starosti je možda, na neki način koji ne primijetite, gubljenje interesovanja, jer se to dešava sa ljudima koji su imali puno interesovanja i obaveza u životu. Svedete se na život do idućeg obroka. Kada putujete vidite to često na licima srednjevječnih ljudi po restoranima, ljudi mojih godina i na početku starosti. Znate, osjećate to kao dangubljenje, to blago osmjehivanje dok obilazite znamenitosti. To je osjećaj da se sposobnost da reagujete na stvari gasi na neki način. Sada osjećam da je to moguće. Osjećam to kao mogućnost da se dobije artritis, pa onda vježbate da se to ne desi. Sada sam više svjesna mogućnosti da se sve može izgubiti, da možete izgubiti ono što je prije ispunjavalo vaš život. Možda je nastavljanje, prolaženje kroz rutinu, ustvari ono što morate raditi da bi se to spriječilo. Postoje dijelovi priče kada priča posustane. Ne govorim o tome. Priča posustane ali vaša vjera u važnost pisanja priče ne posustaje. Opasno je to što vjera može posustati. To je možda zvijer koja vreba iz ormara starosti – gubitak osjećaja da stvari vrijedi raditi.
PARIS REVIEW
Ipak za umjetnike to možda i nije istina jer oni moraju raditi svaki dan do samog kraja.
MUNRO
Možda je tako. Možda morate biti oprezniji od drugih. To je nešto što nekih dvadeset godina ranije nikada ne bih ni pomislila da mogu izgubiti – tu vjeru, želju. To je valjda kao kada se više ne možete zaljubiti. Ali to možete podnijeti jer zaljubljivanje nije zaista toliko nužno kao nešto poput ovoga. Da, ja ne stajem ni jedan dan. To je kao i moja svakodnevna šetnja. Sada ako ne vježbam sedam dana moje tijelo izgubi tonus. Oprez mora stalno biti prisutan. Naravno da ne bi bilo važno ako prestanete pisati. Ne stvara strah pomisao da ću prestati pisati. Strah stvara pomisao da ću izgubiti uzbuđenje ili šta god da je to što osjećam koje me tjera da pišem. Pitam se: šta većina ljudi radi kada nestane potreba da se radi svaki dan? Čak i penzionisani ljudi koji idu na kursove i imaju hobije tražeći nešto da ispune tu prazninu, i ja osjećam užasan strah od pomisli da ću biti takva i da ću imati takav život. Jedina stvar sa kojom sam oduvijek ispunjavala moj život je bilo pisanje. Tako da nisam naučila kako živjeti raznolik život. Jedini drugačiji način života koji mogu zamisliti je život naučnika, koji vjerovatno idealizujem.
PARIS REVIEW
To su vrlo različiti životi, život usamljene potrage je suprotan grupnoj.
MUNRO
Idete i igrate golf i u tome uživate, i onda radite u vrtu, a navečer vam prijatelji dođu na večeru. Ali ponekad pomislim šta ako pisanje prestane? Ako samo iskopni? Onda bih morala početi učiti o nečemu. Ne možete sa pisanja fikcije preći na pisanje nefikcionalnih tekstova, barem tako mislim. Pisanje nefikcionalnih tekstova je jako teško samo po sebi tako da bi to bilo kao učenje sasvim nove stvari, ali možda bih pokušala to uraditi. Napravila sam nekoliko pokušaja da isplaniram knjigu, onu vrstu knjige koju svi pišu o svojoj porodici. Ali nisam za to našla nikakav okvir, nikakav centar.
PARIS REVIEW
Šta je sa esejom Working for a Living koji se pojavljuje u The Grand Street Reader? On se čita kao memoarska proza.
MUNRO
Da. Voljela bih napisati knjigu eseja i uključiti i taj.
PARIS REVIEW
William Maxwell je na taj način pisao o svojoj porodici u Ancestors.
MUNRO
Da, jako volim tu knjigu. Pitala sam ga o njoj. Imao je dosta materijala za nju. Uradio je stvar koju morate uraditi, a to je zakačiti porodičnu historiju za nešto veće što se dešavalo u to vrijeme – u njegovom slučaju je to bilo oživljavanje religije početkom 1800-tih, o čemu ja nisam ništa znala. Nisam znala da je Amerika praktično bila zemlja bezbožnika, i da su iznenada u cijeloj zemlji ljudi počeli da se mijenjaju. To je bilo prelijepo. Kada imate nešto takvo onda imate knjigu. Ali to uzima vremena. Stalno mislim da ću uraditi nešto takvo, a onda dobijem ideju za još jednu priču, i ta još jedna priča, iako je to samo priča, uvijek izgleda beskrajno važnija od svog drugog rada. Pročitala sam intervju u The New Yorkeru sa Williamom Trevorom gdje je i on rekao nešto slično: i onda naiđe druga mala priča i to riješi kakav život mora biti.
(ljeto 1994.)
Prijevod: Senka Marić
