PJESMA O NEDOSTAJANJU
Sada moram da priznam da je dobro što si negdje izvan granica
neporažena i slobodna.
Ovdje je i dalje juli
i naizgled je pusto u sirotinjskim ulicama.
Vrijeme miriše na žeđ i ne prolazi
kao što se pripovjeda.
Nekada je bilo drugačije.
Bio sam bezbožnik.
Onaj koji još samo vjeruje da je spas u odlasku,
i držao sam se plana da barem ja
nigdje ne treba da odem.
A bilo je drugačije vrijeme.
Govorila si: ti samo vjeruj i otvoriće se nebo
a zlatne ptice ispuniće dvorište
i onaj trijem ispred kuće
u kojoj se dvoje moraju ponovo roditi.
To više nije važno
ali lagao sam ti da samoća nije utočište,
i prećutao sam da je naša domovina obična pustinja
sa jednim svetim voćnjakom kojeg su napustile otrovnice
jer ne žele da budu dio prokletstva.
Moram da priznam:
kada se predveče vraćam izmoren
zastanem pred ulazom i pozdravljam sjenke na jeziku
kojim ćemo oboje progovoriti
kada se nakon smrti, na trenutak, sretnemo
i prepoznamo.
