HELENA
Sada je lakše kada znam
– ti nikad nisi postojala
Bile su i neke julske noći zebnje pune
u posljednjoj godini opsade
Trebalo je samo dlanom pokriti strune
oštro kao mačem
Na tren!
I biti mudar i zastati
Još samo potez skakačem i vatra će u krilo
Jer tebe nije ni bilo – sada je lakše
Lakše se i rastati
Čuo sam da u Anadoliji polja zriju
svakog mjeseca jedna nova berba
I da monasi neki u slavu Boga svog
zvone sitnim praporcima od srebra
Nije me briga!
Što pod vodom slanom
u mrežama ulov čuva svoj dah
Još znaju rijetki
da skriven pod dlanom svemir će cijeli
kroz ples đavolji sići u prah
Jednom!
Neko će da toči
Kalež na stolu za večerom kikota punom
Tamo su oči i ne budi ih vojnička truba
Ne!
Nije me sram
Prosta sam danguba što hvata zjala
sada je lakše – sada znam
Ti nisi ni postojala
RASTANAK SA ČAKALOM
nulla rosa est
Zavještam nam mirise krletku crvenu sobu
kišu u mansardi muziku i kap bistrog noćnog muka
Snove pred osvite što tište dane prebjegle ptice
dok ruka nestvarna i topla kao slutnja o nebu
miluje lice Gospodina bez doma
Ti više nisi utočište živi kalem krivice
Sidrište u moru pješčanom Jesrib Grad za vjerne i prognane
i više te ne plaše krici i polasci nerođenih
na platnu od utrobe usirena krv za sve plodove rane
a obalom
obalom utopljenici i humka plača pod prstima
iz neugasle sumnje crv
Čakala.
DVOJE
za F.
Već vidim jasno: ti ćeš me nadživjeti
I tako treba.
Ostaće miris upijen u kožu
i vremenom će ćutati kiša.
Ovaj grad,
i svi gradovi svijeta,
noću se nadmeću sa zvjezdama
i poljubac,
i moje plave usne kada dolazi dan i mi polazimo kući
kao dvoje bezimenih iz one pjesme u kojoj je rečeno sve
ITIKAF
Primjetio sam gomilanje paučine u sobi.
Uveče, ili pred zoru, pod svjetlom crvenim
pod svjetlom plavim, pod svjetlom žutim
Bijah okrenut prozoru, i licem i tijelom,
i tako miran – gledah u svilenu nit koja pleše!
Zaista!
Moram biti obazriv, i iznova, iznova, krojiti novi rukopis.
Biti obazriv, jer, možda se dogodi da nešto i prećutim
potopljen u ovom smiješnom i tobož’ lirskom beskraju
Govore istinu, moji mudri čitaoci: imaju pravo!
Pametno zbore, tako dragi, moji dragi mrtvaci
– kao da slute, ili kao da već sve znaju:
„Ja sam od onih koji se vraćaju – na mjesto zločina“
Ne poričem, ne priznajem, ne planiram!
Znam, već dugo, da i ova pedstava ima: i svoj prolog
i tačno određenu kulisu, i dva, ili čak: tri čina
prije nego se probudi talas katharsis
i krene od obale, gore, sve do žednih utroba
Istinu žive – mudri moji čitaoci
tako dragi, dragi moji gosti
ja moram biti obazriv, i iznova ponirati u rukopis
Prvi put, drugi put, treći put
da sve bude i razgovjetno i jasno poput Božanske Milosti
u posljednjoj trećini mjeseca odabranog
Odabranog i svetog
