SREBRENOBRADI
Na književnim susretima
održavanim pod sloganom:
“onanija ili smrt”
sreo sam gospodina srebrenobradog.
Koračao je pločnikom
ispred užičkog pozorišta
u kaputu
pod kojim je treperilo tijelo
pisca koji čeka.
Umjesto pozdrava mi je rekao:
“Ja nisam gospodin,
ja sam drug.
Tvoj drug sa margine”
Ne znam zašto je to izgovorio
i odakle mu takav utisak
ali bez uspjeha sam
pokušavao da mu objasnim
da ja uopće nisam na margini.
Ja sam samo radnik,
običan radnik u fabrici obuće,
i moj je pogon – pogon krojnice
a tek ako se ukaže potreba
kojim slučajem
budem i na ispomoći
u montaži đonova
za kolekciju ženskih cipela
sa širokim petama.
Bez obzira na te očite činjenice
moj srebrenobradi drug
je bio uporan
i ubjedljiv.
Znao je, moram priznati, više od mene
jer je proletersko iskustvo precjenjeno
i odbačeno kao nepouzdano
i komično.
Prema njegovim riječima: još odavno
odmah nakon smrti
velikog hroničara koji je slavu stekao
u logorima na sjeveru
Sovjetskog Saveza.
O tome je pričao tako lijepo.
Potom mi je govorio o svojoj muci
i borbi
u strašnom svijetu žurnalistike.
O sudskim procesima,
nestalnoj naklonosti zapada
i svom hobiju koji trpi
hroničan nedostatak raritetnih ploča
iz ere panka.
Visinu svojih mjesečnih primanja
iz učtivosti, nije pominjao.
Kada smo se rastali
poželio sam mu uspjeh
na margini.
“Bori se hrabro, srebrenobradi”
rekao sam mu,
sretan što sam, nekim čudom, spašen
od te mučne zečije sudbine.
Mene je već sutra
čekala nova isporuka papuča
za tržište Holandije
i naizgled prozaična sparina
pod limenim krovom fabričkog pogona.
RIJEČ
Moja majka nije nikada bila starica.
Sada je slobodna
i lice joj uranja u riječ
koja plamti iznad usnule vode
u kojoj se dotiču i početak i kraj
svih putovanja.
MANIFEST
Smiješna moja pobuno.
Moja rugalice.
Koliko već dana i desetljeća
ti gasneš i mreš
i samo za sebe želiš
moje ime i moje lice
u jeseni,
u proljeća,
u ljeta.
Smiješna moja pobuno.
Propasti moja.
Tako si mi mila
i draga.
Zar mi već nismo bili
i kod crnoga vraga na večeri
a potom: preko mora u bijeg!
Nezreli,
sa voskom oko slabašnih krila
i smijehom
djetinjim.
Smiješna moja pobuno
Moja jalova oranice.
Zasijana samo bijesom
i grijehom.
Čuo sam davno još:
Grdne ste varke zlatne ptice!
Grdne i đavolje.
Sve dok nam ne osvane smrt.
Fotografija: Almir Kljuno
