1. U Teogoniji, priči koja prethodi svim pričama, Hesiod objašnjava prauzroke stvari: Geja, pramajka Zemlja, nastala je iz bezobličja i ništavila. Sama sebi dovoljna, rodiće Urana i titane. Iako upozoren, Kron neće moći da spreči neminovno: sa prestola i iz sveopšteg sećanja će ga skloniti sin Zevs, koji postaje vladar neba i zemlje, ali je i sam pokoran Mojrama (i Prelji, i Sudbini, i Neumitnoj).
Oceubistvo je čin neminovnosti. Vreme je uvek jelo svoju decu. Tako se pravi prostor za one, koji dolaze sa bremenom predaka i lakoćom neizvesnih potomaka.
2. Edipova sudbina je bila determinisana, te se svaki njegov postupak i svaka težnja (sa olimpskih visina posmatrana) imala smatrati uzaludnom i obesmišljenom. Laj zna da će novorođeni sin biti njegov dželat, ali se ne usuđuje da ga ubije, već dete, probodenih gležnjeva, ostavlja na milost fatumu. Otac je bio samo svrsihsodan instrument sudbine.
Ishod priče je poznat: oceubistvo, rodoskrvni brak, potomstvo opterećeno predačkim grehom. I najvažniji odgovor na Sfinginu zagonetku – šta je čovek.
3. Gilgameš je moćni vladar Uruka, koji ne oseća strah, jer ne poima vlastitu smrtnost. Usamljen i gord, kao neki bajronovski junak, on ima jednoga savetodavca, jedan glas i jedno biće, do čijeg mu je mišljenja stalo. Majka objašnjava, upozorava, tumači događaje, koji predstoje. Ona je i animus i anima, sve što je integralnost bića. Gilgamešov otac ne postoji, jer je samo neznatna karika između besmrtnoga pretka Utnampištima i silnog uručkog vladara.
Otac je iščezli i zaboravljeni pojam, sahranjen pod naletom važnije priče, minus-prisustvo, koje može objasniti sve, ili priču učiniti još nejasnijom.
4. Moćni Ahilej je sin Pelejev, ali je daleko značajnije da je on čedo boginje Tetide, ambiciozne besmrtnice. Sve što je očevo, u Ahileju je neznatno. Majčino, božansko: najlepši i najhrabriji među smrtnima, nadareni, koji uz formingu peva o slavi drugih junaka, treperi pred ženskom lepotom, pravdoljubiv. I onaj, koji u mahnitom gnevu na Patroklovu pogrebnu lomaču prinosi ljudske žrtve, ili mrcvari Hektorov leš. Pelej nije deo Ahilejevog života, odluka, ni podviga. Majka je savetodavac i zaštitnik, i beg na Skip je njena zamisao.
Da nije prvog stiha Ilijade, Pelej bi bio zaboravljen; prvi stih epa postaje spomenik iščezle senke. Ne pita se nikada:„Ko je Ahilej?“, već svagda: „Ko je Pelej?“
5. Najznamenitiji junak srpske epske pesme, Marko Kraljević, sin je kralja Vukašina Mrnjavčevića. Mati Markova, Jevrosima, uman glas i jedini savetodavac njegov, plemenitog je roda. Njen brat je vojvoda Momčilo (jedini junak srpske epike, koji ima krilatog konja, te ovaj atribut junaka najbolje i opisuje). Marko nosi breme očevog greha i talog Vukašinove zle naravi, ali se u njegovom biću čudno, ali ne i neočekivano, projavljuje plemenitost, koju je poneo od majčinog roda.
Vukašin je, u žudnji za prestolom Nemanjića, bio spreman da ubije sina. Marko je, odabravši istinu kao princip, ubio oca rečju, postupkom, doslednošću. Tako se, očevim moralnim denunciranjem, ugasilo i htonsko u sinovljevom biću.
6. Svaki put, kada se kraljević Hamlet dvoumio da li da osveti očevu smrt, kralj Hamlet je iznova umirao. Nesmireni duh ubijenoga kralja mogao je (kako to kraljević sumnja) biti prikaza iz pakla, mefistofelovski kušač. Mogao je, jer negira hrišćanske postulate o praštanju i trpljenju. Mogao je i zato što zaumno treba da zna više od uma, jer onaj, koji je iskusio smrt, ima i konačnu i neopozivu spoznaju, živima još nedostupnu.
Kraljević Hamlet jeste osvetio očevu smrt, ali je, svesno ugasivši kraljevsku lozu, učinio podvig nalik na helenskog tragedijskog stradalnika: zatvorio je povest grešne krvi, ne dozvoljavajući da se očevo lice ikada više projavi u potomstvu.
7. Starog Karamazova je, izvesno, ubio đavo. U postojanje sublimiranog zla (Nepomjanika, Rogatog, Šepavog), ne sumnja ni jedno razumno biće. Aljoša, Ivan, Mitja – nevoljnici u traganju za smislenošću, imali su, zasigurno, važnija posla od oceubistva. Istina, stari Karamazov, vredan prezira, svakako je morao otići sa sveta na ružan i neprirodan način, jer je nasvetu tako i trajao.
Ali je ubistvo oca istovremeno i ubistvo principa (kako svoj zločin tumači i Raskiljnikov), kidanje živog mesa iz sopstvenog bića. To je nužna katarza, koja dolazi kao posledica preispitivanja svih spoznaja.
Oceubistvo je čin neminovnosti. Vreme je uvek jelo svoju decu. Tako se pravi prostor za one, koji dolaze sa bremenom predaka i lakoćom neizvesnih potomaka.
Preuzeto iz: časopis Sent, br: 37 – 38, Novi Pazar, 2015.