I
Devedeset treće godine jedan debeli harmonikaš
objasnio mi je kako da naduvam mačku.
Imao sam sedam godina i osjećao se važan
što mi prenosi svoje iskustvo.
Dok sjedimo na terasi izbjegličkog doma,
on mi govori – Uhvatiš mačku,
staviš joj flaster na usta, a pumpu za bicikl
u guzicu.
Naravno, ne možeš sam…
Pozovi drugove da je drže, a ti pumpaj,
i kada vidiš da se naduvala da pukne,
samo odlijepi flaster.
Komšijina Miška brzo je pala ruku.
Odnijeli smo je iza napuštene kuće
i sproveli
harmonikaševa uputstva.
Pumpati moraš brzo i jako, posavjetovao me je,
ali iako sam stiskao divljački,
najprije je ispustila bijelu pjenu oko usta,
a onda ubrzo i crkla.
Sutradan sam, ljuljajući se na terasi,
vidio harmonikaša kako trči za vozom.
Poželio sam da i ja imam takve ruke i noge
i da jednog dana trčim brzo i jako.
VI
Prebrojavši nas – kuću po kuću,
u izvještaju sveske na linije,
omaleni predsjednik mjesne zajednice
napisao je nevješto – 9.
Prve rezultate iskrivljenog rukopisa
(mi, devetoro klinaca koji su ostali bez oca)
vidjeli smo negdje
početkom maja.
Pištolji na kuglice, mačevi, table eurokrem bloka,
tetrisi sive i crne boje,
šah, mice, čovječe ne ljuti se,
i lopte balonke koje istog časa napucavamo o zid.
Za sve to vrijeme Terzić, drug iz razreda,
stoji i gleda nas,
a mi mu ćuteći, ozbiljni i nadmeni, dajemo do znanja
da je nama, a ne njemu! – poginuo otac.
Nova godina – stižu paketi hrane.
Hvatamo neke njemačke čokolade
i davimo se punjenjem od lješnika,
dok Terziću ide voda na usta.
U tom trenutku se okreće i vidi oca kako
promrznut, jadan i iscijepan, dolazi s linije.
Još jednom baca pogled na slatkiše
i kao izbezumljen juri do kuće.
Proljeće donosi nešto novo za sve nas.
Od UNPROFOR-a
dobijamo konzolu SEGA MEGA DRIVE
i svakoga dana
kada Mišini starci odu
priključujemo A/V kabl na TV
i do iznemoglosti igramo
Tenkiće, Super Marija i Nindža kornjače.
Spuštajući se podzemnim cijevima,
kupeći zlatnike, živote i energiju,
primjećujemo odjednom slinavi i plačni pogled
Terzića na kuhinjskom prozoru.
Poslije još nekoliko paketa
džigerice u tubi, jetrene paštete, mlijeka u prahu,
saznajemo na Dnevniku da
je pucanje prestalo – zauvijek.
Terzići ubrzo odlaze za Beograd.
Stari, slomljen memlom rovova, inače je odličan advokat.
Dobija velike slučajeve, dok sin najboljim prosjekom
opravdava porodičnu tradiciju.
Nama već desetljećima ne stižu paketi.
Daleko smo od dječijeg bahaćenja,
zaokupljeni sabiranjem godina.
Daleko od UNPROFOR-a i plastičnih pištolja.
Ali, prije neki dan pod rebra me siječe
tek kratka vijest u novinama,
da je u svom stanu u Beogradu, pod nerazjašnjenim
okolnostima, preminuo stari Terzić.
Od prijatelja, inspektora MUP-a,
dobijam izvještaj u kojem pored
opisa položaja tijela, enterijera sobe i fotografije leša,
vidim kao nemarno povučenu
strelicu koja vodi do ćoška stranice,
gdje poput naknadno dodate bilješke
stoji:
17. 3. D. Č. uviđaj:
Ušavši u stan i pregledavši sobu po sobu,
u salonskoj prostoriji naišli smo na nešto čudno.
Naime, Terzićev sin, takođe poznati advokat,
sjedio je na gomili čokolada punjenih lješnikom,
i sav umazan, ispuštajući gotovo jezive krike,
pritiskao dugmad na konzoli koja najviše liči na
devedesetih godina popularni Tetris.
IV
U prvom porniću koji smo oktobra ’95.
pustili drugari i ja,
negdje na sredini filma
dolazi muškarac sa crnom platnenom maskom.
Dok stenje ližući dvije plavuše,
mi pogađamo:
– Ima masku da ne bi povratio
– Nešto mu nije u redu s licem
– Ne smiju da ga prepoznaju
A uopšte ne primjećujemo
da se mali Zlaja
(tri godine mlađi)
zavukao iza kreveta i gleda.
Neko govori za maskiranog:
Kakav jebač!
i Zlaja se diže
i ozbiljnog lica odlazi kući.
Već sutradan skakao je sa nahtkasne
zaluđeno vičući – Ja sam jebač! Ja sam jebač!
Stavljao je crnu traku oko glave, a
u ruci držao mač.
Stari ga je odr’o od batina,
ipak, bezuspješno.
Kad su došli gosti, obuven je skočio na meze
i viknuo – Jebač!
Na ulici su se krstili.
Neki pokrivali uši.
Babe su ponavljale:
Sačuvaj Marijo!
Pravimo se da ne primjećujemo.
Nastavljamo da gledamo svaki dan u pet,
ali zaključavamo
s nekom neobjašnjivom zebnjom
da će se usred filma
pojaviti klinac zakrvavljenih očiju
i džalalski* sudbonosno uzviknuti:
Ja sam jebač!
* 1228. godine Džalal al Din vezao je četiri stotine zarobljenih
Mongola za konje koji su ih vukli ulicama Isfahana do smrti. Tijelima su kasnije nahranili pse.
V
Kada sam kao mali upitao tatu
čemu služi metalni lim, nazubljen i čvrst,
što sam ga izvukao iz uniforme,
gledao me je blijedo, a majka čak izgubljeno.
Tatu poslije dugo nisam vidio,
a majka je često uzdisala,
vežući kecelju i pitajući sama sebe –
Šta danas da jedemo?
Uskoro smo nabavili kokoške
i mama je svake subote pravila supu,
žutu, s rezancima i mrkvom,
prislanjajući nazubljeni lim kokoškama na vrat.
Gledajući kako sija tanki metal,
optrčavao sam oko stola i oduševljeno vikao:
Pa da! Za to..! Za to služi…!
Služi za Životinje!
