SAIZVORNOST
I
Izmilila samnom na zemlju crvlju
Zrila u toploj plodovoj vodi
Iz bremene stjenke i nju rodi
Bedrena obala pljuskana krvlju
Samnom djetinje gledala dane
Čudila ludoj igri se svijeta
Zlobnom kandžijom svoga dlijeta
Spremala postelje uglačane
Prve mi danju mrsila kose
I samnom noću prala zubiće
Šaputala modre snove mi na uši
U njima djeca osmijehe nose
I rajevima love leptiriće
Limbo dok ispod njih se puši
II
Rukom mi poslije crtala neba
Zadaće smišljala u mojoj glavi
Vodeći ka zelenoj, grobnoj travi
Tovila zalogajima marna me hljeba
Nad snovima našim gradila tmine
Redenike slagala, hladne cijevi
Iz klasja zelenog da nas isplijevi
I strpa u odaje zemlje zimne
Isprva smijao njen nas je drthaj
Skakali gume, šutali lopte
Okretali objesno leđa joj laka
Ali kad jednom, po jednom, hroptaj
Iz bijelih prsa muklo se ote
Ona posta majka, a svijet – raka.
III
Od tada svukud raste iz nas
Korovlje što čudnovato cvjeta
Leptira sunovrati usred leta
Ždrijebetu brzo utomi kas
Dok nas mrtve na leđima prti
Zemljom zvone odsvud joj kletve
A nije kriva ni za mrtve sjetve
Ni za zagrljaj djeteta i smrti
Kako da kažeš bremenom, tužnom
Oku što djetinje rakice kvasi
I iz kog pada krvava srča
Da mi je ne ćutimo odveć ružnom
Svikli da nam djetinje dane krasi
Nastala iz istog, žudnoga grča
MORATORIJ
Kako groblje
Grli djecu?
Raduje li se zemlja
Kad polegnu joj u utrobu
Pladanj nedovršenosti?
Da li iz nje poslije
Viju se klice,
I jedu li crvi
Uopšte kovrčice?
NEDOSANJANE OBALE
Na koraljima
Raspucalog betona
Sjedile smo
Zbiljska mora
Bila su daleko
Kad rat prođe, ići ćemo
Onamo gdje Sunce utapa se u vodi
I ribe slobodno grče tijela
Zbiljska mora
Bila su daleko
Dok si govorila
Položila glavu si mi na rame
Poslije su je spustili u zemlju
Zbiljska mora
Bila su daleko
Onda su i mene ugrobili
U parku koji je umro
Ispod rascvalog asfalta
Zbiljska mora
Bila su daleko
Nad našim obalama
Ni suhonjave vrbe više
Ne plaču
MEMORIJALI II
Prošli smo špalirom truleži
Oivičenim kamenom
Na njeg’ ispolagali
Razbujale cvjetove
I salutirali
Dalekome nebu
Pod nogama umornim
Krckala je smrt
PRONALAZAK
Krupno
Toplo
Tijelo
Smijenili su:
Kost
Rebro
Džepni sat
Uplastičena iskaznica
Zglobovi i
Žica
Kojom su ga odriješili svijeta
TREPETILJKA
U proljetni dan
Sjedila sam
Među
Istrgnutim cvjetovima i
Vitkim vezovima
Na obodu tvoje
Jamne postelje
I dugo, dugo,
Mrsila ti
Kosti
DOM NA MASOVNOJ GROBNICI
Tamo ljudi
Kositrenih ruku
U mirisu kostnog praha
Žive
Bodežima rasijecaju snove
Uglazbljuju vriske
Britve u satovima ritmično
Vrijeme
im
sijeku
POSMRTNICE
I
Dan se izlio u strašnu zoru
U plamtju gore objesna nebesa
Nad surom skovinom tvog lijesa
Crvljive ptice pjevaju u horu
Zrnasto i hladno puščano tane
Dodijalo nosat vojničkoj je ruci
Pa u hitroj i praskavoj buci
S tvoga bića strgnulo je grane
Vojnika jutros sažimlju li vuci
Ćutil mu ruka dubinu tvog lijesa
Prekrival spokojem noć ga tušta
Izlaže li svoje biće hropnoj muci
Il cijevlju kuje neka nova lijesa
Dok himne iz vrelih grudiju pušta?
II
Podnevno sunce lica nam žeže
Mukli udarci zvone ti grobom
Dal sasvim je ovadala tobom
Il tek ti oči ognjinom steže
Dal već unutra rastače kosti
Dok svetac olovne molitve poji
Suđaja strašna dal tijelom ti stoji
I rijul zemlju neki strašni gosti
Hitel znojno iz zemlje dubne
Uz tvoje oči izgladnjeli crvi
Il klijavost jošte nije takla
Tamnil’ dahom bjeline ti zubne
I srce dal ti snažnim stiskom mrvi
Smjerni čuvar nekoga pakla?
III
U suton teški nad strpanom rakom
Kako da gledam daljine divlje
I sve ono što čini se življe
Kad postaje tek samrtnim znakom
Dal da odem niz strmljavo groblje
Hoće li zamnom nebeske sapi
Pa da i mene spiraju kapi
Redenika bučnog ždere što utroblje
Dal da igram – ništa mi nije
I tiho strepim od smrtova bila
Jer bat mu večernje obuzima sjene
I sve zlobnije – na mene se smije
Ma kakva mi venama strujala sila
Mrklinu već mi podvlači pod zjene?
