Pjesnikinja
Njezin je dom neko jezero.
Čim se rodila, možda malo poslije, spakirala je kofer,
preskočila brdo, cestu, ogradu s ukočenim kobcem
i doselila ovamo.
Već je tada imala olovku u ruci i vodila je bilješke o stopalima
u uskim čamcima, izdancima mahovine nad usnama:
to se u zrcalu pomaljala osoba, žena.
Vidjela je žive, žute oči u lišću stabala: povremeno su dolazili ljudi,
turisti, čitateljska publika. Zauzeli bi mjesta, a ona bi zašla za šašem.
Kao zec se povlačila iza humka, natopila bi dlanove vlagom.
Zrak iza hrasta je vonjao na nju. Koliko se god trudili,
mi čitatelji nismo je uspjeli uljuditi. Ostalo je bijelo jezersko lice,
bijelo jezero u koferu, koje je izlazilo na kresti sunca
i bržebolje silazilo u šutljivu, olovkom preoranu zemlju.
Vrh olovke bio je trpak i pisao do gladi, dok se tijelo
nije prelilo u dlakavi kauč usred šume:
besramni hrast, paprat iz pazuha oborene bukve? O, njen krevet i stan.
Davno je prerasla ispovijedanje u lipinu duplju,
zakapanje pjesama pod najstarije siječanjsko drvo,
guglanje suza i oblika divljih očiju u paru s tamnim prstima.
Naglo se udala za jezero i poskidala amajlije,
a mi ipak čeznemo i u koru urezujemo crte,
sitne dobrodušnosti, osmijehe u njezino gluho
i pradavno.
Obećanje noći
Poslije neprospavane noći
u čelu su mi nabrane zabrinute šume
ruke se puste niz rijeku,
gradom pluta blijeda djevojka s đurđicama,
pokrivena hladnim nebom
Što bih ja mogla dati ovom danu?
Svoju glad, prekritu izvezenim stolnjakom
ili možda malo kruću tvar, nokte ili pramen kose, pljuvačku
Vidiš, nemam više ni svoj pravi jezik u kojem sam hodala,
jezik broj 38, uzak, kožni, u kojem nije vruće
Bez te kore koja štiti ono unutra tamni i suši se
kao zaboravljeni planet, utrnula ruka zvijezde
U ovom pismu još ti moram saopćiti nekoliko stvari:
sretna sam kad kuham koprivu
kad iz zvučnika dopire sirova, žilava violina
ciganke Romice,
kad iz ekrana izroni buket rumunjskog stolisnika
čije latice i naglaske, prahasti duktus poslanog pisma
ne mogu nikom prepričati jer sam ga posrkala sa žlice
i upio se u okusne pupoljke.
I zatim, dođe noć kao debela trešnja, crno popločena.
U kori se spava duboko, uvjerava me.
Čelo se izgladi repom čaplje s drugog maksimirskog jezera,
poručuje mi.
U šljivine oči konja uđe se polako, jednom pa drugom nogom,
pa se tamo sanja.
Druga sestra
Dobro je imati sestru. Sestra cvate rano, prije biljaka,
prije mjeseca i pernatih životinja.
Ona je prvo nebožansko svjetlo pod krovom, jasna žarulja,
ravna i dobra ploča stola za blagovanje.
I kad me upitaju za porodicu, sve je lako objasniti,
osim tog zlatnog praha, koji sipi iz lijepog
noćurka negdje u svemiru. Lijep cvijet koji je nekoć
imao ulogu žarulje, ali s vremenom svrhe se predaju.
Sestra je sličnost prstiju, razmak među očima mjera je sreće,
ukratko, sestra je nešto vrlo jednostavno, tetrapak
crnog mlijeka. I osobito, čaša koja se prevrne sa stola
za blagovanje, a nužno je i zataknuti
noćurak, iza uha.
Dobro je biti druga sestra. Nepismena prelazi zelenim flomasterom
preko rukopisa školske zadaće, siše vitice mlade abecede
i vidi da je u stabljici kojom se penje u pup
netko već sagradio krhke ali korisne stube.
Druga sestra spava u koritu, pije iz korita i u korito nazuva stopalo.
Jednom kad se stabljike razdvoje u dva gromoglasna
stabla, druga će sestra zdvajati i gledati
u mjesec kao vuk. Druga sestra je malo vuk,
malo vašar dragocjenosti. Ne pušta,
čuva.
Die Zweite Heimat
Tek mi je trinaest i žudim za drugim zavičajem, da je siv,
da je zelen, da nema dječaka nego drveća s pupovima: osim pupova,
imam uske nosnice, vrbasto držanje, i dobro da nam pažnju odvlači neka muzika
jer ne znam kamo bih s rukama, osim da prekrivam obraze.
Obrazi su uvijek pod opsadom krvi, dvije male lomače, roman o ruži.
Imam pupove koji su procvjetali. Kad je muzika sišla u najdublji bas,
prst je po dnu zagrebao vodu. Odrastanje se odvijalo potiho,
tako da oni koji su nas trebali spasiti ne stignu na vrijeme.
Mladi je kompozitor utekao iz sela u veliki grad i iznova je
tragao za prozirnosti. Iza njegovih ramena, glazba je izvirivala kao jedno
po jedno krilo, jedna po jedna latica: promatrala sam ga i rudjela.
Schubert
Samoća je legitimno stanje, prvi je izustio Schubert
i lupio pečat u moju knjižicu, dok su mi koljena bila još
srebrna, a mjesec nježni zavičaj.
Rumen je kapala iz čvrsto sklopljenog pupa
u stih koji je postao rozi i prelio se po večernjem nebu.
Baka je ugasila televizor i na pramcu opsjednute misli
odvezla sam se nasred dvorišta, ususret svom srcu koje je plamtjelo
kao na svetim sličicama.
Po nebu su plovile plave kokoši, koje će uskoro prhnuti u san.
U svečanu dvoranu straha ušao je Schubert, noseći samo
svoje ime na čelu i jedan grozd glazbe, koji sam polako zobala.
U redu, to je grozd. To je slog, nešto vertikalno, a pod zemljom
sijeva i zlati ukopane plodove.
Zakopala sam zelene plodove u bakinom vrtu, u kojem je mirisala rijeka,
iza nasipa. Ti plodovi – moje ruke, stopala, uši, oči – bili su,
napokon, neljudski.
Fotografija: Attila Sági