Demonštrand – fragmenti
„Moja čežnja za morem samo je hipertrofija čežnje za izgubljenim detinjstvom.“
Paviljon
ili
Kako sam rukopis bacila na planini, a isplivao je u reci
Jesen. Pronašla sam jednu sedu na glavi, brzo sam je iščupala i oprala kosu. Hadski magnetizam nam stvara bore i podočnjake. Na prelazu u novo godišnje doba zbacujemo staro krzno, kad je sve isto ludim. U jesen opada kosa i stare navike. Lažem, one ne opadaju, ali u jesen mi više smetaju. I volim i ne volim kad se linjam. Prskam u nos sol-de-mare, da saspem u telo kapi morske soli kad već ne mogu da u nju umočim celo svoje telo. Kad ne mogu biti klizava usoljena sardela, mala hostija koja pluta po svetoj morskoj vodi, pliva i izmiče belim čeljustima hotela. U glavi se pripremam za sneg.
Rukopis koji sam danima pisala u vikendici na kraju sam bacila nedaleko od odmarališta Letenka, na Fruškoj gori (GPS koordinate: 45.135588, 19.678291), gde je nekada nadomak paviljona bio tunel, podzemna radionica za majstora, tačnije automehaničarska rupa nalik na grob.
U paviljonima kao da se neko mrda, kao da gori svetlo, kao da u njima ima života, ali to je samo odsjaj ulične svetiljke koja se ogleda u prozoru. Zaključano je, a mi smo ostali napolju da se snalazimo. Prekriven hrskavim lišćem, amfiteatar je pun duhova koji uredno očešljani pevaju pesmice i čitaju sastave, plešu smerno, vire iza drveća i kikoću se, vuku nas za noge kao za korenje, mašu nam šalom od svile. Biralo se još prve večeri tajno, a poslednje večeri javno, misleći da se voli kao i uvek u takvim okolnostima izmeštanja iz regularnog života, iz potrebe da se bira najbolje od ponuđenog u tom novom kolektivu (možda sasvim prosečno i neprimetno u sopstvenom i ovdašnjem). Posle su tu naselili izbeglice. Doveli su ih sve onako đuture, kao da su ih nabacali. Kosa im je bila opala na pečate.
Sve je to kockasta ruina, jedna do druge, svaka nalik na prethodnu, ali mi se učini da slika stoji na zidu unutar jednog od paviljona, slika i lampa, umetnost i život, ljudske tvorevine dolce et utile, što u velikoj meri menja percepciju mesta, osvetljava ga, greje ga i produžava mu vek na neki sasvim novi način. Buđavo lišće i buđavi rukopisi. Umetničko delo kao leš, zemlja u kojoj sam rođena kao leš, zagađeni, propali paviljon, rukopis kao mrtvo telo. Lit kao koren reči literatura i reči otpadak (litter, eng. smeće), pisanje kao izbacivanje/sakupljanje smeća. Strahovi u mraku: ne od životinja, već od ljudi koji se šunjaju kao zveri, od njihovih loših namera (čovek ima više loših namera od životinje čija jedina loša namera može biti da te pojede). U mraku su nam sve ulice one u kojima ćemo biti opljačkani, silovani, ubijeni. Šuma je tek preispitivanje. Vratim se po onaj rukopis, bilo mi je žao bačenih sati. Neko naiđe. Skočim u majstorski grob. Belih papira više ne beše. U žbunu nešto šušnu.
Jeftine bočice
Sanjaš kako se sklanjaš od kiše u zagušljivi prolaz i na nabacanom štandu kupuješ bočicu plave tečnosti. Čovek kojem se vide samo tamne dlakave ruke promumla: 800 dinara – skupo, nevoljno vadiš pare iz pohabanog novčanika namenjene za hranu. Na bočici piše Light blue. Kada se probudiš, hodaš ulicom, počne da pada kiša, skloniš se u prolaz, u njemu je zagušljivo. Čovek vadi štos para iz džepa izlizanih farmerica i broji, ne podižeš pogled, gledaš ga u ruke. Koliko Vam je ovaj? Pokazuješ na plavu bočicu na natrpanom štandu, prihavataš igru. 800 dinara. Skupo, izgovoriš. Platiš i strpaš ga u torbu. Kad izađeš napolje suneš malo na nadlakticu. Na bočici ne piše ništa. Miriše na plavo i tamo si.
Dečak onog istog imena i one iste kose, stariji od mene desetak godina vratio mi se u drugom obliku i drugom vremenu. Bilo je to negde u Dalmaciji, sećam se, maše mi rukom, zove me k sebi, ali odvode me. Ja imam oko pet, on oko petnaest, moralo bi tako biti. Ima žutu majicu. Zove me na svoj peškir ili u šetnju, ne sećam se. Sećam se pokreta ruke, mahanja, gesta. K nama, pokret je značio: dođi k nama. Odvode me, a oči su mi pune suza.
Možda je on, a možda i nije. Pokupila sam ga samo zbog imena, to veče nije mogao da uradi ništa, impotentan od previše jeftinih bočica. On je u to vreme gledao tutorijale kako izmasirati samoga sebe, recepte za jednu osobu i šta obići kada putuješ sam.
(…)
I vidi se da je ovde nekad bilo more, ostadoše neke prazne školjke i spečeni mali rakovi da se puće u prazno. Sve je to grebanje po površini. Ne kopaj preduboko, može biti opasno. Teško je izgubiti more nekoliko puta: najpre Pra-more, zatim Panonsko, a potom i Jadransko, pa onda skupo plaćati da do njega dođeš i da se u njemu kupaš. Uz vikendicu sam dobila i krošnjasti tunel gratis, kao iz dečijih knjiga, put ka onoj strani. Ići kroz njega bos kao kroz hram ispleten rukom prirode-arhitekte, gde su se grane spojile za naše čisto zadovoljstvo, šetati zelenom avenijom, alejom velikana. Biti u njemu pećinska žena u sigurnom zaklonu i dete koje protrčava kao ponovo rođeno, tunel u drugi svet. Proći kroz špalir počasne straže, biti krunisan, proglašen vitezom, moja zelena svečanost.
(…)
Ležim na travi ispod svog omiljenog drveta Catalpa speciosa (cigaraš, srp.) sa kojeg vise duge skakavac-zelene mahune nalik na mačeve ili tanke muštikle. Drvo je to odlično za penjače-početnike i drvo koje u izobilju nudi oružje za borbu sa samim sobom. Trava je meka, miris je svež, dan je na izmaku. Sunce se probija do mene kroz gusto lišće i viseće trake nalik na tvrde, izdužene i mršave zelene banane, ali me ne prži, već mi prija, greje me i blago je prema mom licu. Trake vise i njišu se kao na vratima seoske letnje kuhinje.
Oseti desnu nogu i opusti je, oseti kako se mišići u butini rastaču… Tople ruke te masiraju školjkama koje su oduvek stajale na tebi, uzimaju ih sa površine tvojeg tela i uz miris maslinovog ulja osetiš kako klize po tvojoj koži, najpre pomalo grubo, a potom glatko i uigrano. Školjke su tvoje sestre, uzimaju toplotu od tebe i vraćaju ti je nazad. Zagrevaju se i oklopi im postaju meki i poznati, kao da im je jedina svrha oduvek bila samo da tebi ugode. U slanoj sobi, jer rudari nisu kašljali u rudniku soli, u slanoj sobi. U slanoj sobi jedan tretman vredi kao tri dana na moru, u slanoj sobi. I to je prvi svemir u čoveku, mali korak za svemir, ali veliki za tebe. Svemir se uselio u tebe, plavet. U glavi se pripremaš za sneg.
Voziti se vozom, to je nešto posebno, stanovati i kretati se istovremeno, mirovati a pomerati se kroz prostor i vreme. Jednog dana kada sam sišla sa vagona, popela se na brdo i prošla kroz svoj krošnjasti tunel, shvatila sam da mi je neka džinovska kugla zaklonila pogled na reku – niko ti ne garantuje kakav ćeš pogled imati, kažu: to su kupili neki Rusi. To je nekakav rezervoar. Svemirski jebeni brod. Faberžeovo faking jaje. Šta će da izbacuju u vodu, šta će njome da dovoze? Ribe su zaspale očiju mutnih od slatke vode dok je neko prigušivao sunce. Nisu ni sanjale da ćemo sutradan reći: skuvaj ih tako krvave. Mogle su otplivati preko, do druge obale, bez pasoša pod škrgom, a mi, mi smo disali na škrge, a u pasošu smo imali krvave otiske prstiju i nisu nam dali preko.
Zadenula sam dedin pištolj za pojas i zaputila se poljskom stazom do reke, do čamca da izvidim ko to zaklanja…
Kad sam bila devojčica (i dečak ponekad)
Ležim u krevetu bolesna, imam šest godina. Na stolici pored toplomer sa živom u beloj plastičnoj kutiji i šolja čaja, na njoj je Šilja u pokretu (to znam jer mu uši landaraju unazad). Ta je šolja bila puna eurokrema kada je kupljena ili je to krivotvorenje istine omaškom u sećanju. Pevam, kao i uvek kada sam bolesna. Ležim u krevetu i pevam. Kao da sam pod vodom, talasi su topli, suše mi kosu fenom, a ja osećam lelujavost i kako slabašna tonem. Sinusi puni pokvarenog mora. U nosu imam krokodila. Toplomeri sa živom danas su prava retkost, jer su zabranjeni. Kad sam bila devojčica (i dečak ponekad) imala sam izmišljenog prijatelja, mrdali smo nogama levo-desno, klizali golim guzicama po beloj kadi i pravili talase. Skijao je sa mnom niz bela brdašca naboranih čaršava po krevetu i pevali smo Hajdemo u planine ili pesmu koju sam izmislila: Eštiramba-štamba-škijac. Sve je tada bilo manje komplikovano nego danas. Pritisnula bih nekoliko tipki na plastičnom telefonu: Miko, kad dolaziš? Aha, u redu. Na izmišljenog prijatelja Miku uvek se moglo osloniti. Nisam pila vodu, jer je bila dosadna. Nisam jela hleb, jer je upijao sve ukuse u sebe. Volela sam džigericu, krckavu koricu pečenog pileta, maline, breskve i smokve, kad se melje kafa, miris lepka, miris kože u obućarskoj radionici i da sisam pramen kose kad izađem iz mora. Igrala sam se i zbog igre zaboravljala na hranu i piće i kao devojčica (i dečak ponekad) često sam padala/o u nesvest. Zamračio bi se moj mali ljubopitljivi ekran i svetlašca bi igrala u tom, za jednu osobu priređenom vatrometu i u jednom trenutku između straha i zadovoljstva obuzela bi me slabost u grlu i udovima nalik na obamrlost, prelazak na onu stranu, na najčistiji orgazam asketskog tela koje tone u nepoznato, u nigdinu. Zlatni mravi koji me vode na dno okeana bi se razmileli po meni, ali bih već sledećeg trenutka (ili sna od nekoliko časova, kako se to meni činilo) nad sobom videla lica, na koži osetila vodu koja razbuđuje i kao umočena u hidrokinon razvijala sam fotografiju stvarnosti i običnog života.
Mi smo bar imali MTV
Sediš udobno smešten ispred TV-a. Gledaš u ekran i istovremeno jedeš sendvič kao Snupi dok Čarli Braun lupa po vratima. Ili je to bio Garfildov vlasnik? Ko je tu čiji vlasnik uopšte? U desnom gornjem uglu ekrana piše MTV. Ide spot Nirvane Smells like teen spirit i veoma ti se dopada. Odlučuješ da nosiš bakin džemper u školu. Odlučuješ da nosiš kosu preko oka i razmišljaš kako bi bilo snimiti ceo film iz tog kadra da pramen plave kose pada preko kamere i delimično zaklanja pogled na svet. Zatim puštaju tvoj omiljeni spot u kojem devojčica peče barbike na roštilju (barbikju, kakav reizam!), a kezava lica im se razvlače. Ne možeš da objasniš sebi zašto ti se to toliko sviđa (još ne znaš šta je groteska, ni šta je melanholija), ali melodija i celokupan doživljaj odgovaraju baš tebi i tvom raspoloženju, osećaš ih kao nešto svoje. Nešto je mutno i preplavljujuće u tebi. Prelaze i na nešto drugačije: momak i devojka se valjaju po plaži, a pesma je ljubavna. Kada devojka zagrize pramen kose koji je mokar i slan, kroz tebe prođe struja. Morska lizalica. Jednu lizalicu sa ukusom mora, molim. Izvolite, samo se pokvasite. Iako su na plaži, nema ljudi, ni sunca. Oboje su lepi i umrljani peskom, i mada je sve crno-belo vidi se da oboje imaju zelene oči. To što se između njih dešava nisi video nigde, ni na ulici, ni kod svojih ni kod tuđih roditelja, ni iza škole, gde đaci krišom puše kod narandžastog stepeništa (gde se visoki osmak i ona ofarbana sedmakinja drndaju iza zidića), tamo gde petaci ne smeju ni da prismrde. Uz to, muški glas se lomi na neobičan način, dobija grudi i postaje žena.