Otac je umro u znaku strijelca. To je rečenica koju sam u decembru 1998. godine upisao u svoju bilježnicu, a poslije, u dnevnoj štampi, provjerio budućnost, posao, ljubav i zdravlje. Vijest o njegovoj smrti zatekla me je na ulaznim vratima porodičnog stana u kojem je mati započinjala treći sat samovanja i tuge. Vraćao sam se sa poslovnog sastanka, u glavi razrađivao filmski scenarij na kojem sam počinjao raditi, bez da sam ubijedio samoga sebe da je sve to vrijedno truda. Mati mi je otvorila vrata, a na licu joj iste sekunde primijetih raspored linija kojeg do tog momenta nije bilo. Nešto je bilo drugačije, čudno, ništa veliko, tek maleni detalj kojeg i nije bilo moguće opisati riječima, kao kad ljudi, koje neprestano viđate sa naočalama, skinu ta pomagala, a oči im se promjene, postanu neprepoznatljive, kao tuđe. Nije zaplakala, ali se meni kasnije činilo da sam u njenom pogledu prepoznao razočaranje, kao da je na vratima očekivala nekog drugog, nekog čiji bi dolazak omogućio vjerovanje u čuda. Otac je, objašnjeno mi je nešto kasnije, tog jutra otišao sa dvojicom prijatelja u ribolov; ustao je prije šest sati, spremio svoju ribarsku torbu, dva sendviča sa piletinom i tanko izrezanim krastavcima, četiri glavice bijelog luka, flašu vode, blinker koji sam mu poklonio prije par mjeseci i dječački brižno čuvanu načetu kutiju cigareta. Poslije dženaze pronašao sam je ispod plovaka i kolutova sa silkom. Nedostajala je jedna ili dvije cigarete. Majka ga je ispratila, ne znam da li su se pozdravili, nisam je ispitivao o detaljima njihova posljednjeg susreta, o riječima koje su razmijenili. Stajala je u okviru vrata, čekala čudo, pojavljivanje oca iza mojih leđa, loš mađioničarski trik čija se završnica sastoji od očevog smijeha i duhovitog objašnjenja besmislene i bolne šale. Pružila mu je dodatnih par sekundi, a onda se cijelim tijelom okrenula prema meni, pogledala me ravno u oči i rekla: „Umro tata.“ Tek tada sam u njenoj ruci prepoznao očev prsluk, komad odjeće koji je njegov prijatelj sa kojim je bio u ribolovu, donio iz bolnice sa još nekoliko sitnica koje su se zatekle u očevim džepovima. Uzeo sam prsluk iz majčine ruke, raširio ga kao što čovjek iz publike širi platno ispod kojeg je trenutak prije bio mađioničar. Pokušava odgonetnuti, pronaći trag, shvatiti prevaru. Otac je, ipak, bio savršen mađioničar. I ovaj trik je izveo bez greške, krajnje profesionalno, iza sebe je ostavio tek jedva primjetan trag mirisa kolonjske vode i duhana, i još jedna nepoznata nijansa, nešto što u ovom momentu nikako nisam mogao odgonetnuti.
Mati je, prije desetak godina, odbijala povjerovati u očevo nevjerstvo, nisu je zanimali dokazi, priče lažnih porodičnih prijatelja i slučajnih svjedoka, ona je imala svoju verziju, priču koje se čvrsto držala. Trebaće puno vremena, skoro dvije decenije, da u toj odluci prepoznam hrabrost i bezuvjetnu naklonost, a ne strah od ostavljanja i slabost.
Posljednji sati očeva života brižljivo su rekonstruisani na dan dženaze u dnevnom boravku, dok su okupljeni članovi porodice i gosti sjedili u tišini, hipnotizirano zagledani u isključen televizijski ekran, u tu jamu koja je zjapila prazna i napuštena. Iz kuhinje je dopirao zvuk zveckanja posuđa, oticanja vode i miris turske kafe koju Iman sipa u trinaest različito dizajniranih fildžana i šoljica posuđenih iz komšijskih stanova. Iman je moja žena i ne zna napraviti dobru kafu. Ili previše vode ili previše šećera, zavisno od raspoloženja i koncetracije. Mati sjedi na kauču, preko krila joj prebačena deka, gledam je ispod oka, da ne primijeti. Uhvatim bratov zabrinuti pogled, kratko klimanje glavom, lako čitljiv znak napravljen sklapanjem očiju. Iščitavam poruku, mama je dobro, ne brini, sve će biti uredu. Ucviljene tetke i dotjerane komšinice iznose bezbrojne verzije očeva života, analiziraju njegov način ishrane, sportski i ljubavni život u mladosti, broje mu ispušene cigarete, neprospavane noći, neizgovorene psovke, kritikuju neodgovorne ljekare, neosjetljive poslovne kolege, proklinju rat, holesterol, šećer i so. Prisjećaju se priča koje su čuli, izmislili, sanjali, govore o ljudima čijih se imena ne mogu sjetiti, ali dobro pamte njihove medicinske dijagnoze, detaljno opisuju simptome, patnju i trenutke umiranja. U tim pričama umiru stari, mladi, djeca, umiru svi osim onih koji pričaju u sobi moje majke i mog pokojnog oca. Zaštićeni smo njegovom smrću. Uhvatio sam se kako pokušavam izmjeriti količinu majčine tuge, kao da je holesterol ili šećer u krvi. Njeno lice, na moje iznenađenje, nije odavalo puno, ali je boja, zbog svjetlosti koja se probijala kroz zavjese ili nečeg posve drugog, poprimala novu nijansu. Sada je njena koža imala boju auta koje je otac kupio u vrijeme kada smo brat i ja bili u osnovnoj školi. Sjećam se plastične pločice sa natpisom Zastava 101, ushićenja koje je kod mene izazivala ta kombinacija slova i brojki, i očevog pitanja: „Znate li koje je boje naš auto?“ Odgovor ne očekuje, rukama pravi pokret naučen iz televizijskih reklama i izgovara: „Boja slonove kosti!“ Prizor se pretvara u safari, asfalt ispred haustora u Lenjinovoj ulici mrvi se u pijesak, a vruć zrak se jedva pomjera dok iz daljine, velikom brzinom, u našem pravcu nadire krdo slonova. I slika u mom sjećanju drhti, a brat i ja ostajemo na sigurnom, iza očevih leđa. Niko od nas nije znao kako izgledaju slonovske kosti, viđali smo ih na televizijskom ekranu koji je u to vrijeme donosio samo crno-bijele slike. I valjda iz tog razloga, boja slonove kosti nije bila drugačija od boje kredenca u kuhinji ili neokrečenog zida iza wc šolje. Ipak, da ne uvrijedimo tatu, da ga ne razočaramo, klimali smo glavama u znak odobravanja i razumijevanja, mama ga je zagrlila, a moj mlađi brat i ja smo prišli privremeno uspavanom autu, zagledali detalje, gume, retrovizor i napola spušten prozor sa suvozačke strane. Pokušavali smo zapamtiti registracijski broj kao da je u pitanju ime po kojem ćemo sada morati oslovljavati novog člana porodice Durak. Prstom sam dodirnuo još uvijek toplu haubu i uplašio se slike koju je taj jednostavni pokret izrodio. Pred mojim očima, na vreloj pustinjskoj scenografiji, ratnici su čerečili ranjenog slona i od njegovih kostiju sastavljali dio po dio automobila koji je, već narednog momenta, brodom krenuo ka Sarajevu. Jasno vidim luku, tamo na ulazu u grad, gdje je voda dublja, rijeka šira, a obala prepuna automobila napravljenih od kostiju mrtvih slonova. Na toj istoj rijeci, sasvim blizu pomenute luke, koju nikad nisam lično posjetio, ali sam opet poznavao svaki njen dio, najskrivenije uglove, tamo je otac bio u ribolovu onog decembarskog dana 1998. godine. Tamo mu je pozlilo, zatresao se ribarski štap u njegovoj ruci, a na udicu se, umjesto pastrmke, uhvatilo nešto nepoznato i nejestivo.
