Posljednji roman Orhana Pamuka “Čudne misli u mojoj glavi” ocijenjen je njegovim najboljim ostvarenjem do sada. Ponad kritičkih udivljenja koja kao najveću vrijednost tog romana nude opšte mjesto – prikazivanje svijeta Istanbula u određenom vremenskom rasponu – postoji još mnogo toga što ovaj roman čini zanimljivim umjetničkim ostvarenjem.
Već konceptualizacijom naracije, Pamuk gradi čudesan svijet. U početku romana raskriljuje se ono što će postati temeljnim narativnim odrednicama. Tako se u naslovu može pročitati da je priča “viđena očima mnogih protagonista” i da se “u potpunosti zasniva na stvarnosti”.
Ovakva određenja utemeljuju, između ostalog, poigravanje s konceptom mimezisa. Da li roman da bi bio mimezis mora sadržavati misli svih svojih protagonista? Osim poigravanja s konceptom mimezisa i polifonija se aktualizira sasvim osobeno. Umjesto nečega što funkcionira kao krajnje netransparentan tekstovni princip, polifonija postaje potpuno vidljiva i to na neobičan način.
Orhan Pamuk je i ranije posezao za transparentnošću višeglasja (to u književnosti, uostalom, nije nepoznata pojava). Sjetimo se samo romana “Tiha kuća” gdje je svako poglavlje zapravo kazivanje jedne pripovjedne svijesti (ili je možda bolje reći pripovijedane svijesti jer odnos pripovjedna/pripovijedana svijest u Pamukovim romanima može funkcionirati kao teorijska mrtvouzica). Ipak, nigdje kao u romanu “Čudne misli u mojoj glavi” smjena kazivanja aktera se ne odvija u iznimno kratkim frekvencijama. To strukturu romana čini do kraja sekvencijalnom i, na razini kazivanja pripovjednih svijesti, mozaičnom. Na razini vremenskog koncipiranja radnje Pamuk se ne zadovoljava niti hronologijom niti retrospekcijom već kombinira to dvoje. Dinamična struktura, uz navođenje imena lika koji će početi kazivati, podsjeća donekle i na dramsku. Upravo je takva i dinamika Pamukovog romana. Likovi koji kazuju (najčešće svoje verzije događaja) su svjesni jedni drugih i u međusobnoj su komunikaciji te se referiraju jedni na druge. To tvori mrežu glasova koji su dio više narativne instance, nadređene priče koja transcendira ostale.
S druge strane, Pamukovo poigravanje konceptom mimezisa ide ponad opozicija mimeze i dijegeze, koncepta Gerarda Genetta i opreke poiesis – euresis te funkcionira i kao paralaktički otklon. Koja od opisanih aktualizacija priče o Mevludu i Rajihi najviše odražava i može li ijedna, uopće, imati tu vrstu mimetičkog potencijala? Osim toga pitanje je ne radi li se ovdje o više međusobno kompetitivnih pripovjedača? Ili je Orhan Pamuk svojim romanom napravio maestralnu stvar u književnosti: neobičnom aktualizacijom polifonije aktualizirao da ona ne predstavlja više glasova već zapravo više verzija priče ili čak više priča? [1]
Uličice misli
“On taj grad nije doživljavao kao mjesto sagrađeno prije njega u koje je on pristigao. Sviđalo mu se da o Istanbulu razmišlja kao o ljepšem, čistijem i modernijem mjestu u budućnosti, građenom u vrijeme dok je on živio u njemu. Volio je stanovnike zgrada, starih pola stoljeća, s visokim stropovima, grijanjem i liftovima, napravljenim dok je još on bio na selu, dok se nije još ni rodio, i nikada nije zaboravljao da su se ti ljudi prema njemu mnogo bolje ophodili. No bio je svjestan da je on u tim starim istanbulskim zgradama još uvijek stranac.” (Orhan Pamuk, “Čudne misli u mojoj glavi”)
Mevlud u Istanbul dolazi kao sin došljaka i tamo zatiče mnoštvo već formiranih svjetova. Dva će imati najveći utjecaj na njega. To su konkurentni svjetovi dvaju istambulskih brda: Kultepea i Duttepea. Zahvaljujući postojanju ova dva prostora koji se zrcale jedan u drugom, naracija se postavlja i kao svojevrsno političko suparništvo. Pričom o dva brda se, nadalje, aktualizira i suparništvo dvije porodice: Mevludovog oca i amidže koji je s porodicom (Sulejman i Korkut su mu sinovi) iselio iz barake na Kultepeu i preselio na Duttepe u kuću koju su skupa izgradili. Kao dominantna figura, u smislu osvajanja prostora, postavlja se Hadži Hamid Vural (savršen lik skorojevića koji postoji kao simbioza religijske i parapolitičke moći što će do kraja motivirati njegova dobročinstva i usmjeravanje odnosa u zajednici) koji gradi džamiju što će promijeniti lice Duttepea. Dok Duttepeom dominira džamija, Kultepeom dominira dalekovod s lubanjom. No, načini života na oba brda su slični. Niti je Kultepe u potpunosti lišen religioznog iako je mjesto na kojemu se skupljaju ljevičari, niti je Duttepe njegova binarna opreka. Idealisti s Duttepea dane provode u kafani nakon što završe poslove za Hadži Hamida Vurala, a i ljevičari na Kultepeu dane provode u kafani nakon što završe svoje poslove. Dok je idealistima vlastita nacija utopistički projekt, ljevičarima su to Rusija i Kina. I Kultepe ima svoju inačicu Hadži Hamida Vurala, a riječ je o Laz Nazmiju. Jedina razlika koja je – pored političke – narativno funkcionalna u romanu jeste ona između dvije sestre; Vedihe koja je udata za Korkuta i živi u konzervativnoj obitelji na Duttepeu i Samihe koja je udata za Ferhata, živi na Kultepeu te “slobodno” izlazi iz kuće i radi. No i ta razlika je motivirana ličnim odnosom sestara prema supruzima i svedena na razinu formalne gramatike priče te nije naslikana crno-bijelo. U oba slučaja žena je zarobljena u providnom ili manje providnom patrijarhatu. Razlika u ideološkim nazorima, s jedne strane, te marginalizirani i siromašni život dva brda, s druge strane, povlače temeljnu liniju između ideoloških obzora i svijeta života u koji poseže Pamuk.
U Mevludovom sazrijevanju veliku ulogu ima i srednja škola Ataturk u kojoj se neprestano događaju klasna i ideološka previranja. Tu se Mevlud, prvi put od dolaska u Istanbul, pozicionira između što će biti njegova temeljna pozicija u romanu. Pri svemu se prostor škole nameće kao ultimativni politički prostor.
Politička i porodična razbijenost prostora stvara jednu od temeljnih napetosti u naraciji. Zbog nje se Mevlud osjeća smirenim i sretnim samo hodajući po Istanbulu (koji transcendira sve ove prostore) i to prodajući bozu (ili pilav) jer time grabi potpuno u svijet života grada i nadilazi lične i ideološke partikularizme. Mevlud se, drugim riječima, hodeći Istanbulom osjeća dijelom nadređene i više cjeline koja u sebi transcendira mnoštvo zakona i ideologija te ne obavezuje niti na jednu fundamentalno. Mevludov zov hodanja po Istanbulu je zov slobode. Baš zato će ga obuzimati čežnja za istanbulskim ulicama kad god počne raditi u zatvorenom prostoru.
No, pozicija uličnog prodavača Mevludu će omogućiti čudnovatu srođenost s Istanbulom. Simultano on u potpunosti pripada gradu i njegovim ljudima, a i strani im je. Ustvari, a to je najzanimljivije u Pamukovoj priči, Mevludova stranost omogućava pripadanje čime se pozicija između na momente izvrće u poziciju ponad odnosno poziciju transcendiranja koja je analogna načinu na koji Istanbul transcendira partikularne prostore i ideologije. Mevlud i Istanbul se, time, mogu dići na nivo aktanata.
Roman se može čitati i kao Mevludovo prostorno putovanje: selo-Istanbul-Duttepe-dom sa Rajihom-Bimbon-Udruženje u kojem radi-parking gdje radi-prostori u kojima živi sa Semihom-ulice Istanbula.
Ja, grad
“Ostavi grad na ishodu ostavi grada na zapadu
Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu”
(Mak Dizdar)
U sukobu dva brda važno je i simboličko zauzimanje prostora. Ono se najčešće realizira postavljanjem plakata. U tom činu se Mevludova pozicija nepripadanja do kraja otkriva. Dok sa svojim drugom Ferhatom lijepi plakate za ideološku struju s Kultepea, to poslije radi i sa ljudima s Duttepea. Korkut to traži od njega (govoreno glasom tetke Safije) kako bi dokazao odanost odnosno da ne surađuje s “maoistima”.
Mevlud, dakle, sve vrijeme priče postoji kao čovjek između (sela i Istanbula što razvojem naracije slabi, oca i amidže, ljevičara i idealista, Rajihe i Samihe, privatnog i javnog, namjere srca i namjere jezika…). Upravo s dihotomijom namjere srca i namjere jezika – o čemu je Mevludu govorio šejh koji će u mnogome oblikovati njegovo shvaćanje duhovnosti – dešava se konceptualno razbijanje subjekta u priči. To često motivira Mevludove postupke i uopće radnju u romanu. Ipak, bitno je napomenuti da Pamuk pored potpunog narativnog višeglasja, pravi i raznorodne motivacijske nizove. Dihotomije u naraciji često prevagnu čas na jednu čas na drugu stranu.
Odnos namjera srca – namjera jezika objašnjava cijelu mrežu odnosa. Prevashodno, ljubavne odnose koji su zasnovani na prevari. Dva ženska lika dominiraju naracijom: lijepa Semiha i njena sestra Rajiha. Naime Mevlud, Sulejman i Ferhat (potonje dvoje će se otkriti razvojem naracije) su se zaljubili u Semihu, najmlađu sestru Sulejmanove snahe Vedihe.
Mevlud, uz Sulejmanovu pomoć “ukrade” djevojku kojoj je dugo pisao ljubavna pisma (uz Ferhatovu podršku). No, ubrzo ustanovi da to nije djevojka kojoj je pisao pisma već njena sestra Rajiha. Poslije se otkriva da se nije radilo ni o kakvoj zabuni već Sulejmanovoj prevari. Ipak, Mevlud živi sretno s Rajihom. Nakon njene smrti, ženi se Samihom koja je godinama ranije pobjegla od Sulejmana da bi se udala za Ferhata i taj brak je propao, a Ferhat je naposljetku ubijen. Sve vrijeme dok je u sretnom braku sa Rajihom, Samiha u njemu živi kao misao, što se intenzivira nakon Rajihine smrti: “Jedno vrijeme je mislio da će biti najbolje ako izbaci Samihu iz glave (‘Ionako često mislim o njoj’, govorio je samom sebi) i ako bude maštao o nekoj drugoj ženi.” Nakon toga, Mevlud se ženi Samihom[2] i onda se događa obrat. Samiha mu biva bliska u mislima, ali daleka u stvarnom životu, kako mu Rajiha nikada nije bila daleka. Život i misao odjednom mijenjaju svoja čudnovata mjesta. U Mevludovom vjenčanju sa Samihom samo naizgled se poklapaju namjera srca i namjera jezika. Njegov odnos sa Samihom je dokaz da to ne mora nužno značiti sreću a pogotovo ne slobodu. No, zanimljivije je preklapanje zamišljenog i stvarnog svijeta:
“U svom djetinjstvu i mladosti Mevlud je vjerovao da su tajnovite stvari koje je vidio dok je hodao ulicama izašle iz njegove glave. Ali tada ih je on svjesno zamišljao. No, u kasnijim godinama osjećao je kako je te misli i maštanja u njegovu glavu smjestila neka druga sila. A u posljednje vrijeme nije primjećivao nikakvu razliku između vizija u svojoj glavi i onoga što bi noću viđao na ulici: Kao da je sve načinjeno od istog materijala… Možda je istina i to da je u tom svijetu postojao jedan drugi skriveni svijet i da će do svijeta u svojoj mašti dospjeti neprestano hodajući i razmišljajući, samo ako uspije izvući napolje drugu osobu pritajenu u njemu samome. Mevlud je odbijao da napravi izbor između ta dva svijeta. I zvanični je stav bio tačan, a i onaj lični; i namjera srca je bila ispravna i namjera jezika…” (Orhan Pamuk, “Čudne misli u mojoj glavi”)
Namjera srca i namjera jezika se aktualiziraju i kao dva svijeta: svijet mašte i stvarni svijet. Mevlud neprestano pokušava da odbije izbor između tih svjetova. Nakon što pomisli na to da mu je četrdeset godina grad slao znakove i riječi, dobija poriv da odgovori gradu. A šta bi mogao odgovoriti gradu? U romanu stoji:
“Ja sam na ovome svijetu najviše volio Rajihu’, rekao je Mevlud samome sebi.”
Rajiha odjednom iskrsava kao lik u kojemu se poklopilo i ono pojavno i ono drugo za čime je čeznuo Mevlud. Samiha, s druge strane funkcionira samo ili kao čežnja ili kao pojavno, u njoj se ta dva pola nikada ne susreću izuzev pomenutim formalnim preklapanjem namjera. Ovim završava roman i razrješava se, konačno, narativna mrtvouzica između govora srca i govora jezika. Oni su se konačno poklopili. Baš kao što su se Mevlud i Istanbul poklopiti (želi govoriti gradu – govori samome sebi)
Na kraju, svejedno da li se u Pamukovom aktualiziranju naracije radi o više fabularnih nizova, više verzija događaja odnosno više događaja ili do netransparentnosti savršeno naslikanom svijetu jednog šizofrenika “Čudne misli u mojoj glavi” je, bez sumnje, vrhunski roman.
[1] O tome potpisnica ovih redova piše znanstveni rad “Polifonija kao potencijal više priča u nadređenom dijegetičkom univerzumu”
[2] U romanu “Snijeg” jedan od likova zamišlja pisanje djela koje bi bilo strukturirano onako kako je strukturirana sniježna pahulja. U romanu “Čudne misli u mojoj glavi”, ukoliko odlučimo Sulejmanovu prevaru postaviti kao centralnu tačku iz koje izviru kraci naracije, moguće bi bilo otkriti da se Pamuk strukturalno približio konceptu o kom promišlja njegov junak u romanu “Snijeg”.
