Onaj koga volim
Rekao mi je
Da sam mu potrebna.
Zato
Se pazim
Gledam kuda idem
I bojim se da bi me svaka kišna kap
Mogla ubiti.
I
Neke priče ostaju zatočene u lijepom umu zbog praznine koju ostavljaju one ispričane. Da ne bi postao niko sa crnim bezdanom koji zjapi u tebi, ti šutiš. U svojoj šutnji se svejedno gušiš. To je teret teške misli kojoj ne želiš dati materijalno obličje. Zašto teške? Zar u tebi ne cvjetaju ružičasti lotosi, zar tvoja riječ ne budi miris Japana i razdaljinu svodi na ništavan broj?
II
Okrenuta prema zidu već treći sat netremce zureći u njega osjeća kako je roj misli razdire poput izgladnjelog jata lešinara. Ponovo naviru. Ne povlače se. Preplavljuju je. Beskrajno se nižu, a olovka i papir sada izgledaju prijeteće. Oni su priznanje. Ne boji ga se, samo je umorna. Već odavno pustoš bijelog papira ne lijeći pustošju u sebi. Ali… možda… možda još samo ovaj put…
Sumorno lice oblačne žene zalijeva zidove plodne koji život daju. Ko kaže da oko ne može da sluša? Sve što zamislim moguće je. Pa i ovaj jednorog koji Stendalu me uči riznica je beskrajne šarade ljudskog genija. Ja jutro mrzim, jer bolest rađa. Riječ prokleta čovjeku je data da ga okuje lancima nemogućnosti. Tok svijesti pratim, ali… Ovaj dan bi trebao ponovo početi.
Tresak vrata diže me iz obamrlosti. Ja čujem glas. Zatvaram oči i pokušavam zamisliti kako izgleda kada se odbija o zidove. Zamišljam tešku, zamršenu putanju do mene. Pljus! Izmišljam svjež val koji mi zapljuskuje lice. Okrećem se i, svjesna uvrede glasu koji pripovjeda, bešćutno se vraćam u stanje besvjesti.
Treba izmisliti dane osame kada jedino zlo možeš nanijeti sebi.
Tromi koraci se umnožavaju. Snažan stisak ruke u moju obamrlost unosi bol. Bol u glavi. Razbjesnit će me. Što to radi? Preko njegovog ramena vidim bijes, očaj, strah, izgubljenost u odrazu tih očiju u ogledalu. Zar je moguće da se bojim pogledati u one ispred sebe? Šta bi tako strašno mogle da nose u sebi?
III
Bučan tresak vrata bio je popraćen zvukom njegovog neobično uzbuđenog glasa. Počeo je objašnjavati:
Mislim da je gotovo, prošlo je. Nema više sumnje u moje pozorište. Zaista, ono nije imitacija ono je nova stvarnost, moja stvarnost, moje djelo, moja esencija koju nikada neću znati drugačije iskazati, nikada je neću moći podrediti isključivo racionalnim poimanjima.
Zakoračio je i stao. Kao da je nekamo bio krenuo, a ni sam nije znao kamo. Kao da je tim korakom htio stresti sa sebe bijes koji je u tom trenutku rastao. Sabrao se.
Znaš li koliko je bilo poražavajuće misliti da si cijelog života samo prepričavao neke usputne priče i pričice? Najstrašnije od svega je bila ova sintagma „cijelog života“. Sve sam bio počeo smatrati ispraznim. Šta da uradim da se spasim? – pitao sam se. A onda bi me pokosila misao da tu možda nikada nije bilo ničega zaista vrijednog. Stoga, ja sam propao… Ali pomoć je stigla! Ni sam ne znam kako. Još uvijek mi je sve suviše nejasno. Kao magla. Kreneš da je uhvatiš, a ona kao da ne postoji već samo u zraku napravi mjesta za tvoju ruku i obavije je. Zauvijek je neuhvatljiva… Ah, te igre subine, svijeta, postojanja… Nekada bih ih proklinjao, okrenuo se protiv cijelog svijeta, protiv sebe i svog postojanja. Ali gdje bih skončao? Da…tako je… Skončao bih…
Na trenutak probuđen iz bunila, ali nedovoljno jak da ga se oslobodi okrenuo se prema njoj. Čekao je jednu riječ, samo jednu, spasonosnu. Htio se osloboditi turobnog osjećaja nedostatka njenog postojanja. Htio je osjetiti nešto stvarnije od tišine. Uzalud. Naglo joj je prišao, snažno je uhvatio za nadlaktice. Čas prije je izgledala kao da se sva pretvorila u uho, a on je više nego ikada želio da govori. Osjećao je strašan nagon za istinom. Dok je govorio stezao ju je sve jače.
Prokleta bila, zašto šutiš? Dosta mi je tvoje tišine! Neka si prokleta i ti i…i tvoj papir! Zašto ti je on bliži od krvi i mesa?
Primijetivši njen pomalo uplašen, a više izgubljen pogled, pustio ju je. To nije bio on.
Oprosti… oprosti…Evo, pogledaj… Sinoć nas je snijeg zatrpao. Svjetlo. Ukazanje iskonske čistote. Neka sam proklet, ali ovaj prizor čistog dana me lomi na hiljade parčadi. Da, samo još tu ju je moguće vidjeti…. Nekada smo bili poput ovog dana. Pitam se gdje je sve to nestalo ili … još važnije, zašto je nestalo?
Na kratko je posegnuo za cigarom u džepu, ali sjetio se da on ne puši i da mu je to naročito zabranjeno u ovom stanu. Poželio je da je u pozorištu poslije audicije za jednu od uloga u njegovom novom komadu. Želio je osjetiti beskraj koji se pružao pred njim kada kaže radniku zaduženom za održavanje pozorišta da ode doma i da će on ostati da zatvori.
Sjećaš se, kada smo počinjali, rekli su nam da se borimo za ideale? Šta smo mi znali o idealima? Nikada ih nismo imali. Nismo ih poznavali. Svijet je za nas bio neiscrpno polje mogućnosti. Onda smo počeli donositi odluke i nije više bilo drugih mogućnosti. Zašto smo to počeli činiti? Zar je bilo nužno da si presudimo? Je li neodlučnost bogatija mogućnostima? Tada to nisam znao. Ni danas, nakon toliko ljeta, sati, ljudi, knjiga, života nisam siguran da se nalazim na pragu odgovora. Siguran sam samo u to da sam se spasio. Ako sam i stotinu puta više gorčine progutao nakon odluke, znao sam da sam sam svoj dželat. To je sloboda. Zlo koje me krši nije tuđe, moje je.
Prokleti smo od protjerivanja iz raja. Ali evo, recimo ja sam sretan. Da, jesam. Ne vjeruješ mi? Pa šta bih ja bio bez ove odluke. Sluzavac koji se cijeli život bojao. Šta bih zaista naučio, šta bi udahnulo dušu mom djelu. Bez odluka, bez usuda, Tolstoja bih pretvorio u jednu zbirku matematičkih zadataka. Osjetio sam razočarenje, zadovoljstvo, sreću, ljubav, mržnju, očaj, bol, blaženstvo…Živim… Najzad, ko je ono rekao da je čovjek i da mu ništa ljudsko nije strano?
Njegov glas je ponovo dočekala tišina. Odustat će.
–Idem..
Onda, odjednom…
–Kamo ćeš ?
Ustuknuo je.
–Kupiti hljeb…
To je prvo što je smislio. Tome je uslijedilo njeno:
-Bolje ostni…
Već je bio umoran.
-Zašto?
Nakon kratke pauze:
-Ima hljeba…
Okrenuo je ključ u bravi i nakon što je otvorio vrata uputio se kroz mračni hodnik na kraju kojeg ga je čekao dan.
IV
Ako bi se naš čitalac, igrom slučaja, našao u centralnom parku grada, toga dana u 14:30 sati, primijetio bi kako neki čovjek u tridesetim, izgubljenog pogleda, duge svijetlo smeđe kose svezane u rep i koja kao da se nastavljala u gustoj bradi na licu bijele puti, nespretno pokušava da zapali cigaru. Šibicama. Najzad uspijeva. Rus. Ono sto čitalac ne bi znao jeste da taj naočit muškarac o Rusiji zna mnogo. Na policama ima dosta knjiga ruskih autora, a na noćnom ormariću mu se nalazi Puškinov roman. Jednom je pokušao studirati ruski jezik. Bezuspješno. Kažu da je od Rusije miljama daleko. Cigareta mu je jednako strana.
Bio je jedna od onih osoba kojima nikada ne želite prići. Nikada ne želite znati više od onoga što vam je ponudio prvi utisak. Samo tako biste mogli sačuvati plodonosni osjećaj koji uznosi vaš duh u kontemplaciji njegove pojave. Tragično bi bilo svesti ga u domen svakodnevnog života, dodijeliti mu radno vrijeme, supružništvo, gomilu prijatelja, a sasvim neprihvatljivo i nezamislivo bi ga bilo poslati u granap. A bio je i suprug i prijatelj, nakon završenog radnog vremena išao je u granap. Danas je prvo svratio u stan. Greškom.
V
Kada se vratio u stan bilo je jednako mirno. Pitao se da li bi trebao da se javi da je došao. Ali… kakva je razlika? Otišao je najdalje što je mogao – u kuhinju. Nije želio da je sretne. Koliko god je želio njeno prisustvo, toliko mu je teško padalo. Kada je bio siguran da više nema opasnosti, da ona ne kani izaći iz sobe, prešao je u dnevni boravak. Tu je i zaspao. Ipak, oko četiri sata iza ponoći, probudio se. Po navici je krenuo u sobu. Polahko je došao do vrata. Otvorivši ih vidio je mrak. Pružio je ruku do prekidača. Ono što je uslijedilo, u vječni zaborav je potisnulo njegov prvi doživljaj dizanja zavjese u operi Garnier.
Zastao mu je dah. Srce kao da je prestalo da kuca. Tijelo ga više nije slušalo. Htio je vrisnuti, odmah vrisnuti od užasa. Ili možda od straha? Tišina je ipak ostala jedino što je ispunjavalo tu prostoriju.
Pred njim je visilio njeno beživotno tijelo. Blijeda put se skoro stopila s bojom njene spavačice, bijele poput jutrošnjeg snijega. Skoro da mu se, tako mrtva, činila lijepom.
Nakon nekoliko minuta, kada je smogao dovoljno hrabrosti, pogledao je u njeno lice.
O, Bože, zašto me ne plaši? – sasvim tiho je izgovorio.
Osjetivši slabost sruši se na pod. Tek sada ga je preplavila sablazan onog što je vidio.
Nikada više…nikada više… – ponavljao je u sebi.
Sve te godine, ona me je pratila. Sa njom su umrle i one. Odnijela ih je sa sobom. Odnijela je sve. I mene u tim godinama. Otkud joj pravo? Kako je sama mogla odlučiti o tome? – misli su ga napadale.
Da bi odagnao nekoliko suza koje su mu zapekle oči ustade i krenu prema njenom tijelu. Tada na njenoj strani kreveta primijeti oveći presavijeni papir. Nije pisalo za koga je, ali zar je to bitno? Uzeo ga je i prepoznao njen rukopis. Pisala je:
Kada bi ovi zidovi oko nas mogli govoriti evo šta bi ti rekli: Ravnodušan čovjek na vratima stoji zaogrnut njenom čežnjom. Satkan od svega nemogućeg u njenom postojanju on zapravo ne postoji. Time je truje. Njihov korijen odavno je gnjio. Ona je bježala od sebe, jer ono što se prešućuje počinje da boli. Sa njim, vraća se sebi. To ne želi. Sada ona umire od čega je i bolovala – od tišine…
Još je na samom dnu papira pisalo:
Zbogom… Budi dobro. Znaš da neću moći paziti na tebe otamo gdje idem…
To je bilo sve. Shvati da je dok je čitao, zapravo tražio samo jedan, bilo kakav nagovještaj nemira. Htio je da zna je li on jedini ostao sa teretom tjeskobe. Nije htio biti iznevjeren. Htio je da ni ona ne odustane. Uzalud. Rukopis je odavao veći mir nego kada je pisala svoje stihove svakoga dana. Zatim je mislio na prva tri dana, od kojih je prvi danas, ostaju još dva, dakle poslije njih sve će biti lakše. Prostrijeli ga sjećanje da je ona bila ta koja je razvila teoriju o tri dana. Već sada sluti da je loša.
Nakon nekoliko trenutaka više ništa nije osjetio. Izdahnuo je. Bacio papir na pod. Ni boli ni olakšanja. Zbunjen krenuo je ka vratima. Zastao je. Još jednom se okrenuo, pogledao je praznim pogledom i kao da joj izriče presudu kroz zube je rekao:
Prokleta kučka…
Ugasio je svjetlo i zatvorio vrata za sobom.
VI
„Svaka riječ ima posljedice, svaka tišina također.“
Jean-Paul Sartre
U proljeće, mjesec dana poslije, konačno se pojavio u pozorištu. Došao je u vrijeme pauze kada je znao da će većina njegovih kolega biti tu. Imao je veliku vijest za njih.
Kada je ušao, nastao je tajac. Zatekao ih je nespremne. Niko nije očekivao da će doći u pozorište nakon smrti svoje supruge, ali očekivali su da će ih primiti u svom domu. Oni su bili tu, on nije. Sve riječi utjehe koje su tada spremili sada su iščezle. Skoro niko ih se više nije sjećao. Ko ih može kriviti ? On je bio nestao. Otkazana je i predstava na kojoj su radili, jer više nije imao ko da je vodi. Niko nije očekivao njegov povratak iako je njegov ugovor još uvijek važio. Možda je direktor pozorišta bio jedini koji se nadao tom povratku. Govorio je da mjesec dana ne znači ništa, problem je u tome što su oni svi zanesenjaci koji prave melodrame od svega, a da im je barem jedna noga na tlu znali bi da će se vratiti. Taj redatelj bio je jak čovjek, stamenit, a prije svega razuman. Znao je kakvu je karijeru izgradio i kakva ga čeka. Smrt je neminovna. Besmisleno je da oplakivanje umrlih traje toliko dugo.
Dok je direktor to nabrajao, mladi glumci su se smjehurili prisjećajući se uplakanog direktora kada je njegov pas Oli krepao od starosti.
Upravo ti mladi glumci izmišljali su priče u kojima je njihov redatelj postao redovnik ili se okrenuo nekom duhovnom učenju koje prihvata pretpostavke o reinkarnaciji budući da smrt nije mogao prihvatiti kao kraj. Za razliku od razbuktale mašte svojih mladih kolega, glumci „starog kova“ smatrali su da mu samo treba vremena da skupi snage i nastavi dalje.
Međutim, ni jedna ni druga strana nisu bile u pravu
On se vratio. Izgledao je isto kao i onog dana kada je napustio pozorište, a navečer zatekao svoju suprugu mrtvu. Zapravo, postojao je samo jedan drugačiji detalj – bio je smiren. Ni traga čovjeku koji je patio ili pati.
U rukama je nosio neki svežanj papira. Podigao ih je u zrak i objasnio:
– Ovog puta igrate komediju u mojoj režiji!
Ni ovo niko nije očekivao. Čekali su da nastavi, jer nisu znali šta da kažu. Utjeha mu očito nije bila potrebna. Možda je to njegov mehanizam odbrane.
Istupio je još jedan korak naprijed.
– Hoćete li igrati komediju? – pitao je pomalo nestrpljivo.
Muk.
Sada je već shvatio da čekaju. Htjeli su njegovo priznanje. Trebao im je dokaz da je u njemu živio čovjek. Nisu mogli vjerovati da su bili obmanuti.
– Maska je tvoja istina. – scenograf razbi tišinu.
– Niče. – odgovori on.
– Ne! Zaboravi Ničea, zaboravi konačno sve vjekove mudrosti, jer ti to nisi. Ti si… zaista vrijedan prezira. – odahnuvši prosikta jedna od mlađih glumica.
– Kolegice, – reče on – ponovo ste postali sentimentalni. Žao mi je, ali sada se ne mogu baviti time. Samo mi odgovorite na moje jednostavno pitanje: Hoćete li igrati komediju?
Kao da ga nije čuo sjedobradi glumac zaogrnut crnim plaštom kojeg je nosio na probi reče:
– Priznaj, priznaj makar sada da si barem na trenutak osjetio kako ti se otvara bezdan pod nogama.
Rezignirano je izdahnuo. Pristat će. Ovog puta će uzeti ulogu u njihovoj predstavi. Najprije je tiho prozborio:
– U redu, priznajem. – a zatim je ljutito dodao: Priznajem da sam prevaren, podmuklo nasamaren..
Odjednom, probivši se iz gužve, neki plavokosi mladić ga prekide.
– O, pa dobili smo komediju! – reče brzim pokretom uzevši papire. Odmah je počeo listati i čitati – U redu, sasvim je prihvatljiva. Izvolite, pogledajte i vi!– reče i pruži nekoj od glumica oveći svežanj papira.
Zvao se Michelangelo. Kada mu je dala ime, njegova pretenciozna majka nije znala da imenom ne određuje sudbinu svog ploda. Počevši od imena, htjela mu je umjernost nametnuti kao nužnost. Iako od Italije daleko, umjetnosti je ipak bio sasvim blizu, oduvijek i po vlastitom nahođenju.
Na sceni su svi bili uzdržani. Michelangelo ih nije razumio ni na početku, a sada čak i manje. Osjećao je jaku nelagodu: kao da je zarobljen okovima tišine koja se upravo formirala. Ne razmišljajuči ni o čemu drugom osim o nužnosti oslobađanja od nje htio je što prije da pokida okove. U silovitosti je oslobođenje, pomislio je.
– Mi odlazimo. A vi pročitajte komediju. Ne osiromašujte olahko vaše iskustvo. – reče Michelangelo tek tako da bi nešto bilo rečeno.
Jedva da su i uzeli svežanj, a već su vidjeli novopečenog komediografa i njegovog prijatelja Michelangela kako se žurnim koracima približavaju izlazu. Jing i jang, pomisliše.
Kada su izašli iz pozorišta večer je počela da se spušta. Bez riječi su se uputili prema Noćnom letu, obližnjoj birtiji koja je Michelangelu bila skoro sveta, a njegovom prijatelju podnošljiva. Iako je večer pala, unutra nije bilo puno ljudi. Nakon što su sjeli, Michelangelo je stavio na sto tabakeru najprije uzevši iz nje jednu cigaru.
– Konačno tabakera! Nakon godinu dana! – reče mu prijatelj iskrivivši usne u blagi osmijeh.
– Ovo je poklon. Zar ti ja ličim na nekoga ko ima išta više od želja? – odgovori Michelangelo zapalivši cigaru.
– Ostvariš ti pokoju… ponekad… a zapravo vrlo često.
– Hahah … istina, ali ne mogu odoljeti boemskim izjavama.
Tišina je ponovo nastupila. Michelangelo je sasvim mirno pušio cigaru. Sporim, odmjerenim kretnjama ju je svako nekoliko sekundi prinosio usnama. Svečano bi ispuštao dim i gledao u njega. Pomislio je kako li bi bilo da je taj dim njegova duša. Pružio bi ruku da prođe kroz nju. Ništa. Kao da ne postoji. Onda bi pogledao vani i opazio bi kišnu kap kako klizi niz list i pada na tlo. Čuo je zvuk guma koje prolaze ulicama mokrim od kiše. Svjetla ulične rasvjete su se već palila. Ljudi nikada nisu bili isti kao oni od jučer. Osjećao je da u njemu nema više mjesta ni za koga i ni za šta osim za njega samog. Nipošto se nije htio rasplinuti.
On nije vidio buru pred sobom. Njegovog prijatelja je hiljadu aveti stezalo za gušu. Skoro patološki je osjećao odbojnost prema tišini. Kada se pobojao da će se zaista ugušiti samo je počeo govoriti:
– Već dugo se pitam postoji li sistematsko raspadanje svega na šta se spusti moj dodir. – zastao je. Kada je načinjen prvi korak izdahnuo je i nastavio sa nekom lahkoćom u glasu: Još uvijek pod prstima pamtim mekoću njene kože i njen miris me, posebno u zadnje vrijeme, preplavi toliko da pomislim da ću se ugušiti od uspomene. Taj miris… Neraskidivo me je vezao za tu smrtnicu, mene koji sam htio biti besmrtan.
Teško je izdahnuo. Michelangelova tišina ga je nagnala da konačno progovori. Morao je govoriti o slomu prije sloma:
– Jednom mi je rekla kako se neki pjesnici bave drugima, žele svijet učiniti ljepšim, a da ona ima samo mene i čitav jedan svijet među četiri zida. A ja sam samo pomislio: i eto, pronašao sam te, ali ovo u meni ne može da se pokori riječima. Ja ću osjećati, ti govori. Pokaži mi put kojim si došla dovdje. Znaš li da se opireš svemu razumnom u meni? I kao da je uspjela prodrijeti u moje misli ponudila mi je nekoliko stihova kao odgovor:
Zagrli me
Moram vjerovati da postoji nada,
Jer samo mi je još to ostalo,
Samo još to čini da sanjam, da se budim i postojim…
Riječi su sada iz njega tekle kao bujica. Nezaustavljivo. Oslobađajuće. Zašto tek sada? Hoće li osjetiti kajanje, jer sada nijedna riječ ne vrijedi?
– Ipak, nikada nisam mogao za nju vezati nijednu čisto sretnu misao.- nastavio je – Nekada sam čak prizivao iščeznuće onog što me vezalo za nju i za ovo hladno tlo. A sada, nakon svega… Jedino pisanjem uspijevam premostiti egzistencijalnu tjeskobu i bijes koji mi kola venama zbog postojanja kobnog osjećanja i neku tihu bol koja mi je postala skoro svakodnevnica. Rekoše mi da trebam sačekati. Biće mi svejedno. Ali šta ako se gubim u čekanju? Misao je postala osuda. Misao je kazna. Prošlost je dželat sada kada su maske pale. Želim ravnodušnost kao što ižednjeli želi kap vode. Želim preskočiti buduće vrijeme i doživjeti ispunjenje nade da se u životu srećemo dvaput. Ili želim potpuno oslobođenje. Ne želim ni ono što mi uzdiže duh. Odbacujem sve zarad očuvanja sebe! Krhotina neću postati. Ne ponovo. Prokleta neka je bol što je osjetim kada mi se stvarnost izobliči u sliku izdaje! Prokleta neka je stotinu puta! Neka nestane ili ću početi da mrzim. Prikrivena mržnja zbog uobrazilje postat će kobna. Želim spas. Tražim ga u sebi, ali fali mi snaga. Osjećam da raste, ali još uvijek nedovoljno.
Končno je prestao okretati čašu među dlanovima. Nekoliko trenutaka se zagledao u nju. Bio mu je potreban toliki mir da je sačekao da i votka u čaši pređe u stajaće stanje. Rezignirano je još dodao :
– Svjestan sam uzaludnosti svog stanja.
Poslije svega izrečenog nije mogao podignuti pogled. Zanemarivši Michelangelovo fizičko prisustvo htio je samo da čuje njegov glas. Razdvojio je duh i tijelo. Svakim atomom svog bića je želio da je Michelangelo taj duh koji postoji samo za njega i ni za koga više. Duh, koji bi mogao saslušati, a zatim se rasplinuti noseći njegovo priznanje u vječiti zaborav. A zatim, glas bi još mogao i da ga utješno obmane. Znakovi koje bi čitao u njegovim očima, u položaju tijela rekli bi mu previše. Toliko nije mogao da zna. Nije mogao potpuno da se suoči sa sobom.
Prošlo je petnaeset minuta. Tišina se već čvrsto ukopala između njih.
Michelangelo je i dalje odmjereno pušio posmatrajući čas prijatelja, čas ulicu, čas ljude za susjednim stolovima. Umorivši se od čekanja njegov prijatelj je najzad podigao pogled prema njemu. Zaustio je da ga pita zašto prokletih petnaest minuta mora da šuti, neka mu i opsuje, neka ga pošalje dovraga, samo neka mu nešto kaže, neka mu nečim ukaže na objektivnu istinu o njegovom stanju. Riječ nije mogao prozboriti. Dok je svečano ispuhivao dim cigarete uhvatio je Michelangelov pogled. U njemu nije bilo osude ni bijesa, a ni suosjećanja ni podrške. Postojala je samo istina. Prodoran pogled i skoro nehajni blagi osmijeh praćen jednim: hmh bili su dovoljni, ali Michelangelo je da bi ga prijatelj razmuio, izustio:
.. – tako ravnodušno, kao da je to bilo kakva riječ, kao zdravo!
Njegov prijatelj istog je momenta naglo ustao od stola. Vjerovao je u tu jednu riječ, ali se i pomirio s njom. Bez riječi je izjurio vani.
Ostavši sam Michelangelo se tu zadržao još nekoliko minuta, dovoljno da izvadi svoj mali crni notes i u njemu zapiše sljedeće:
U tim momentima vaše potpune lucidnosti kada vam sve što ste ikada željeli visi o koncu i kada biste trebali da uložite posljednji napor da biste se tome dovoljno približili i zgrabili priliku, vi osjećate poluobamrlost. Kako i zašto? Jeste li zapravo sigurni da je uopće osjećate?
Nakon nekog vremena, ako ste dovoljno sretni otkrit ćete da vam je ta slabost urođena. Vaše bivstvovanje je neraskidivo vezano za nju. Možete misliti da odmičete od nje, udaljavate se i, zapravo, ste upravu. Krećete se, ali u osvješćivanju. Postajete svjesni da je ta slabost vaš jedini vječni saputnik.
Onda jednog dana, kada skupite dovoljno hrabrosti, uspjet ćete si priznati da ste svojevoljno ophrvani svojim nedostacima, jer se nikada niste usudili odbaciti ih zarad vjere da zaslužujete i možete bolje. Kako biste se mogli osloboditi onoga što je konstituisalo vas kao takve? Izgubili biste svoje „ja“. Nestalo bi svake sigurnosti. Veze uspostvljene sa onima od kojih ste učinili važne faktore vaše autoafrimacije, nestale bi. Usuđujete li se poništiti postojeće „ja“ radi MOGUĆNOSTI za izgradnju nekog boljeg?
Postojala je još jedna misao, koja nije bila njegova, ali već dugo godina upletena je u svaku njegovu. Dodao ju je na kraju:
Prijatelj mi je jednom rekao da na kraju ipak svi gubimo, jer ljudi su bića smrtna, ali ono što je ustvari važno jeste da li smo uradili sve da budemo sretni kada dođe taj kraj.
Pomislivši još jednom i po posljednji put na svog prijatelja pomislio je u sebi: Zbogom prijatelju, bio si od mene bolji komad budale.