Atwood, M. (2006). Sluškinjina priča. Beograd: Laguna.
Sve je nelagodnije čitati distopijske narative. „Stvarnost“ što se isprepliće u njima često ima suviše podudaranja sa ovom koju trenutno živimo. I nije toliki šok prepoznavati segmente ove potonje u prvoj, koliki je u potonjoj uočavati ovaploćenje onog što su elementi distopijske fikcije. Intenzificiran je proces strmoglavljivanja tamo gdje smo upozoravani da ne prispijevamo. Onaj Zid[1] na kojem, s vrećama preko glave i osušenom krvlju oko usta, vise nepodobnici i prestupnici poprima obličje televizijskog ekrana sa kojeg aktuelna dešavanja vrve eksplicitnim odmazdama. Ceremonija Spasenja[2] tako postaje uobičajen obrazac emitiranja i nametanja straha, terora i nadmoći.
Kroz Sluškinjinu priču Margaret Atwood ispisuje alternativnu historiju, no jednako tako i alternativnu budućnost. To zapravo radi glavna protagonistkinja njenog romana, ona daje lični iskaz koji postaje polazištem za iščitavanje cjelokupne povijesti određenog vremena. Taj lični iskaz je osakaćen zabranom pisanja, zabranom slova, nemogućnošću povezivanja tijela sa simboličkim statusom moći (olovkom, papirom, materijalno opipljivim narativom), ali on ujedno i niče iz te zabrane, krik je protiv nje, čin je pobune, otpora, nepristajanja da joj je povinuje. Čin čitanja i pisanja je privilegija, njime su determinirani hijerarhijski odnosi unutar sistema koji svoje jedinke više ne disciplinira i interpelira putem hegemonijske kontrole i suptilnih pristupa ideoloških aparata. Sve su to pripremne faze što su dovele do ekstremizma i fanatizma, nikad do kraja definisanog, no u načelima datog kao vjerskog i spolnog. Brisanje individualnosti pojedinca sistematski polazi od ukidanja vlastitih imena u korist definisanja pozicija subjekata u društvu te izjednačavanja svrhe njihova postojanja sa svrhom kojoj služe unutar zajednice što joj se pokoravaju. Brisanjem vlastitih imena stvara se univerzalni skup Marti, Sluškinja, Supruga, Zapovjednika, Čuvara, uniformisanih subjekata dužnih da se uklapaju u kodekse ponašanja i propise postojanja. No, i unutar takvog sistema postoji „gora“ opcija „bivstvovanja“, a to je pripadanje skupini Nežena. Priča o Kolonijama i Neženama što skončavaju u njima poprima proročanski diskurs unutar romana, figurirajući kao konstantno izvjesna prijetnja Paklom, kako bi se učvrstili, kao pozitivan pol te opreke, svi ostali toposi unutar romana, a u kojima vlada harmonija sve dok se poštuju zakoni i zabrane. To je ozračje vječitog nadziranja i kažnjavanja. Atwood to dodatno postiže preko realiziranih metafora. Tako su Sluškinjama tkaninom kape omeđeni vidici. To je modus discipliniranja pogleda. Njihove crvene odore su krute, a koža odrvenjela, ruke sputane, zavezane usmenom zabranom da prodiru pod tkaninu. Ne gledati i ne dirati – osnovna su pravila „dobrog“ ponašanja i „ispravnog“ postupanja.
Tijelo žene, u kontekstu romana, postaje posuda. Tijelo žene je mašina za reprodukciju. Ono je ranjivo, ali je i neuhvatljivo, prevrtljivo, subverzivno, ono je napose moćno. Koliko god ono bilo mjesto na kome se dosljedno vrši i provodi ideologija, utoliko je ono, možda čak i više, mjesto otpora. Iznevjeravajući i proigravajući zabrane i zakone, jedina je poveznica pojedinca sa njegovom nutrinom i prirodom što se ne da savladati. Iznevjeravanja ideologije počinju, banalno, krijumčarenjem maslaca od doručka, koji završava na tijelu. Sluškinja uspostavlja svoj mali ritual krijumčarenja, skrivanja i mazanja maslaca po tijelu, kako bi svoju kožu održala mehkom. Zabrana po zabrana se krše kao mali nevidljivi grijesi što se nakupljaju ne bi li tijelo nadošlo u svojoj potenciji za aktivnim stanjem. Iako omeđeno i ograničeno, njegovo postojanje je način nepristajanja. Tijelo se ne može poništiti. No, u romanu postoje dvije tendencije koje komentiraju ovu premisu. Prva je vezana za dominantno ozračje unutar društva koje tijelo jedinke svodi na reproduktivnu svrhovitost njihova postojanja. Atwood pokazuje kako ekstremizam i fanatizam ne idu u korist ni muškarcima ni ženama. Na koncu i jedni i drugi ovise o svojoj seksualnoj (im)potenciji ili (ne)plodnosti. Misli i duše se treniraju „iskrivljenim“ evanđeljima, svetim tekstom što opravdava postojeću hijerarhiju i ustrojstvo, dajući im legitimitet i neospornu validnost, a koji su literarni produkt samog represivnog sistema. Kontroliraju se auditivni, vizuelni, taktilni podražaji i njihovo procesuiranje, no tijelo je pukotina što izmiče ispod tereta zabrana i opresija.
Kroz roman maršira čitava jedna armija discipliniranih tijela koja se sjećaju, pamte. Glavna junakinja romana prebiranjem po svojim uspomenama konstruira narativ vlastitog preživljavanja. Naracija se opet nameće kao modus preživljavanja, a iz takve prirode njenog pripovijedanja proizlazi anahroničnost, razbijanje vremenskog kontinuiteta kroz digresije, što svjedoči o fragmentiranosti ljudskog sjećanja, ali svakako i o njegovoj nepouzdanosti. Stoga se i sjećanje javlja kao nekontrolisani aspekt ljudske svijesti što pojedinca čini specifičnom jedinkom. Iskustveno znanje, sjećanje, predstavlja podzemne, tajne izvore Nade. Zamislimo sada da svaki od spomenutih likova u romanu Sluškinjina priča, u svijetu koji im nameće nošenje praznih glava na ramenima, glava koje jedino mogu puniti svakodnevnim mantranjem striktno propisanih misli – zamislimo, dakle, da u takvom otuđenom svijetu svaki taj lik, svaka ta pognuta glava što preza da ne načini pogrešan pogled, u sebi, poput najvećeg skrivenog grijeha, gaji i kultiviše svoje uspomene – stvara priču za podnošljivo preživljavanje. Najbolji dokaz da je tako, čini mi se, jeste Zapovjednik, koji svojim zahtjevima prema glavnoj junakinji istupa izvan okvira dozvoljenog ponašanja. No, pogledamo li cjelovitu sliku te rigidno ustrojene zajednice, uočit ćemo kako svaki spomenuti akter romana, na ovaj ili onaj način, krši zakon – čak i Tetka Lidija. Odličan je to podsjetnik o ljudskom nesavršenstvu – o nemogućnosti programiranja čovjeka. Čovjek je, ipak, samo čovjek, a njegova nesavršena priroda sklona relativiziranju i kalkulisanju, još je jedno subverzivno područje što ga Vlast ne može nikad sasvim ukrotiti i nikad u potpunosti disciplinirati. U konačnici nemoguće je računati na jednoobraznu zajednicu, pojedinačnost nam je data već u „startnom paketu“ s razumom. Ona je neiskorjenjiva. Ti značajni, u prvi mah možda i ne baš očiti, detalji što ih Atwood provlači kroz tekst, doimaju se poput svojevrsne utjehe. Ako ništa nije sasvim i ako ništa ne može biti sasvim – onda ni distopija ne može postojati kao potpuna, cjelovita i vječna. Jednako kao i utopija.
Prethodno već naznačena, druga tendencija postupanja s tijelom vezuje se za autodestrukciju. Nolite te bastardes carborundorum[3] – krik je to iz nemoći, kada se više nema sloboda nad vlastitim životom i tijelom, jedino polje zadobijanja prividne moći je skidanje okova stavljanjem omče oko vrata. Odlučiti da se okonča vlastiti život još uvijek je potvrđivanje sposobnosti vlastitog odlučivanja, a na koncu i prava na izbor. Na kontrapolu Sluškinjine prethodnice, koja je vješanjem pronašla pukotinu za bijeg iz nepodnošljivosti, stoji Mojra, aktivna djelatna ženska snaga. Njen princip se ogleda kroz vjeru u snagu i sposobnost žene, ali ona sama je već determinisana svojom seksulanom orijentacijom[4], izdvojena kao subverzivna figura unutar romana. Tako i njeni postupci otvaraju domen novih mogućnosti borbe. Seksualnost, ispoljavanje i zadovoljavanje seksualnosti strogo je kontrolirano. Ta kontrola se, pak, već unaprijed ruši Mojrinim nesvrstavanjem u kanon seksualnosti. Jedini izbor koji Sluškinja može načiniti nad svojim tijelom i životom jeste odluka da svojevoljno okonča život (ako i to, s obzirom na pedantni brižljivi sistem prismotre i čuvanja), tako da tijelo Sluškinje predstavlja tamnicu iz koje valja pobjeći. Mojra, opet, svoje tijelo koristi kao svrsishodan instrument čija se potencija ne može zatomiti ukoliko se osvijesti. Takva spoznaja suprotstavlja tijelo drugom tijelu (što Mojra doslovno i čini svojim napadom na Tetku Elizabet), jer se samo kroz interakciju tijela može premjeravati aktivna moć i relativizirati naizgled nesalomljiva hijerarhija tijela.
Već spomenuta činjenica da glavna junakinja svoju priču ne može zapisati, opravdava otkriće koje nas čeka na koncu romana: pročitana lična historija zvučni je zapis na traci. Sluškinja je svoju priču ispričala svojim glasom, unatoč nemogućnosti da je ispiše vlastitom rukom. Sluškinjina usta nisu zašivena, njen jezik nije odsječen, ona posjeduje mogućnost i sposobnost govorenja. Nije li to najsubverzivniji čin na koji se glavna protagonistica odlučuje? Ona progovara, priča, pušta vlastiti glas i upravo jezikom prekraja svoje pozicije u konglomeratu narativa[5]. Sluškinjina usta su najvažnija pukotina koju Vlast ne uspijeva zapušiti i ukrotiti. Usta su procjep kroz koji protagonistica bježi iz svog tijela te svoju nutrinu pretače u jezik. Operirati jezikom znači upisivati se u simbolički poredak i biti aktivnim sudionikom neprestanih previranja i borbi diskursa. Proces redefiniranja sopstvene pozicije unutar sistema moguć je samo uz oslobađanje i uspostavljanje sopstvenog glasa. Sluškinja je sama morala ispričati svoju priču, a možemo naslutiti da je spašeni zapis svjedočanstvo o njenom uspjelom otporu i bijegu, odnosno o spasenju njenog života.
[1] Zid iz romana Sluškinjina priča predstavlja dio svojevrsnog posvećenog prostora, toposa ritualnog kažnjavanja, koji se javlja kao podsjetnik na nesvrsishodnost pokušaja otpora. Budući da se na njemu mogu prepoznati pogubljeni članovi društva koji su smatrani nestalima ili odbjeglima, a o čijim se sudbinama dugo nije ništa čulo, ovaj Zid ima i informativnu funkciju za sve one koji konstantno strahuju nad vlastitim i životima svojih bližnjih, kojima se odavno zameo trag.
[2] Ceremonija Spasenja iz romana u službi je javne odmazde nad prestupnicima, kako bi se na konkretnom primjeru upozorili i podučili podanici sistema o tome šta će biti sa njima ukoliko mu se pokušaju suprotstaviti.
[3] Izreka na „iskrivljenom“ latinskom jeziku, značenja: „Ne dozvoli da te gadovi samelju.“ Ta opomena za budućnost, upozorenje što ga urezuje Sluškinja prethodnica u Zapovjednikovoj kući, a koje glavna protagonistica otkriva kao jedno od najupečatljivijih mjesta subverzije, jedini je svojeručno pisani trag i u toj formi vlastiti iskaz u čitavom romanu. Nepatvoreni je vapaj i pokušaj ogoljene komunikacije sa svojom „nasljednicom“ načinjen pred vlastito samoubistvo.
[4] Potencija djelovanja Mojre kao lika umnogome počiva na njenoj seksualnoj opredijeljenosti koja je u suprotnosti sa dominantnim heteroseksualnim uzusima unutar društva.
[5] Sluškinjina priča se javlja kao mnogostruki refleks teksta: i kao validan historijski tekst, hronika jednog vremena i sistema u njemu, socio-kulturološki spis, svjedočanstvo zločina, lični dnevnik, fikcija. Spektar raznorodnosti i polisemije elemenata i sadržaja ovog romana seže od općeg i javnog do strogo pojedinačnog i intimnog. Svemu nabrojanom u prilog ide izdvojeno zaključno poglavlje romana, u kojem je otkriven zvučni zapis Sluškinjine priče te u kojem se uz vremensku distancu ovaj „dokument“ objektivno posmatra kao izvor za naučno-istraživačke poduhvate.
