SOBA
Iz djetinjstva
soba bez prozora
imala je najljepši pogled na svijet.
Sve je koračalo prema njenim obalama.
Oči su željele veća nebesa
na plafonu,
umjesto svjetiljke.
Godine kopaju rupe,
na zidovima.
Vidici – ubijaju srne,
i poslije dugo gledaju u njihove mrtve oči.
Zakopaju živu mačku,
pa je otkopaju, osam puta.
Tumače snove.
A sanjao bih,
kako je mati sve rupe zakrpila i
mi trčimo po livadama unutar sebe.
SREĆA U TUĐIM OČIMA
Otvara mi vrata,
poslovna večera,
skida mi kaput,
i ljubi,
čak i u vrat.
Govori da je smisao postojanja
pronašao u mojim očima.
Kući,
skupljam njegove čarape,
ljut je,
mogla sam večeras bolje mirisati,
imati ljepšu šminku,
više se smijati,
i reći
da ga volim,
glasno.
Spavamo,
u odvojenim sobama.
On rano tone u snove.
Mene knjige odvode u novi univerzum.
Tamo nisam lažno nečija,
prisvojne zamjenice dobijaju smisao.
Pripadati sebi i drugome,
jednina.
Iste boli nas spajaju.
Shvatam koliko sam nesretna,
i dobro mi je,
u duši.
Najširi prostor
po kome mogu hodati
je spoznaja o prostoru u meni.
Nikada nisam dokučila do njega.
Da jesam,
danas bih bila udata za drugoga čovjeka,
i mrzili bi nas,
njegovi,
moji,
naši,
njihovi.
Ne bismo:
vjerovali u ista nebesa,
imali djecu,
vodili se za ruke,
govorili naglas da se volimo,
isli na večere,
u pozorišta, muzeje, javne parkove…
Slali bismo umrlim piscima pisma,
svađali se sa pticama,
bježali od kiše da skočimo u rijeku,
i slijemo se u vodu,
prije nje,
kopali nebo,
smijali se nad nesrećama,
i plakali nad srećama,
jer je besmisleno.
Umirali mladi.
On sanja,
jer sanjati i jedino umije.
Ali sutra ćemo biti sretni,
zbog djece.
ZVORNIK
To je mjesto u tuđini.
Kiše ne napajaju žedno bilje
već spiraju grijeh s ulica.
Drini oči krvare
jer voda je tamo suhe boje
popili su je leševi
i ona prestaje vjerovati u vode.
Voda prestaje vjerovati u vode.
Pustom Gradu je tijesno.
Iznad prolaznika
lebde njihove duše
kao jata neizgovorenih optužbi.
Uče me da mrzim
radi mosta, ničijeg,
koji spaja, samo
žive sa mrtvima.
Zvornik,
to je mjesto u tuđini.
Tamo se djeca rađaju
kao svugdje pod nebom,
i rastu.
I protiče voda suhe boje.
RUKE
Najsvetije,
žuljave,
kao česme
iz kojih teče krv
grade
probiju nebesa
pa se vrate zemlji
visoke,
teške
ne potpisuju,
ne rukuju se,
grle dobro u tuđim grudima
radničke ruke,
ruke moga oca.
